Stjepan Dabiša

Stjepan Dabiša Kotromanić (oko 1339 - Kraljeva Sutjeska 8. septembar 1395 ) je bio bosanski kralj koji je vladao Bosnom u periodu od 1391. do 1395. godine.

Stjepan Dabiša
Dabišin Grb
Kralj Bosne
Vladavina10. mart 1391 - 8. septembar 1395
PrethodnikTvrtko I
NasljednikJelena Gruba
Krunidba11. mart 1391.
SupružnikJelena Gruba
DjecaStana Kotromanić
sin
DinastijaKotromanići
Majkanepoznato
Rođenjenakon 1339.
nepoznato
Smrt8. septembar 1395
Kraljeva Sutjeska
Mjesto sahraneBobovac

Porijeklo uredi

Dabišino proijeklo nije sasvim razjašnjeno. Bio je vanbračno dijete, unuk bana Stjepana I i Jelisavete Nemanjić od Srbije, ali izvori se razilaze po pitanju kojeg od dva Stjepanova sina je Dabiša bio sin.

Jedna grupa izvora navodi da je otac Stjepana Dabiše bio Ninoslav Kotromanić (ponegdje nazvan Miroslavom), mlađi brat Vladsilava Kotromanića.[1]

Druga grupa izvora tvrdi da je da je bio mlađi vanbračni sin Vladislava Kotromanića i polubrat Tvrtka I, ako ne i zakoniti sin Vladislava i Jelene Šubić. Kako je Tvrtko I rođen 23. augusta 1338. ili najkasnije 1339. godine, a Dabiša je po toj teoriji njegov mlađi (polu)brat, slijedi da je Dabiša rođen nakon 1339. godine.[2]

No svakako sljedeće osobe su bile Dabišina (polu)braća i (polu)sestre : (ove navedene osobe su rođene ili su možda rođene u braku Jelene Šubić i Vladislava Kotromanića)

Prema Mavru Orbiniju, Dabiša je podržavao Stjepana Vuka u njegovoj pobuni protiv Tvrtka I 1366. godine.[3]

Vladavina uredi

Kada se govori o Bosni s kraja XIV i početka XV. vijeka, treba imati u vidu njen posebni odnos prema ugarskim vladarima. Poslije smrti Tvrtka I za kralja je izabran Stjepan Dabiša, vjerovatno zato što je bio star i nemoćan, što je plemstvu davalo veću kontrolu nad državom, ali možda i zato što je bio najstariji Kotromanić. O njegovoj starosti svjedoči i činjenica da je spominjan u diplomatskim zapisima još 1358. godine.[2][3]

Dabiša i domaća vlastela uredi

Mjesec dana nakon smrti kralja Tvrtka I, 15. aprila 1391. sklopljen je ugovor kojim su braća Sankovići, Beljak i Radič, ustupili Dubrovčanima župu Konavosku zajedno s Donjom Gorom i tvrđavom Soko na njoj i Vitaljinu za cijenu od 1000 perpera godišnjeg dohotka. Vojvoda Radič, sa svojom ženom Goislavom izdao je povelju sa sličnim sadržajem Dubrovčanima i 15. maja 1391. u svojim dvorima u Zaboranima. Tom poveljom, uz izrečeno u ugovoru, podaruje Dubrovčanima još i slobodu trgovanja. Kralj Stjepan Dabiša i bosanska vlastela Hrvoje Vukčić, Vlatko Vuković i Pavao Radenović o tome nisu bili obaviješteni. Na zahtjev kralja i odluke bosanskog Stanka (skupština vlastele), knez Pavao Radinović i vojvoda Vlatko Vuković ušli su s vojskom u Konavosku župu i protjerali Sankoviće.[4] Vojvoda Radič je zarobljen, sve do 1398. godine.[5]

Dabiša i Osmanlije uredi

Osmanski napadi na Bosnu poslije bitke na Kosovu nisu jenjavali i postali su sve češći nakon što su Osmanlije u jesen ili zimu 1391. godine uspjeli zauzeti Skoplje, a nedugo potom ovladati i zemljom Vuka Brankovića.

U prvim godinama svoje vladavine Dabiša je uspio da sačuva neokrnjene granice bosanske države iz doba Tvrtka I. U proljeće 1392. godine odbio je jednu osmansku provalu u Bosnu. Za naročite zasluge u tom boju, kralj je darovao vojvodi Hrvoju dva sela; Kakanj u Trstivnici i Hrast u Luci. Iako je povelja sačuvana samo u latinskom prijepisu, istoričari do sada nisu izrazili sumnju u njenu autentičnost.

Osmanski napad na Bosnu 1394. godine završen je pobjedom bosanske vojske. Ubijeno je više od 5.000 Osmanlija, a neki vojnici iz osmanskih redova su dopali u bosansko zarobljeništvo. Događaj je opisan u darovnici od 2. aprila iste godine, kojom je kralj Dabiša darovao poimenično nepoznatom vlastelinu Vojnićevo i Gudeljevo polje u imotskoj župi pored Posušja. Taj sukob se odigrao negdje na Glasinačkom polju kod Sokoca, istočno od današnjeg Sarajeva.[6]

U sukobu su sudjelovati i župan Vukmir Semković s braćom jer im je kralj Dabiša 17.maja 1395. darovao selo Kolo u Duvnu, između ostalih zasluga i zbog njihovog hrabrog držanja u bojevima protiv Osmanlija, u kojima su se borili “ne štedeći svojih glava”.[7]

Dabiša i Mađari uredi

Nakon izbora Dabiše za kralja, odnosi između Bosne i Ugarske ušli su u fazu oštrih sukoba u toku kojih je Sigismund težio da Bosnu podvrgne što čvršćoj vlasti. Poznato je da je Sigismund priznao Tvrtka I za kralja, neposredno pred njegovu smrt.

Razdor između Dabiše i bosanskih velikaša s jedne strane i vođa hrvatskog plemstva s druge strane iskoristio je ugarski kralj Sigismund da ih slomije. Još 1393. god Hrvoje Vukčić je izrazio vjernost ugarskom kralju. Pošto je razorio uporište hrvatskih velikaša Dobor 1394. godine, a njih zarobio, ugarskom kralju potčinio se i Dabiša. Bosanski kralj se odrekao vlasti nad Hrvatskom i Dalmacijom, primio vazalne odnose, postao dostojanstvenik ugarskog kralja i dobio titulu župana Šoćmođske županije.[6] Zajedno s vlastelom složio se da poslije njegove smrti krunu Bosne preuzme Sigismund, muž kraljice Marije, unuke Stjepana II Kotromanića.[8] Tako su uništene tekovine moćne bosanske države iz perioda Tvrtka I i njen uticaj na Balkanu.

Dabiša je umro 8. septembra 1395. godine u Kraljevoj Sutjesci i sahranjen je u Bobovcu.[2] Budući da je nadživio svoju rodicu, ugarsku kraljicu Mariju, po čijem nasljednom pravu je Žigmund bio izabran za Dabišinog prijestolonasljednika, vlastela je odlučila da bosansko prijestolje neće pripasti Žigmundu. Nastupio je interregnum tokom kojeg je vladala Dabišina udovica, Jelena Gruba.

Porodica uredi

 
Povelja kralja Dabiše

Jedino preživjelo dijete koje je doživjelo punoljtnost rođeno iz braka Stjepana Dabiše i Jelene Grube bila je kćerka Stana (Anastasija). Stanina kćer, čije se ime navodi kao Vladava [2] i Vladika [1], udala se za Juraja Radivojevića još za života svoga dede Dabiše i nane Grube, što potvrđuje Dabišina povelja iz 1395. kojom kralj poklanja selo Veljaci na upravu svojoj kćeri Stani, s tim da poslije njene smrti upravu nad selom naslijede Vladava (Vladika) i njen muž. Dabišina unuka Vladava (Vladika) je imala djecu još za vrijeme Dabišinog života i vladavine.[2] Pored Stane Dabiša i Jelena su imali još jedno djete :

  • sina nepoznatog imena, koji je umro vrlo mlad, pa možda čak prije 1390. godine

Međutim neki smatraju da je Dabiša imao još jednu kćer po imenu :

  • Stojsava, najvjerovatnije mješajući je s Stanom.

Povezano uredi

Literatura uredi

  • Vjekoslav Klaić: Povelja kralja Stjepana Dabiše, izdana Hrvoju Vukčiću godine 1392., Vjestnik Kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog Zemaljskog Arkiva, god. II, Zagreb, 1900, 60-61.

Reference uredi

  1. 1,0 1,1 Krunoslav Draganović, Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine, Hrvatsko kulturno društvo "Napredak", 1942. godine
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 Dominik Mandić, Sabrana djela Dr. O. Dominika Mandića : Bosna i Hercegovina : Sv. 1. Državna i vjerska pripadnost sredovječne Bosne i Hercegovine, Ziral, 1978.
  3. 3,0 3,1 Van Antwerp Fine, John: The Late Medieval Balkans: A Critical Survey from the Late Twelfth Century to the Ottoman Conquest, University of Michigan Press, 1994, ISBN 0-472-08260-4
  4. „Sanković”. Hrvatska enciklopedija, Zagreb, 2021.. Pristupljeno 9. 11. 2023. 
  5. „Paula Kaulić: ŠIRENJE DUBROVAČKE REPUBLIKE NA PROSTOR KONAVALA”. Sveučilište u Zadru, Zadar 1961.. Pristupljeno 9. 2. 2023. 
  6. 6,0 6,1 „Emir O. Filipović - Filozofski fakultet, Odsjek za historiju, Sarajevo: Bosna i Turci za vrijeme kralja Stjepana Dabiše – Neke nove spoznaje”. Istorijski institut, Beograd, 2016, 273-301.. Pristupljeno 9. 2. 2023. 
  7. „Srđan Rudić: Kako je povelja kralja Stefana Dabiše braći Semković dospela u Britansku biblioteku”. Istorijski institut Beograd, Istorijski časopis, knj. LXIX (2020) str. 99–106. Pristupljeno 9. 11. 2023. 
  8. „Aleksandra Fostikov: Jelena Gruba, bosanska kraljica. Bosna krajem 14. vijeka (1395-1399)”. ACADEMIA - Braničevski glasnik 3-4, Požarevac 2006, 29-50.. Pristupljeno 9. 2. 2022. 

Porodično stablo uredi

 
Radivoj Kulinić
 
Stjepko II Šubić
 
 
 
Stefan Dragutin
 
Katalina Arpad
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
Prijezda I Kotromanić
 
Pavao I Šubić
 
 
 
 
 
Ursula Nemanjić
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
Stjepan I Kotromanić
 
 
 
 
 
Juraj II Šubić
 
 
 
 
 
 
 
Lelka
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
Vladislav Kotromanić
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
Jelena Šubić
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
Stjepan Vuk
 
Tvrtko I Kotromanić
 
Stjepan Dabiša
 
 
 
 
 
Jelena Gruba
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
Stojsava Kotromanić
 
sin nepoznatog imena
 
Anastasija Kotromanić (Stana)
 
Vladava (Vladika)
 


Prethodnik:
Stjepan Tvrtko I
Stefa Dabiša, po milosti Boga kralj Bosne, Srbije, Dalmacije i Hrvatske, Usore, Slavonije, Dolnjih krajeva, Podrinja i Polimlja Pomorja, Travunije i mnogih zapadnih i svjetlih krajeva
1391-1395
Nasljednik:
Jelena Gruba