Hasan ibn Ali

Hasan (arap. حسن), punim imenom al-Hasan ibn Ali ibn Abi Talib (arap. الحسن ابن علي ابن أبي طالب‎‎ [al-Ḥasan ibn ʿAlī ibn Abī Ṭālib]; Medina, 2. marta 625 – Medina, 2. aprila 670), bio je najstariji sin Alija i Muhamedove kćerke Fatime, kratkotrajni vladar Iraka i drugi šijitski imam po imamitskom i zejditskom gledištu. Kalifom u Kufi imenovan je 661. nakon očeve smrti u atentatu, no pola godine kasnije sporazumno je abdicirao u korist Muavije, kasnijeg utemeljitelja omejadske dinastije, s ciljem da okonča Prvu fitnu. Ostatak života proveo je u rodnoj Medini i umro je 670. od posljedica trovanja, a sahranjen je na groblju al-Baki. Hasan je kao Muhamedov unuk cijenjen kod svih muslimana, posebno kod šijitskih pravaca koji ga svrstavaju u užu Muhamedovu porodicu (Ahl al-bajt) i tzv. ljude pod ogrtačem (Ahl al-kisa), te ga drže nositeljem imamata. Uz navedene imamite i zejdite, Hasana imamom smatraju još ismailitski mustaliti, ali prvim u nizu.

Hasan
Kaligrafsko pisanje imena Hasan
Kalif Kufe
Vladavina	661. (40. – 41. AH)
Prethodnik	Ali ibn Abi Talib
2. šijitski imam (imamitsko i zejditsko gledište)
Prethodnik	Ali ibn Abi Talib
Nasljednik	Husein ibn Ali (3. imam)
1. šijitski imam (mustalitsko gledište)
Nasljednik	Husein ibn Ali (2. imam)
Supružnici	6 supruga i 3 konkubine
Potomstvo	15 sinova i 9 kćeri
Puno ime	al-Ḥasan ibn ʿAlī ibn Abī Ṭālib (arap. الحسن ابن علي ابن أبي طالب)
Posthumno ime	al-Mudžtaba
Pleme	Kurejš (Banu Hašim)
Otac	Ali ibn Abi Talib
Majka	Fatima bint Muhamed
Rođen/a	(625-03-02)2. 3. 625. (15. ramazana 3. AH) Medina, Hidžaz, Arabija
Umro/la	2. 4. 670. (dob: 45) (5. rabiul-avala 50. AH) Medina, Omejadski Kalifat
Pogreb	groblje al-Baki, Medina
Religija	islam

Biografija

Rani život do Muhamedove smrti

Hasan je rođen u Medini kao prvo dijete Alija ibn Abi Taliba i Fatime bint Muhamed, odnosno kao najstariji unuk islamskog poslanika Muhameda. Godina rođenja je pouzdano poznata kao 3. AH (624/625. AD), dok s datumom zbog variranja u primarnim izvorima to nije slučaj. Iz ovih razloga, historičar W. Madelung kao datum navodi 2. marta 625. odnosno 15. ramazana 3. AH, a L. Veccia Vaglieri samo sredinu ramazana, uz opasku da ni točan mjesec nije siguran. Prema predajama, Ali je razmišljao da mu sin nosi ime Harb ili neko drugo, međutim, Muhamed mu je odabrao ime Hasan (dosl. dobar). Muhamed je također povodom unukovog rođenja zaklao ovna (kurban) i meso podijelio siromasima, a Fatima je novorođenčetu obrijala glavu i izvagala mu kosu, te zatim u toj količini kupila srebro i udijelila ga potrebitima. Isti slijed događaja vezan uz imenovanje, kurban i srebro zabilježen je i za Hasanovog mlađeg brata Huseina.

Prvih sedam godina Hasan je proveo u domaćinstvu s Muhamedom i tokom kasnijeg života sjećao se i prepričavao djedova djela i govore, primjerice njegovo podučavanje namaza i događaj kada mu je izvadio datulju iz usta i vratio je natrag u košaru za sadaku, objašnjavajući mu da uzimanje od milostinje nije dozvoljeno za baš nikog. Velik broj predaja, sačuvan u sunitskim i šijitskim zbirkama hadisa, svjedoče o velikoj ljubavi i nježnosti Muhameda prema svojim unucima (Hasanu i Huseinu), pokazivanim i privatno i javno. Takvi primjeri uključuju Muhamedovo nazivanje unuka bogatstvom, nošenje Hasana na njegovim ramenima, držanje na koljenima, ljubljenje u trbuh, dopuštanje da mu visi na leđima tokom obavljanja molitve, itd.

Jednom prilikom Muhamed je prekinuo propovijed i sišao s minbera da pomogne malom Hasanu koji se zapleo u tuniku i pao. Određene predaje sugeriraju da je Hasan dobivao nešto više Muhamedove pažnje u odnosu na Huseina i da je fizički više sličio djedu nego mlađi brat. Muhamedova naklonost prema unucima od velikog je značaja za šijite u čijim se zbirkama javlja poslanikova izjava da će "Hasan i Husein biti sajedi među mladima u dženetu" (Marvan ibn al-Hakam osporavao je autentičnost ovog hadisa) i predviđanje da će Hasan uspostaviti mir između dvije muslimanske frakcije. Također, od religijski najveće važnosti je predaja o događaju kada je Muhamed ogrnuo svojim ogrtačem Alija, Fatimu, Hasana i Huseina, nazvavši ih svojim Ahl al-bajtom i rekavši im da su očišćeni od svih grijeha i nečistoća.

Od djetinjstva do vlasti

Ali sa sinovima Hasanom i Huseinom (kadžarski crtež, 19. vijek)

Nakon smrti djeda Muhameda i majke Fatime 632. godine, Hasan i njegov brat Husein nisu učestvovali u bitnijim događajima tokom vladavine prve trojice kalifa. Primarni izvori navode da su bili u stanju poslušnosti svom ocu ili pak politički pasivni, što suvremeni historičari opisuju razumljivim s obzirom na to da su tada bili veoma mladi. Prema pisanju srednjovjekovnog historičara ibn Isfandijara, za vrijeme Omarovog upravljanja kalifatom ranih 640-ih Hasan je zajedno sa starijim Abdulahom ibn Omarom i kufanskim jedinicama sudjelovao u vojnom pohodu na Amol u Tabaristanu, evidentno zbog Alijeve želje da mu sin stekne ratno iskustvo. Nakon Omarovog ukidanja Abu Bakrove ravnomjerne raspodjele ratnog plijena i državnog budžeta odnosno uvođenja privilegija zasnovanih na plemenskom statusu i stažu u islamu, Hasan je na temelju Fatiminih prava dobivao veći iznos u odnosu na obične muslimane tj. isti kao i Husein, Ali i veterani bitke na Bedru, ali upola manji od Muhamedovih udovica. Ove privredne reforme kasnije je poništio Ali. Omar je također dozvolio Aliju da zadrži vlasništvo nad ranije oduzetim posjedima kod Janbua u blizini planine Radve, a isti su kasnije pripali Hasanu i njegovim potomcima.

Tokom spora oko izbora trećeg kalifa 644. godine, Hasan i Husein imali su manju ulogu u Alijevom prosvjedovanju protiv Osmana. Sljedeći događaj u kojem je Hasan učestvovao bio je kažnjavanje kufanskog guvernera al-Valida ibn Ukbe zbog pijanstva, a odigrao se 651. u vrijeme Osmanove vladavine. Ali je inzistirao na provođenju kazne (hudud) i predložio Hasanu da lično izvrši šibanje, no on se zajedno s drugima ustručavao to napraviti jer se radilo o kalifovom polubratu, zbog čega ga je Ali prekorio i ovisno o predajama ili išibao osuđenika sam ili je to prepustio svom nećaku Abdulahu ibn Džafaru. Pet godina kasnije, Hasan je poslan od strane Alija da štiti opkoljenu Osmanovu kuću, u čemu su još sudjelovali njegov brat Husein i drugi sinovi istaknutih ashaba poput Abdulaha ibn Zubajra i Abdulaha ibn Omara. Mladići su isprva donosili vodu kalifu, iznemoglom od žeđi, a bilo im je naređeno da ga brane od prosvjednika u slučaju eskalacije. Na dan Osmanove smrti u junu 656. Hasan je ovisno o historijskim izvorima ili položio oružje na kalifov zahtjev i potom bio blaže ranjen u metežu, ili je ušao u kuću neposredno nakon što je Osman već bio mrtav. Kasnije je zbog neuspješne obrane prigovarao i Aliju i Muhamedu ibn Abu Bakru.

Nakon Alijevog preuzimanja kalifata i izbijanja Prve fitne u drugoj polovini 656. godine, Hasan je povremeno izražavao negodovanje prema očevoj ratnoj politici i pokušavao je ublažiti međumuslimanske tenzije. Primjerice, tokom marša Alijeve vojske kroz al-Rabazu u Arabijskoj pustinji, došlo je do Hasanovih prigovora ocu da je trud preopasan i da je možda bolje privremeno odgađanje sukoba, što je Ali odbio s objašnjenjem da nema drugog izbora nego boriti se protiv neprijatelja ukoliko se želi držati Muhamedove poruke. Kod mjesta Fajda, sljedećoj stanici prema Iraku, Ali je zadužio Hasana i Amara ibn Jasira da pođu u Kufu i okupe vojsku za borbu protiv grupe basranskih pobunjenika na čelu s Talhom, Zubajrom i Aišom. Hasan je naposljetku sam uspio mobilizirati između šest i sedam hiljada Kufljana koji su se priključili glavnoj Alijevoj vojsci kod nasipa Zukara pokraj Kufe. Učestvovao je u bitki kamile (decembar 656), kao i kasnije u bitki kod Sifina (juli 657), no njegova ratna uloga bila je od sporednog značaja. Historičar W. Madelung navodi da je Aliju, razočaranom zbog ishoda potonje bitke, jedina olakotna okolnost bila da su mu sinovi preživjeli jer se pribojavao da njihovom smrću Muhamedova loza bude ugašena. U proljeće 658. Hasan je zajedno s Alijem, Huseinom, ibn Abasom i al-Aštarom postao predmetom proklinjanja s minbera u omejadskim džamijama, uvedenim od strane Muavije. Nakon što je Ali krajem januara 661. ubijen u atentatu, Hasan je skupa s bratom Huseinom, polubratom Muhamedom i rođakom Abdulahom obavio obredno pranje očevog tijela, te su ga kasnije s Ubajdulahom ibn Abasom sahranili na tajnoj lokaciji.

Hasanov kalifat

Izbor za kalifa

Osmanski medaljon s Hasanovim imenom u Aja Sofiji (Istanbul)

U drugoj polovini ramazana 40. AH (koncem januara 661), Hasan je odabran za novog kalifa i njegov izbor protekao je bez sporova. Sam Ali nije izravno imenovao nasljednika tj. Zapovjednika vjernika, što prema historičaru W. Madelungu nipošto ne implicira da Hasan nije bio njegov izbor za tu poziciju, uzimajući u obzir da je ranije u više navrata isticao uvjerenje da samo Muhamedov Ahl al-bajt ima pravo vladati muslimanskom zajednicom. Usto, Madelung dodaje da o Hasanu kao očiglednom odabiru između dva sina svjedoči Alijev testament datiran 2. novembra 658. (10. džumade-l-ule 39. AH) u kojem privatne posjede u Arabiji ostavlja u nasljedstvo starijem sinu, dok mlađem Huseinu pripadaju samo u slučaju ako ga nadživi.

Hasan je povodom Alijeve smrti održao govor u Velikoj džamiji u Kufi, obznanio narodu tužnu vijest i potom prisjetio okupljene na zasluge i vrline svoje porodice, njegovog oca i, konačno, samog sebe. Alija je opisao kao čovjeka čija su djela bez premca i koja će zauvijek takvima ostati, opisujući pritom njegove vojne podvige kada se borio s poslanikom Muhamedom i braneći ga riskirao vlastiti život. Dodao je da je na Muhamedovu naredbu jurišao s Mikailom zdesna i Džibrilom slijeva, nosio zastavu, te nije posustajao sve dok mu Bog nije podario pobjedu. Noć očevog preseljenja na ahiret usporedio je s Isusovim uzašašćem i Jošuovom smrću, dodajući da Ali iza sebe nije ostavio nikakvo zlato ili srebro osim 700 dirhama od plaće koje je uštedio za porodične potrebe. Govor je bio efektivan i emotivan jer narod je naricao zajedno s Hasanom, a onda im se obratio riječima:

O ljudi, tko me poznaje, zna me, a tko me ne poznaje, ja sam Hasan, potomak Muhameda. Ja sam potomak onoga koji donosi dobru vijest, potomak onoga koji donosi upozorenja, potomak zazivača Boga, moćnog i uzvišenog, i s njegovim dopuštenjem, ja sam blješteća svjetiljka. Ja sam iz Poslanikove porodice kojoj je Bog uklonio sve nečistoće i koju je pročistio, prema kojoj je obavezao ljubav u svojoj knjizi kada je rekao: 'umnogostručiti ćemo nagradu onom tko učini dobro djelo' (42:23). Činjenje dobrog djela je ljubav za nas, Poslanikovu porodicu.

– Hasan

Prisegu na vjernost Hasanu ovisno o primarnim izvorima prvi je dao Kais ibn Sad ibn Ubada ili Ubajdulah ibn Abas, guverner jemenske Sane koji je pred omejadskom invazijom netom pobjegao u Kufu, pozivajući narod da učini isto. Ubrzo su uslijedile prisege ostatka okupljenih, uz priznanje da se radi o najboljem i najomiljenijem kandidatu.

Ratna politika

Prvi izazov s kojim se Hasan kao vladar suočio bio je nastavak očeve ratne politike. Naime, vojska koju je Ali okupio za pohod protiv Muavije u Siriji čekala je u stanju pripravnosti i svi su bili u atmosferi iščekivanja Hasanovih poteza. U svom govoru Kufljanima otvoreno je veličao Alijeve vojne uspjehe, međutim, to ne mijenja činjenicu da je bio izrazito pacifističkog i pomirljivog karaktera, o čemu vlada konsenzus i među srednjovjekovnim i suvremenim historičarima. Prema W. Madelungu, takvi stavovi plod su njegovog ličnog iskustva jer je ranije svjedočio nizu krvavih događaja koje je pokušavao primiriti pod svaku cijenu, uključujući ubojstvo Osmana, bitku kamile i nastavak građanskog rata. Na temelju toga ponekad je prigovarao ocu, no usprkos razilaženju u metodama nije sumnjao u pravičnost njegovih političkih ciljeva. S druge strane, Hasan je osjećao obavezu prema Alijevim sljedbenicima okupljenim u Kufi i shvaćao je da bi učinio neoprostivu pogrešku okretanjem leđa vlastitoj vojsci, dok je samog Muaviju istovremeno smatrao podlacem i bio je upoznat s recentnim brutalnim napadima njegovog zapovjednika Busra ibn Abi Artata. Madelung zaključuje da je Hasan u ovoj dilemi pokušavao slijediti primjer svog djeda Muhameda, tražeći časni mir i generalnu amnestiju.

Nesuglasice oko ratne politike i sumnje u Hasanov nastavak priprema za vojni pohod pojavile su se još prilikom davanja prisege na vjernost. Kais ibn Sad, možebitno prvi davatelj zakletve, prema pisanju al-Tabarija uvjetovao je davanje iste zahtjevom da ona bude na temelju Kurana, sune i borbe (kital) protiv onih koji nedozvoljeno proglašavaju dozvoljenim (al-muhilun), međutim, Hasan je odbacio potonju obavezu uz obrazloženje da je već sadržana u prvoj. Prema al-Balazuriju, prisega je naposljetku osim uobičajene forme o Kuranu i suni uključivala i dodatak o obavezi borbe protiv onih koji su s Hasanom u ratu odnosno suživotu s onima koji su s njim u miru. Iako se ova formulacija nije razlikovala od prisege o prijateljima i neprijateljima koju je ranije Ali zahtijevao od sljedbenika i koju su haridžiti oštro kritizirali, svejedno je među narodom poticala opravdane sumnje da Hasan ne želi nastaviti očevim ratnim putem nego sklopiti mir. Najzabrinutiji bili su iz redova 40.000 okupljenih vojnika, bilo zato što su se čvrsto držali svojih političkih ideja ili su pak strahovali od Muavijine odmazde, znajući da dotični aktivno nastavlja sa svojom agresivnom politikom prema Iraku.

Prvih 50 ili 60 dana nakon stupanja na vlast, Hasan je bio vojno pasivan, nije otpremio nikog protiv Muavije i čak nije ni spominjao pohod ili rat, dok je vojska istovremeno postajala sve nestrpljivija. Tada je primio pismo od Abdulaha ibn Abasa iz Basre koji ga je poticao na akciju. Ibn Abas obratio mu se kao potomku Božjeg poslanika i rekao mu da su muslimani koji su ga imenovali za svog vođu i Alijevog nasljednika sada razočarani njegovom pasivnošću prema Muaviji i traženju svojih prava.

Pripremi se za rat, bori se protiv svojih neprijatelja, nagovori svoje drugove, postavi ugledne ljude i plemiće na čelna mjesta, osvoji im srca na taj način. Slijedi praksu pravednih imama, nagradi utjecajne ljude i vrati slogu među narodom. I znaj da je rat lukavstvo i da si slobodan tako postupati tokom rata, sve dok muslimane ne lišavaš onog što im pripada. Dobro znaš da su ljudi okretali leđa tvom ocu Aliju i prelazili na Muavijinu stranu samo zato što ih je sve tretirao jednako i davao im ista primanja. To izaziva razdor.

– Abdulah ibn Abas

Ibn Abas dodatno ga je podsjetio da su njegovi neprijatelji (Omejadi) oni koji su već ratovali protiv Božjeg poslanika i nakon poraza samo načelno prihvatili islam, privatno se izrugivali stihovima Kurana i nevoljko izvršavali vjerske dužosti, te da njihova oholost iz dana u dan samo raste. Od Hasana je zatražio da se bori protiv njih i da nipošto ne prihvaća kompromise, upozoravajući ga na primjer njegovog oca koji je izigran arbitražom i lažnim obećanjima, uz zaključnu poruku da brani svoja prava čak i pod cijenu vlastitog života. Ipak, Hasan je ibn Abasovo pismo protumačio više kao izražavanje bespogovorne odanosti nego kao ozbiljan poziv na rat.

Prepiska s Muavijom

U rano proljeće 661. Hasan je poslao svoje prvo pismo Muaviji i zatražio od njega prisegu na vjernost:

Od Hasana, Božjeg sluge i Zapovjednika vjernika, za Muaviju ibn Sahra. Muhamed je poslan od Boga kao znak milosti svim svjetovima i kao upozoritelj svim živućima, on je prenio Božju poruku i svetu istinu, uništio politeizam, podržavao vjernike, proslavio Arape i svoje Kurejše. Kada je umro, Arapi su se međusobno svađali i borili za prevlast, no Kurejši su im rekli: 'Mi smo njegovo pleme, njegova porodica, njegovi najbliži sljedbenici, stoga nije dozvoljeno da osporavate naš autoritet i naša prava stečena preko Muhameda'. Arapi su uvažili ove argumente i prepustili im vlast. Zatim su uslijedile svađe među nama Kurejšima, nalik međuarapskim prepirkama, ali drugi Kurejši nisu nas tretirali pravedno, kao Arapi njih. (...) Kada smo mi, Muhamedova porodica (Ahl al-bajt) i njegovi najbliži sljedbenici, raspravljali s njima i tražili pravednost, odstranili su se i udružili u nepravdi i bojkotu protiv nas. (...) Bili smo šokirani onima koji su kočili naša prava i Poslanikov autoritet, iako se radilo o vrlim ljudima i ranim muslimanima. Ipak, suzdržavali smo se od međumuslimanskog sukoba, strahujući da time ne otvorimo prostor licemjerima i konfederatima (ahzab) koji će narušavati islam. Neka ti se ljudi danas dive, Muavijo, tvojem traženju prava kojih nisi dostojan, ni po ikakvoj vrlini niti po bilo kojem hvalevrijednom djelu u islamu. Ti si prije sin jednog konfederata, sin Kurejša koji je bio najveći neprijatelj Božjem poslaniku, ali Bog je iznevjerio vaše nade. Nakon što je Ali preminuo, muslimani su me izabrali za nasljednika i molim se Bogu da mi ne uvećava nagradu u dunjaluku nauštrb one u ahiretu. Odustani od ustrajavanja u lažima i prisegni mi na vjernost kao što su učinili drugi, sam dobro znaš da polažem veće pravo na poziciju pred Bogom. On cijeni sve one koji su spremni vratiti se poslušnosti i imaju pokajničko srce. Boj se Boga, odustani od pobune i poštedi muslimane prolijevanja krvi, jer nije dobro da ideš pred Boga krvavijih ruku nego što već jesu. Pođi putem mira i poslušnosti, ne osporavaj vlast onima kojima to pravo pripada, (...) tako ćeš vratiti jedinstvo. Međutim, ako budeš odbijao sve to i nastaviš ustrajati u oholim prijestupima, dignuti ću muslimane protiv tebe i tražiti od Boga da nam sudi, jer on je najbolji sudija.

– Hasan

Pismo u Damask dostavili su Džundab ibn Abdulah al-Azdi (Alijev rani sljedbenik) i al-Haris ibn Suvajd al-Tajmi iz plemena Tajm al-Ribab, a sadržaj pisma kao i daljnje prepiske dvaju vladara poznat je iz djela historičara Abu al-Faradža al-Isfahanija. Muavija je bio svjestan Hasanovih pacifističkih inklinacija i znao je da ne priprema vojni napad, o čemu su ga izvještavali špijuni stacionirani u Kufi i Basri. Kao i Hasanu, Muaviji je također bilo u interesu da izbjegne sukob velikih razmjera i stoga isprva nije vidio smisao u prijetnjama ili zastrašivanju Muhamedovog unuka. Isto tako je znao da mu uobičajena i provjereno uspješna taktika svaljivanja krivice za Osmanovu smrt na svoje protivnike u ovom slučaju neće biti od koristi jer je Hasanova uloga u obrani Osmanove kuće bila široko poznata čak i u Siriji. Zbog svega toga, historičar W. Madelung navodi da se Muavija s namjerom pridobivanja Hasana ovog puta okrenuo snishodljivosti i davanju lažnih obećanja.

U svom pisanom odgovoru Hasanu, Muavija je obrnuo njegov uvodni pozdrav, nazivajući sebe Božjim slugom i Zapovjednikom vjernika. Poručio mu je da uvažava njegovo pismo i da dijele isti stav oko izvrsnosti Muhameda, ali mu je uputio i prigovore zbog kritiziranja Abu Bakra, Omara, Abu Ubajde i Zubajra, odnosno muhadžira i ansarita, dodavši da u njegovim očima Hasan zasigurno nije krivac za vezane nemile događaje. Nadalje se dotaknuo teme nasljedstva Muhameda i tvrdio da muslimanska zajednica prilikom prve šure nije ignorirala kvalitete i zasluge njegove porodice, već je Abu Bakr izabran na temelju niza neprikosnovenih vrlina. Na polemiku o nasljedstvu i superiornosti prvog Rašiduna nadovezao je njihov međusobni odnos, stavljajući sebe u ulogu Abu Bakra i ističući da je učinkovitiji od Hasana u upravljanju subjektima, prikupljanju novca i zavaravanju neprijatelja, te da kao iskusniji, sposobniji i stariji traži od njega da mu preda vlast. Muavija ga je na kraju uvjeravao da bi to bilo samo privremeno rješenje i da bi ga Hasan naslijedio nakon njegove smrti, obećavši mu da u međuvremenu ima pravo zadržati cijelu iračku riznicu, zatim godišnji prihod od bilo koje iračke pokrajine koju sam izabere i da ga uvijek može konzultirati u svim političkim pitanjima.

Muavijino pismo Hasanu je uručio Džundab ibn Abdulah, upozorivši ga da se dotični sprema za napad i da je stoga najbolje preuzeti inicijativu udarom na njegov teritorij. Dodatno ga je hrabrio i govorio mu da ga se neprijatelj ne može dočepati bez da iskusi bitku veću od one kod Sifina. Hasan mu je odgovorio da će postupiti u skladu s njegovom preporukom, međutim, ipak je ignorirao ratne pripreme i suzdržavao se od daljnjeg savjetovanja s Džundabom. Hasan također nije odgovorio ni na Muavijino pismo, shvaćajući da su njegova ekstravagantna obećanja zapravo lažna i da nema smisla pridavati im pozornost. Otprije upoznat s ličnim kukavičlukom Omejada, Hasan se prema svemu sudeći nadao da će ignoriranjem Muavije i on njega pustiti na miru. Ipak, Muavija je na Hasanovu šutnju odgovorio slanjem novog, ovog puta prijetećeg pisma. Upozorio je Hasana da ne polaže očajničke nade u traženje slabih točaka njegovog oklopa, ponovivši da će mu u slučaju davanja prisege ispuniti ranija obećanja i da će kalifat nakon njega postati Hasanov. Hasanova reakcija opet je bila indiferentna i poručio mu je pismom da je primio ponudu, ali nema namjeru odgovarati da ne počini grijeh. Naposljetku je rekao da jedino utočište koje traži jest ono Božje i ponovo je pozvao Muaviju da preispita svoje stavove.

Sučeljavanje vojski

Karta Iraka u ranoislamskom periodu na kojoj su označeni Mosul, Harba, Maskin, Faludža, Sabat, Madain i Kufa, ključne lokacije tokom Hasanovog i Muavijinog pohoda

Po završetku prepiske Muaviji je ojačalo samopouzdanje i postao je uvjeren da će zauzeti Irak bez vođenja bitke. Mobilizacija njegovih trupa u Siriji prema W. Madelungu uslijedila je koncem ili nakon prepiske s Hasanom, međutim, ranoislamski historičar al-Balazuri navodi da je Muavija okupio vojsku još prije slanja prvog pisma i održao im govor u kojem je likovao nad smrću Alija, tvrdeći da Kufom sada vlada njegov sin koji je mlad, neiskusan i neuk za ratovanje. Za razliku od prijašnjih okršaja protiv Alija, Muavija ovog puta nije ustručavao pokrenuti pohod i to je ugodno iznenadilo Amra ibn al-Asa, njegovog iskusnog saveznika koji je podrugljivo komentirao da mu je "sve postalo lakše otkad nema lava Alija". Uoči mobilizacije Muavija je slao pozive svojim guvernerima i zapovjednicima, kao i raznim plemićima, obećavajući nagrade i oprost plemenima upitne lojalnosti. Ostavljajući al-Dahaka ibn Kaisa al-Fihrija kao zamjenika u Damasku, Muavija i njegova vojska od 60.000 ljudi krenuli su k istoku, prešli Eufrat kod Manbidža i nastavili napredovati prema Mosulu.

Kada su Muavijine ratne namjere postale očigledne, Hasan je bio primoran okupiti svoju vojsku i odgovoriti na prijetnju. Prvo je poslao Hudžra ibn Adija svojim lokalnim guvernerima i naredio im marš, a Kufljanima je održao ravnodušan ratni govor citirajući kuranski ajet: "Propisuje vam se borba, mada vam nije po volji!" (2:216). Znajući da mu se neprijatelj približava sa sjeverozapada, Hasanov početni plan bio je da se njegove trupe okupe u logoru kod Nuhajle (sjeverno od Kufe) i potom odluče o sljedećim koracima. Ipak, velik broj okupljenih Kufljana oglušio se o Hasanov apel, posebno plemenski poglavari podmićeni od strane Muavije. Tada je na scenu stupio Adi ibn Hatim, oštro prekorio prisutne i upitao ih kako mogu ostati pasivni na pozive njihovog imama i sina Muhamedove kćeri. Zatim se okrenuo prema Hasanu, izrazio mu bespogovornu odanost i odmah pošao u ratni logor. Za njim su ubrzo krenuli i drugi lojalni sljedbenici Alija poput Kaisa ibn Sada, Makila ibn Kaisa i Zijada ibn Hasafe, što je nagnalo većinu okupljenih da slijede njihov primjer. Inicijatori marša su zbog uspješnog poticanja dobili pohvale od Hasana.

Hasan je imenovao Mugiru ibn Navfala svojim zamjenikom u Kufi, davši mu upute da mobilizira još ljudstva i pošalje ih u kamp, nakon čega se i sam zaputio prema Nuhajli u kojoj su se njegove trupe skupljale u velikom broju. Čekajući pojačanja, tri noći zadržao se kod mjesta Daira Abdul-Rahmana, a zatim je pozvao Ubajdulaha ibn Abasa i postavio ga na čelo prethodnice od 12.000 vojnika kojoj je zadatak bio marš obalom Eufrata do Maskina gdje su trebali onemogućiti Muavijino napredovanje i sačekati Hasanovu glavnu vojsku. Ubajdulahu je naredio da se ne upušta u borbe s neprijateljem osim ako nije napadnut i da se prije donošenja ključnih odluka konzultira s Kaisom ibn Sadom i Saidom ibn Kaisom al-Hamdanijem, dvojcem kojeg je imenovao Ubajdulahovim zamjenicima u slučaju pogibelji. Prema tumačenju srednjovjekovnih autora poput al-Tabarija, kao i suvremenih historičara poput L. Veccia Vaglieri i W. Madelunga, odabir Ubajdulaha nauštrb ratobornijih zamjenika odražava nastavak Hasanove nade da će izbjeći bitku i postići mirovni sporazum. Naime, Ubajdulah se ranije kao guverner jemenske Sane iskazao kao pacifist koji će pokušati izbjeći sraz pod svaku cijenu, zbog čega je ukoren od strane Alija. U nekim primarnim izvorima na temu Hasanovog pohoda, ime Ubajdulaha ibn Abasa je zamijenjeno onim Abdulaha ibn Abasa ili navođeno samo kao ibn Abas, zbog čega u kasnijoj historiografiji ponekad dolazi do zamjene njihovih uloga (npr. djela J. Wellhausena). Madelung to opisuje pogreškom i dodaje da Hasan Abdulaha i Basrane uopće nije pozvao u pohod.

Ubajdulah ibn Abas s prethodnicom marširao je zapadnom obalom Eufrata, prošao kroz Šinvar i Šahi, zatim Faludžu, te konačno došao u Maskin. Hasan s glavnom vojskom je istovremeno napredovao prema sjeveru, kroz Hamam Umar i Dair Kab, utaborivši se u Sabatu kod Madaina. Ondje je nakon jutarnje molitve svojim trupama održao govor pomirljivog tipa, poručivši im da se molio Bogu da ga učini njegovim najiskrenijim stvorenjem, dodavši da ne gaji mržnju prema bilo kojem muslimanu i da ne želi ikome zlo, odnosno da je sve što mrze kod zajedništva bolje od onog što vole u razdoru. Na kraju ih je uvjeravao da se brine za njihov interes više njego oni sami, zamolivši ih pritom da se ne suprotstavljaju naredbama i da mu ne prigovaraju. Hasanove riječi prvo su prouzročile metež među vojnicima koji su se pribojavali da namjerava sklopiti mir i predati vlast Muaviji, a potom i nasilnu reakciju njihovog najratobornijeg dijela. Grupa potonjih upala je u Hasanov šator, opljačkala njegove stvari i izvukli mu molitveni tepih ispod nogu, dok je stanoviti Abdul-Rahman ibn Abdulah ibn Džal al-Azdi potrgao njegovu svilenu tuniku. Hasan je dozvao svog konja i odjahao na sigurno uz pomoć sluga i vjernih sljedbenika koji su ga štitili od razjarenih napadača, a mir u logoru ponovo je uspostavljen zahvaljujući članovima Banu Rabije i Banu Hamdana, dvaju plemena izuzetno lojalnih Hasanu i ranije Aliju.

Karta Madaina (arapski naziv za zbir označenih drevnih gradova), mjesta Hasanovog boravka nakon ranjavanja

U primarnim izvorima javljaju se različiti detalji o navedenom incidentu. Primjerice, pozivajući se na starija djela al-Madainija, muhadis ibn Abi al-Hadid u svom Šarhu tvrdi da je Hasan prilikom govora parafrazirao Alija i poručio publici da ne preziru Muavijinu vlast, što historičar W. Madelung drži sasvim nevjerojatnim. Kufanska tradicija naklonjena Osmanu, konkretno djela al-Šabija i Avane, prenosi da je pobuna izazvana lažnom objavom o smrti Kaisa ibn Sada. Madelung ove izvještaje naziva nesumnjivom antišijitskom fikcijom, budući da kufanske pristaše Alija opisuju toliko labilnima i nediscipliniranima da su tobože iskalili bijes na svom imamu, dok je njemu to navodno dalo razlog da ih odbaci u korist Muavije. Historičarka L. Veccia Vaglieri ističe mogućnost da nered nakon Hasanovog govora predstavlja samo kulminaciju nakupljenog nezadovoljstva, odnosno da su još ranije bili iziritirani nekim njegovim riječima, postupkom ili sporošću marša.

Poslije nemilog događaja marš je nastavljen i Hasan se kretao pod zaštitom, u pratnji najodanijih vojnika, ali ubrzo je uslijedio i drugi incident. Dok su prolazili kroz Muzlim Sabat, među osobnu stražu diskretno se umiješao haridžit al-Džarah ibn Sinan al-Asadi, zagrabio uzde Hasanovog konja i nasrnuo bodežom na njega, uzvikujući "Postao si nevjernik kao tvoj otac!". Zamahom je rasjekao je Hasanovo bedro pri čemu je došlo do obilnog krvarenja, a on mu je uzvratio udarcem mača, zahvatio ga i oboje su se srušili na tlo. Hasanu je tada u pomoć priskočio Abdulah ibn al-Hisl (ili Ubajdulah al-Taj prema pisanju al-Madainija), obrušio se na napadača, preoteo mu oružje i zarezao ga istim po trbuhu. Na atentatora je istovremeno skočio Zubijan ibn Umara al-Tamimi i odsjekao mu nos, a zatim su im se pridružili i drugi iz pratnje, izudaravši ga ciglama po glavi. Al-Džarah je tako neutraliziran i ubijen, dok su ozlijeđenog Hasana na nosilima prenijeli na liječenje u Madain, gdje ga je u svojoj kući ugostio lokalni guverner Sad ibn Masud. U djelima al-Balazurija i al-Tabarija spominje se tvrdnja da je guvernerov nećak al-Muhtar ibn Abi Ubajd savjetovao Sada ibn Masuda da zarobi Hasana i time kupi oprost od Muavije, međutim, historičar W. Madelung priču naziva klevetom.

Za vrijeme napredovanja Hasanovih trupa prema sjeveru, Muavija i sirijska vojska proputovali su kroz Manbidž, Raku, Nasibin i Mosul, došavši u Ahnuniju (kasnije Harba) kod Maskina. Vijesti o napadu na Hasana doprle su do Muavije i on ih je vješto iskoristio za širenje glasina o masovnom razdoru unutar kufanskih snaga, što je rezultiralo dezerterstvom širom Iraka i prelaskom na sirijsku stranu. Također, nastavio je politikom pridobivanja pristaša uz pomoć nagrada i amnestija. Dok ga je kufanska prethodnica na čelu s Ubajdulahom ibn Abasom čekala u blizini Maskina, Muavija im je poslao izaslanika Abdul-Rahmana ibn Samuru i poručio da je primio Hasanovo pismo u kojem traži primirje, pozivajući Kufljane na suzdržanost dok se pregovori ne privedu kraju. Kufljani su ove tvrdnje prepoznali kao laž i odbili zahtjev, a izaslanik je otjeran uz pogrde. Netom kasnije Muavija je ponovo poslao Abdul-Rahmana u privatnu posjetu Ubajdulahu, zaklinjao mu se da je Hasan uistinu tražio mir i ponudio mu prebjeglištvo na sirijsku stranu. Za dezerterstvo mu je obećana nagrada od 1,000.000 dirhama, od čega bi pola dobio odmah, a ostatak kasnije u Kufi. Ubajdulah je prihvatio ponudu i pod okriljem noći prebjegao u Muavijin logor gdje je ubrzo izbila oštra svađa na temu odgovornosti Busra ibn Abi Artata za smrt dvojice njegovih sinova u Jemenu, no Muavija je uspio primiriti situaciju.

Sljedećeg jutra Kufljani su uzalud čekali Ubajdulaha ibn Abasa da povede jutarnju molitvu, a kada je njegovo dezerterstvo razotkriveno, zapovjedništvo je preuzeo ratoborni Kais ibn Sad. Odmah je održao propovijed u kojoj se žestoko obrušio na Ubajdulaha, njegovog oca i brata, nabrajajući sve njihove grijehe i prijestupe. Stanje morala i sloge među redovima prethodnice historičari tumače različito, npr. L. Veccia Vaglieri navodi da je dvije trećine odnosno 8000 Kufljana slijedilo Ubajdulahov primjer i prebjeglo Muaviji, dok W. Madelung piše da je vladala opća složnost i da su svi klicali Kaisu. Prema jednoj od više različitih verzija Kaisovog govora, pozvao je okupljene da izaberu između poslušnosti zabludjelom imamu (Muaviji) i rata pod zapovjedništvom vođe koji nije imam (njega samog). Neovisno o brojkama lojalnih vojnika, historičari su suglasni da je ratni moral okupljenih oko Kaisa bio na visokoj razini. Muavija je podcijenio njihovu volju za borbom i poslao je trupe Busra ibn Abi Artata da ih nagovore na predaju, međutim, Kais je pokrenuo napad i odbacio neprijatelja. Sljedećeg dana Busr se vratio s pojačanjima, ali je opet poražen.

Uvidjevši loš rezultat na bojnom polju, Muavija je Kaisu ibn Sadu ponudio mito i poslao pozivnicu, no on mu je odgovorio da se njih dvoje mogu susresti jedino s kopljem u ruci. Bijesan zbog odbijanja, u sljedećem pismu Muavija ga je nazvao "Jevrejom i sinom Jevreja" koji se izlaže smrti zbog nagrade koja nikad neće biti njegova. Uvjeravao ga je da ukoliko njegova strana pobijedi, on će biti svrgnut i smijenjen, a ako protivnička strana prevagne, onda će biti mučen i ubijen. Spomenuo mu je još sudbinu njegovog oca Sada, tvrdeći da je ispucao strijele u uzaludnoj borbi, odnosno da ga je kasnije narod napustio i da je skončao kao izgnanik u Havranu. U svom odgovoru Kais je Muaviju nazvao "vasanom i sinom vasana" (predislamski mekanski idol) koji je pristupio islamu pod prinudom, ostao u njemu iz straha, te ga svojevoljno napustio zbog nedostatka vjere ili zbog licemjerja. Zatim je stao u obranu svog oca i njegovih postignuća, ističući naposljetku da su njih dvojica pomagači vjere koju je napustio i neprijatelji vjere kojoj se priključio. Muavija i konzultant Amr ibn al-As time su bili ušutkani, plašeći se da bi novi Kaisov odgovor mogao biti još oštriji. O razlozima prekida borbi Kaisovih i Muavijinih snaga postoje različita tumačenja, L. Veccia Vaglieri tako tvrdi da je uzrok slabljenje morala kod Kufljana, a W. Madelung da su to Muavijin poraz u bitki odnosno vijesti o Hasanovom ranjavanju zbog čega su se obje strane suzdržale ratovanja i čekale daljnji razvoj situacije.

Mirovni sporazum

Nakon smirivanja borbi kod Maskina, Muavija se upustio u ozbiljnije pregovore i otpočeo razmjenu izaslanika, poslavši Hasanu Abdulaha ibn Amira i Abdul-Rahmana ibn Samuru. Ibn Amir zamolio je Hasana da poštedi krv Muhamedove zajednice, rekavši mu da je Muavija bio tvrdoglav i da stoga poziva Hasana da se čuva tvrdoglavosti jer bi u protivnom zbog njih dvojice mogao ispaštati narod. Također mu je obećao da će ga Muavija imenovati svojim nasljednikom i dati mu sve što poželi. Poslije ibn Amira obratio mu se i ibn Samura, uglavnom ponavljajući riječi prvog pregovarača. Argument o sprečavanju prolijevanja muslimanske krvi naišao je na plodno tlo kod Hasana i načelno je prihvatio mogućnost prijenosa vlasti. Ova poruka sirijskoj strani je prenešena putem Hasanovih izaslanika Amra ibn Salime al-Hamdanija i njegovog šogora Muhameda ibn al-Ašasa al-Kindija. Muavija je potom Hasanu poslao pismo u kojem ga je ponizno pozdravio, nadalje navodeći da sklapa mir na osnovi toga da postaje kalifom ujedinjenih muslimana i da poslije njega taj položaj preuzima Hasan. Zakleo se Bogom i poslanikom Muhamedom da neće počiniti nikakvo zlo protiv njega ili zatražiti isto od nekog drugog, obećavajući mu još 1,000.000 dirhama iz riznice (bajt al-mal) godišnje, odnosno upravu i cjelokupni porezni prihod iz iranskih okruga Fase i Darabgerda koji bi preuzimali Hasanovi osobni poreznici. Pismo su ovjerila četiri izaslanika i datirano je u august 661. (rabiul-sani 41. AH).

Glavne odredbe sporazuma Hasana i Muavije:

• Uspostavlja se mir i Muavija preuzima položaj kalifa
• Muavija mora postupati po principima Kurana, sune i ranijih kalifa
• Muavija nema pravo samostalno imenovati nasljednika
• Jamči se sigurnost svim ljudima, njihovom potomstvu i imovini
• Muavija nema pravo zastrašivati Hasana i njegove drugove

Primivši pismo, Hasan je sljedbenicima prokomentirao da Muavija pokušava razbuktati pohlepu u zamjenu za ono što mu, da tako želi, ne bi ni predao. Kao novog izaslanika poslao mu je Abdulaha ibn al-Harisa, sina Muavijine sestre Hind, s porukom da će dati prisegu na vjernost Muaviji ukoliko zagarantira sigurnost svim ljudima. Muavija mu je na to uzvratio slanjem praznog lista sa svojim pečatom na dnu, pozivajući ga da ispiše zahtjeve po želji. Konačno, Hasan je napisao da sklapa mir i predaje vlast Muaviji pod uvjetima da dotični postupa u skladu s Kuranom, sunom poslanika Muhameda i vladavinom ranijih kalifa, da nema pravo imenovati svog nasljednika, da zajamči sigurnost svim ljudima, njihovom potomstvu i imovini neovisno gdje se nalazili, odnosno da nema pravo niti zastrašivati Hasana ili bilo kojeg od njegovih drugova. Pismo su ovjerili Amr ibn Salima i Abdulah ibn al-Haris, predali ga Muaviji i primili potvrdu njegovog prihvaćanja, čime je Hasanova vladavina nakon sedam mjeseci službeno bila okončana.

Historičarka L. Veccia Vaglieri navodi da se u primarnim izvorima nalaze različiti nejasni i nekonzistentni detalji o odredbama sporazuma zbog čega je precizna rekonstrukcija gotovo nemoguća, uz opasku da su neki uslovi vjerojatno naknadno interpolirani sukladno specifičnim političkim i vjerskim načelima. Primjerice, nije jasno na temelju kakvih dogovorenih uslova je Muavija unaprijed potpisao prazan papir poslan Hasanu. Uz predloženu kompenzaciju od 1,000.000 dirhama godišnje, određeni izvori spominju i jednokratno preuzimanje 5,000.000 dirhama iz kufanske riznice, a osim Fase i Darabgerda kao ponuđeni iranski okrug ponekad se navodi i Ahvaz. Veccia Vaglieri tvrdi da Hasan uopće ne bi mogao ubirati porez u tim krajevima budući da su Basrani bili neprijateljski nastrojeni prema njemu i navedene okruge smatrali su vlastitim posjedima. Nadalje, nejasno je i navodno Muavijino obećanje da će se pridržavati politike prethodnih kalifa jer oni uključuju i Alija, izrazito suprotstavljenog Muaviji i usto kritički nastrojenog prema Osmanu. Najkontroverznije razlike u primarnim izvorima su one vezane za pitanje nasljedstva poslije Muavijine smrti, s obzirom da jedni navode da je sporazumom usuglašen direktan prijenos vlasti na Hasana, a drugi da je dogovoreno održavanje šure (uz nemogućnost kandidature Muavijinog sina). Ostale stavke sporazuma koje se javljaju u ranoislamskoj literaturi su još generalna amnestija, izdvajanje 2,000.000 dirhama za Hasanovog brata Huseina i prednost Banu Hašima (Alida) nad Banu Abd-Šamsom (Omejadima) pri davanju penzija i nagrada, što Veccia Vaglieri također opisuje upitnim.

Glede motiva koji su Hasana nagnali na abdikaciju, L. Veccia Vaglieri uvažava tvrdnje iz tradicionalnih izvora kao što su ljubav prema miru, želja za izbjegavanjem masovnog krvoprolića, odbojnost prema politici i njenim razdorima, ali ističe i mogućnost da je Hasan bio svjestan činjenice da je njegova bitka unaprijed izgubljena. U prilog toj tezi navodi podatak da je njegov prethodnik Ali redovno praznio državnu riznicu (navodno svake sedmice) s ciljem ravnomjerne raspodjele svojim pristalicama, što je pak prouzročilo nestašicu sredstava u dugoročnom smislu. Kao ključan razlog spominje i učestala dezerterstva i prebjeglištva, započeta u posljednjim godinama vladavine njegovog oca i intenzivirana nakon Hasanovog preuzimanja vlasti, zbog čega se nije mogao osloniti na vojnike s malo volje za borbom. Veccia Vaglieri nadalje tvrdi da su posljedice abdikacije snažno utjecale na Alide kada su kasnije zatražili pravo na prijestolje, budući da im u polemikama protiv njih nije bilo lako pobiti tvrdnju da su izgubili sav legitimitet zbog Hasanovog odricanja. S druge strane, pristaše Hasana su taj čin predstavljali kao veliku zaslugu i obistinjavanje Muhamedovih riječi, zabilježenih u Buharijinoj zbirci hadisa, da će njegov unuk jednog dana ponovno ujediniti dvije velike frakcije muslimana.

Navodne financijske odredbe mirovnog sporazuma u pitanje dovodi i historičar W. Madelung, tvrdeći da takvi izvještaji u primarnim izvorima odražavaju omejadsku propagandu. Kao prvu verziju izdvaja al-Balazurijev tekst prema kojem je Hasan sukladno sporazumu poslao svoje poreznike u Fasu i Darabgerd, međutim, Muavija je naredio basranskom guverneru Abdulahu ibn Amiru da potakne Basrane na prosvjedovanje uz argumente da prihod iz osvojenih teritorija pravno pripada njima i da se davanjem Hasanu umanjuje njihov dio. Hasanovi poreznici su stoga protjerani iz dvaju okruga, a Muavija se potom obavezao da će mu plaćati 1,000.000 ili 2,000.000 dirhama godišnje, uzimajući iznos od poreza Isfahana i drugih okruga. Madelung takav scenario opisuje nedvojbenom fikcijom i dodaje da su prihodi iz Fase i Darabgerda, ponuđeni Hasanu tokom pregovora, zapravo bili Muavijin test odlučnosti Hasana i Basrana da i dalje podupiru Omarovu odluku (snažno podržanu i od Alija) o pravu osvajača na porez iz osvojenih zemalja. Muavijin skriveni motiv bio je utvrditi isključivo pravo vlade da oporezuje i ograničava mogućnost garnizonskih gradova da primaju prihode proizvoljno određene od strane centralne vlasti, čega je Hasan bio potpuno svjestan.

Madelung inzistira da je Hasan decidirano odbio Muavijinu novčanu ponudu i da njegovi uslovi tokom pregovora, kao ni konačne odredbe sporazuma, nisu sadržavali nikakvu financijsku naknadu. Samu mogućnost da je Hasan slao svoje poreznike iz Medine u Iran, pogotovo nakon što se kasnije odbio priključiti Muaviji u borbi protiv haridžita, Madelung drži posve nevjerojatnim. Također, malo izglednom smatra i opciju da bi Muavija uopće plaćao Hasanu svotu od 1,000.000 ili 2,000.000 dirhama godišnje s obzirom da nikad nije uvažio argumente o Muavijinoj superiornosti i time pružio legitimitet njegovom režimu, već je ostao dosljedan tvrdnji da je dao ostavku samo da bi zaustavio međumuslimansko krvoproliće. Madelung ipak ne sumnja da je Muavija bio izrazito darežljiv prema Abdulahu ibn Džafaru, Hasanovom rođaku koji je nakon Alijeve smrti i sklapanja mira napustio sve političke ambicije, redovno posjećivao sirijski dvor i primao 1,000.000 dirhama godišnje, što je trošio na zabave i raskošne poklone pjesnicima, pjevačima i muzičarima u Medini. Muavijinu izdašnost prema ibn Džafaru, Hašimitu kojem zapravo nije dugovao ništa, Madelung uspoređuje s Omarovim uzdizanjem Abasa i njegovog sina Abdulaha nauštrb priznatog hašimitskog vođe Alija, argumentirajući da favorizirani u oba slučaja nisu predstavljali prijetnju vladajućima. Štoviše, Abdulah ibn Džafar se načinom života savršeno uklopio u javnu predodžbu kakvu je želio Muavija, prikazujući Muhamedovu rodbinu kao pohlepnike, rasipnike i neprikladne za ozbiljan vladarski posao.

Kao reprezentativni primjer omejadske propagande na temu pregovora Hasana i Muavije, Madelung navodi izvještaj al-Zuhrija, kasnije preuzet u djelima al-Tabarija kao vjerodostojniji u odnosu na kufanske verzije. Al-Zuhri opisuje Hasana kao željnog da iskoristi Muaviju, uzme što je više moguće i tako uđe u visoko društvo. Prema njegovoj verziji, Hasan se prvi obratio Muaviji pismom i nabrojao uslove pod kojima će mu predati vlast, Muavija mu je potom uzvratio slanjem praznog papira s pečatom, da bi naposljetku pohlepni Hasan udvostručio prvotne zahtjeve. Epilog priče glasi da je Muavija sačuvao Hasanovo originalno pismo i da je prilikom njihovog susreta došlo do svađe oko toga koje je pismo valjano, poslije čega je lukavi kalif nadmudrio prevaranta na način da nije ispunio niti jedan uslov. Madelung piše da je al-Zuhrijev izvještaj očita kleveta na račun Muhamedovog unuka i tipično omejadsko precjenjivanje Muavije kao "lukave lisice", međutim, tvrdi da priča ipak potvrđuje postojanje dvaju ugovora i Muavijino neispunjavanje odredaba istih. U prilog omejadskim tvrdnjama o Hasanovoj pohlepi ne ide ni njegovo ponašanje, niti imovinsko stanje, budući da su mu nakon Alijeve smrti pripali veliki posjedi i sukladno Omarovom sistemu primao je jednu od najvećih stalnih naknada, zbog čega Madelung tvrdi da si je mogao priuštiti itekako imućan život i da mu stoga Muavijina davanja nisu bila ni potrebna.

Među rijetkim historičarima koji su uvažili omejadski opis Hasana, Madelung ističe H. Lammensa, orijentalista s početka 20. vijeka. U njegovim djelima, Muavijina radost povodom Hasanove smrti uzeta je kao argument za pretjeranu rastrošnost potonjeg i opterećivanje omejadske riznice, ignorirajući pritom izgledniju mogućnost da je kalifovo veselje bilo zbog uklanjanja ključne prepreke za postavljanje vlastitog sina Jazida na položaj nasljednika. S ciljem da svoj argument prikaže uvjerljivijim, Lammens povisuje Hasanovu zatraženu i dobivenu svotu na preko 5,000.000 dirhama, ne računajući dodatne prihode iz neimenovanog iranskog okruga, referencirajući se na al-Dinavarija koji ne spominje ikakav zahtjev od 5,000.000 dirhama, nego samo prihode iz Ahvaza. Lammens isto tako tvrdi da je Muavija ispunio sva obećanja dana Hasanu, dok al-Dinavari, usprkos snažnoj proomejadskoj i antišijitskoj pristranosti, ne navodi ništa slično tome. Al-Dinavarijev pasus na koji se Lammens poziva prilikom blaćenja Hasana zapravo opisuje Muavijinu molbu Amru ibn al-Asu da mu pruži pomoć iz egipatske riznice zbog iscrpljivanja njegovih financijskih sredstava, potrošenih na darove posjetiteljima iz Hidžaza i Iraka. Uz sporne financijske odredbe sporazuma, Madelung kao srodne primjere omejadske propagande navodi još apsurdne priče o bezbrojnim ženidbama i održavanju ogromnog harema, tvrdnje da je kovao zavjeru s ciljem rušenja Muavijine vlasti i al-Zuhrijev izvještaj o Kaisovom dogovaranju amnestije kod Muavije.

Život poslije abdikacije

Velika džamija u Kufi, mjesto održavanja ceremonijalne predaje vlasti

Nakon što je prepiskom dogovorio mirovni sporazum, Hasan je svojim trupama u Madainu održao propovijed i citirao im kuranski ajet: "Moguće je da je baš u onome prema čemu odvratnost osjećate Alah veliko dobro dao" (4:19), a potom se zajedno s Kaisom ibn Sadom i vojskom vratio u Nuhajlu. Istovremeno, Muavija i njegova sirijska vojska napustili su Maskin, nakratko se utaborili između Nuhajle i skladišta za namirnice, te se zaputili u Kufu na sastanak s Hasanom. Ceremonijalni prijenos vlasti održan je u gradskoj Velikoj džamiji, gdje je Hasan javno položio prisegu na vjernost Muaviji, a odmah nakon njega i Amr ibn Salima al-Hamdani. Muavija je tom prilikom zatražio od Hasana da ustane i pruži ispriku, što je on isprva odbio, no kalif je nastavio inzistirati da to učini. U svom govoru, Hasan je podsjetio okupljene da su on i Husein jedini unuci poslanika Muhameda, na što je Muavija uskočio i počeo mu osporavati specijalna prava na osnovi toga. Hasan je potom naglasio da abdicira jer mu je prioritet mir među zajednicom:

Prisegnuli ste mi vjernost i time obećali da ćete sklopiti mir s kim god lično sklopim mir. Smatrao sam ispravnim pomiriti se s njim i prisegnuo sam mu na vjernost jer smatram da je sve što štedi krv bolje od onog što prolijeva krv. Želja mi je bila vaš najbolji interes i ono što sam učinio bi trebao biti argument protiv bilo koga tko žudi za vlašću.

– Hasan

Hasanove oproštajne riječi zabilježene su u djelu al-Balazurija koji citira i druge verzije njegovog govora. Historičarka L. Veccia Vaglieri piše da nije poznat konkretan datum ni sklapanja mirovnog sporazuma, niti službene ceremonije u Kufi, zbog čega se ne može precizno odrediti trajanje Hasanovog kalifata, odnosno da primarni izvori nude različite periode od pet mjeseci i deset dana, šest mjeseci i nekoliko dana, ili osam mjeseci i deset dana. W. Madelung nasuprot tome tvrdi da je Hasanova vladavina trajala sedam mjeseci tj. do augusta 661. (rabiul-sani 41. AH). Abdikacija je očekivano naišla na oštre kritike kod dijela Hasanovih pristaša, među kojima su se posebno istakli Sufjan ibn Abi Lejla al-Hamdani i Hudžr ibn Adi al-Kindi. Uz ovaj dvojac koji je sporazum nazivao ponižavajućim za muslimane, drugi su predlagali Hasanu da preispita svoju odluku ili zatraži dodatna jamstva da osigura povratak na čelo kalifata. Hasan se protiv prigovora učestalo branio argumentom da je težio zaustavljanju prolijevanja njihove krvi. Za vrijeme ceremonije, pred Muavijom je najviše oklijevao Kais ibn Sad koji je prisegu dao samo usmeno i uz izričit Hasanov pristanak, odbivši podići ruku i dotaknuti kalifa. S druge strane, izvori kao prvog koji se pokorio Muaviji navode rabijskog poglavara Halida ibn al-Muamera al-Sadusija, još prije dolaska vojski u Kufu.

U svom govoru Kufljanima u Nuhajli, Muavija je iznio vlastitu viziju odgovarajuće vlade i razjasnio da će prema narodu biti dobra samo pod tri uslova, konkretno ako se budu odazivali u borbu protiv neprijatelja u njegovoj zemlji, ako budu distribuirali prihode u propisanom vremenu, te ako budu učestvovali u vojnim ekspedicijama protiv graničnih i udaljenih krajeva. Priopćivši im ove uslove, obavezao se da će ispunjavati njihove želje ukoliko budu poslušni. Muavija je ipak prilikom obraćanja ignorirao sve odredbe i obećanja koje je ranije tokom pregovora dao Hasanu, evidentno samo zbog smirivanja protivničke strane i prekidanja borbi. Štoviše, prema drastičnijim verzijama govora koje bilježe Abu al-Faradž, ibn Asam i al-Balazuri, Muavija je izjavio da su njegova prijašnja obećanja Hasanu i ostalima samo prljavština pod nogama koju ne želi čuvati. Izvještaj Abu al-Faradža navodi da je Abu Ishak al-Sabiji, kufanski prenosilac predaja prisutan na govoru, na osnovi navedenih riječi opisao Muaviju kao posve perfidnog. U završnim riječima govora Muavija je uzvikivao da još traži osvetu za Osmanovu smrt i da stoga svima daje tri dana za polaganje prisege jer u protivnom neće dobiti nikakvu zaštitu i oprost. Čuvši tu prijetnju, ljudi su žurno dolazili iz svih smjerova da mu daju zakletvu na vjernost.

Prema pisanju ibn Asama, Muavijin govor odmah je prouzročio prosvjede i nerede, pa je kalif iz straha od eskalacije požalio zbog svojih riječi. Historičar W. Madelung ipak upozorava da takav scenario nije potvrđen u pouzdanijim izvorima i da vjerojatno predstavlja fikciju. Ubrzo nakon toga, Muavija se u kufanskoj Velikoj džamiji pohvalio svojom brutalnošću kako bi zadovoljio svog rođaka al-Valida ibn Ukbu, ranije osramoćenog Alijevim javnim kažnjavanjem na istom mjestu. Dok je sirijska vojska bila utaborena pred Kufom, suočila se s haridžitskom pobunom protiv novog kalifa, iniciranom od strane Farvaha ibn Navfala al-Ašdžaija. Protiv ove grupe od 500 haridžita koja je boravila u Šahrazuru i prethodno se suzdržavala od napadanja Alija i Hasana, Muavija je poslao sirijsku konjicu, no pobunjenici su odbili napad. Hasan je istovremeno putovao prema Hidžazu u društvu brata Huseina i rođaka Abdulaha ibn Džafara, a Muavija ih je ispratio sve do mosta kod Hire. Uvijek željan nagovaranja drugih da se bore za njegove ratove, nakon neuspjeha konjice Muavija je iznenada poslao poziv Hasanu da se vrati i bori protiv haridžita. Njegovu poruku Hasan je primio kod Kadisije i poslao mu negativan odgovor, uz objašnjenje da je odustao od rata protiv njega zbog uspostave mira među zajednicom i da se stoga nema namjeru boriti niti na njegovoj strani.

Hasan se naposljetku skrasio u Medini, živio je mirnim životom i držao se podalje od bilo kakvog političkog angažmana. Usprkos abdikaciji, Hasan je i dalje smatran poglavarom Muhamedove porodice kod članova Banu Hašima i Alijevih pristaša koji su se uzdali u njegov povratak na vlast. U isto vrijeme, Muavija se bavio smirivanjem haridžitske pobune predvođene Farvahom ibn Navfalom al-Ašdžaijem i Abdulahom ibn al-Havsom al-Tajem, a potom i ustanka u Basri koji je pokrenuo Humran ibn Aban. Potonju pobunu Muavija je isprva planirao ugušiti slanjem zapovjednika iz redova Banu al-Kajna, plemena kojem je pripadao špijun otkriven i ubijen u Basri tokom Hasanove vladavine, ali se na nagovor Abdulaha ibn Abasa (ili manje vjerojatno Ubajdulaha ibn Abasa) predomislio i poslao Busra ibn Abi Artata. Pobuna u Basri je konačno suzbijena krajem 661. godine i red je uspostavljen uz pomoć Zijada ibn Abiha, guvernera kojeg je Muavija potkupio po visokoj cijeni i službeno ga priznao kao zakonitog brata po ocu. Muavija je također poduzeo razne mjere s ciljem sprečavanja budućih pobuna, primjerice neka plemena koja su bila naklona Alidima premjestio je iz Kufe, zamjenjujući ih drugima iz Sirije, Basre i ostalih dijelova Iraka.

Hasan je opetovano odbijao priznati legitimitet omejadskom režimu i navodne superiornije karakteristike na kojima je inzistirao Muavija, zbog čega se njihov odnos vremenom pogoršavao. Veoma rijetko, ako ikada, posjećivao je Muavijin dvor u Damasku. Iako primarni izvori potvrđuju da je primao poklone od kalifa, većina Muavijinih darova Hašimitima odlazila je u ruke Hasanovom rođaku Abdulahu ibn Džafaru. Razočaran Hasanovom pasivnošću u pružanju moralne potpore, Muavija je vezu s Muhamedovom porodicom pokušao učvrstiti ženidbom Umame, Alijeve udovice i Muhamedove unuke. Bračnu ponudu prenio joj je njegov guverner Marvan ibn al-Hakam, međutim, Umama nije bila oduševljena idejom udaje za vladara koji nastavlja s praksom javnog proklinjanja njenog ubijenog supruga i oca njezina sina. Odbivši Muavijinu ponudu, svojevoljno se udala za Mugiru ibn Navfala, Hašimita koji je tokom Hasanove vladavine kratko bio guverner Kufe. Kalif je kasnije kaznio Mugiru i Umamu protjerivanjem iz Medine. Uvidjevši da neće pridobiti Hasanovu podršku, omejadska propaganda počela je insinuirati da priprema rušenje kalifata. Historičar W. Madelung kao takve primjere navodi izvještaj omejadskog lojalista Abdul-Rahmana ibn Džubajra ibn Nufaira al-Hadramija u kojem stoji da se Hasan povjerio njegovom ocu da priprema pobunu u Hidžazu, odnosno al-Dinavarijev izvještaj prema kojem je Hasan zažalio zbog mirovnog sporazuma kada ga je Hudžr ibn Adi u Medini pozvao na nastavak rata.

Smrt i sahrana

Mauzolej al-Baki prije uništenja 1920-ih

Prema najpouzdanijem izvještaju koji bilježi historičar ibn Sad, Hasan je umro 5. rabiul-avala 50. AH odnosno 2. aprila 670. godine. U drugim primarnim izvorima godina smrti varira i različito se spominje kao 48, 49, 58. ili 59. AH (668–679. AD). Ranoislamski izvori gotovo su jednoglasni da je umro od posljedica trovanja, dok se jedna od njegovih supruga navodi kao krivac, odnosno Muavija kao naručilac atentata. Trovačica se najčešće identificira kao Džada bint al-Ašas, kćer kindskog poglavara al-Ašasa ibn Kaisa iz Jemena, a priča glasi da joj je Muavija za taj čin ponudio veliku novčanu nagradu i udaju za njegovog sina Jazida. Druga verzija kao odgovornu navodi Hind bint Suhajl, kćer Suhajla ibn Amra iz kurejškog klana Banu Amira, za koju al-Hajsam ibn Adi tvrdi da je od kalifa za zlodjelo primila mito od 100.000 dinara. Osim izvještaja s Hasanovim suprugama, al-Zahabi prenosi i al-Vakidijevu tvrdnju da je počinitelj zapravo Hasanov sluga koji mu je ponudo otrovano piće, također na nagovor Muavije. Historijski izvori navode da otrovani Hasan prije smrti nije želio otkriti svoje sumnje bratu Huseinu, iz straha da se kasnije ne bi osvećivali nevinoj osobi.

Pojedini kasniji historičari doveli su u pitanje trovanje kao uzrok Hasanove smrti, najčešće ističući mogućnost da se radi o prošijitskoj pristranosti. Primjerice, orijentalist H. Lammens odbacio je navode kao beznačajne s argumentom da se niti ne spominju u djelima al-Tabarija, uvaživši istovremeno izvještaje Avane i ibn Abi Usajbije na temelju kojih je razvio tezu o Hasanovoj smrti poslije dva mjeseca teške bolesti. Historičarka L. Veccia Vaglieri isto tako navodi dugotrajnu bolest kao izglednu alternativu trovanju, uz opasku da je al-Ašas ibn Kais kod šijita smatran izdajnikom i da se averzija prema njemu sasvim moguće prenijela i na njegovu kćer. Usto, Veccia Vaglieri napominje da se u šijitskoj literaturi pojavljuje i legendarna tvrdnja da je Muavija pokušao otrovati Hasana ukupno 70 puta, ali ga pritom nije uspio usmrtiti jer se izliječio odlaskom na Muhamedov grob.

S druge strane, historičar W. Madelung izvještaje o trovanju Hasana opisuje kao vjerodostojne i ističe da nisu, kako se često sugerira, prihvaćena samo u šijitskim izvorima, već ih uvažavaju i značajni sunitski historičari kao što su al-Vakidi, al-Madaini, Omar ibn Šaba, al-Balazuri i al-Hajsam ibn Adi. Muavijino učešće u atentatu indirektno implicira i proomejadski autor Avana, navodeći da je kalif neposredno prije Hasanove smrti naredio Marvanu ibn al-Hakamu da ga što prije obavijesti kad se to dogodi. Marvan je to učinio i Muavija je tako prema pisanju ibn Abi Usajbije mogao vijestima iznenaditi Abdulaha ibn Abasa, međutim, ovaj izvještaj pogrešno sugerira da je Marvan u to vrijeme bio guverner Medine. H. Lammens je to protumačio kao potvrdu navoda da je Hasanova bolest trajala dva mjeseca, no takva interpretacija kontradiktorna je Avaninoj tvrdnji da je kalif želio iznenaditi ibn Abasa vijestima, budući da bi on među prvima saznao za teško zdravstveno stanje Hasana.

Madelung shodno tome odbacuje Lammensovo tumačenje o Hasanovoj dugotrajnoj bolesti, kao i njegov argument o nevažnosti priča o trovanju zbog al-Tabarijevog ignoriranja istih. Prema Madelungu, pravi razlog izostavljanja takvih izvještaja iz al-Tabarijevog kapitalnog djela leži u tome da ih je srednjovjekovni historičar vidio kao potencijalno opasne za vjeru širokih masa (avam). Iz istih razloga, dodaje Madelung, al-Tabari je potisnuo i podatak o Muavijinom priznavanju Zijada ibn Abiha za zakonitog brata jer se radilo o flagrantnom kršenju islamskog prava i jednom od njegovih najskandaloznijih poteza u očima učenjaka, odnosno razne druge dostupne i ujedno kontroverzne informacije, ovjerene u djelima drugih autora. Kao dodatne dokaze za potvrdu trovanja, Madelung uz šest navedenih historičara izdvaja još svjedočenje Abu Bakra (Abdulaha) ibn Hafsa, praunuka Sada ibn Abi Vakasa tj. unuka Omara ibn Sada, zatim predaje uglednog medinskog prenosioca hadisa Urvaha ibn Zubajra, prema kojima su i Hasan i Sad ibn Abi Vakas iste godine otrovani od strane Muavije. Svi ti izvještaji prema Madelungu imaju jak kredibilitet, uzimajući u obzir Muavijin motiv da postavi sina Jazida za nasljednika, kao i njegovu neskrivenu reakciju oduševljenja povodom Hasanove smrti.

Groblje al-Baki u Medini 2015.

Hasanova sahrana izazvala je oštru svađu između Hašimita i Omejada, te je umalo završila oružanim sukobom. Prema izvještaju Urvaha ibn Zubajra, otrovani Hasan je neposredno prije smrti naložio Huseinu i ostatku porodice da ga pokopaju uz djeda Muhameda, a ukoliko dođe do ozbiljnih problema po tom pitanju, kao alternativno rješenje predložio je pokop uz majku Fatimu na groblju al-Baki. Medinski guverner Said ibn al-As nije se protivio primarnom prijedlogu, no Marvan ibn al-Hakam, inače svrgnut s istog položaja godinu ranije, snažno se suprotstavio ideji i zaklinjao se da neće dozvoliti sahranu Hasana uz Muhameda, Abu Bakra i Omara sve dok Osman leži pokopan na al-Bakiju. Naime Marvanidi, porodični ogranak Omejada, dugo su vremena zamjerali što Osman nije sahranjen zajedno sa svojim prethodnicima pokraj poslanika. Marvan je aktivno lobirao za svoj stav i o istom je izvjestio samog kalifa Muaviju.

Husein je povodom Marvanove inicijative sazvao hilf al-fudul, obrambeni savez sastavljen od nekoliko kurejških klanova, s ciljem da podupru pravo Hašimita protiv Omejada. Marvan je također okupio svoje istomišljenike i prilikom susreta dviju suprotstavljenih strana došlo je do mahanja oružjem, prijetnji i umalo otvorene eskalacije. Abu Hurajra, zauzmajući stranu Muhamedove porodice, upitao je Marvana zašto pokušava spriječiti sahranu Hasana na tom mjestu kada je sam Muhamed nazvao njega i brata Huseina sajedima među mladima u dženetu. Marvan mu je uzvratio da ga pusti na miru i doveo u pitanje autentičnost tog hadisa, tvrdeći da bi već bio zagubljen bez Abu Hurajre i Abu Saida al-Hudrija kao jedinih prenosilaca, a potom ga je napao da je postao musliman tek nakon opsade Hajbara. Abu Hurajra je na to prigovorio da jest primio islam kod Hajbara, ali da je zato uvijek bio uz Muhameda i poznavao svakog koga je volio i koga je mrzio, za koga se molio i koga je proklinjao.

Kada je Aiša ugledala ljude s oružjem, prepala se eskalacije i obznanila da neće dozvoliti da bilo tko bude sahranjen u njenom domu. Prema drugoj verziji, Aiša je tokom svađe konačno pristala na sahranu Hasana uz Muhameda, ali Marvan ibn al-Hakam je i dalje inzistirao na svojoj odluci. Huseina, jednako ustrajnog u svom naumu, naposljetku su razuvjerili Abu Hurajra i polubrat Muhamed ibn al-Hanafija, podsjetivši ga na uputu testamenta (avsa) kojom sam Hasan traži da ga u slučaju problema sahrane uz majku Fatimu. Rezultat toga bio je pokop na groblju al-Baki, uz oproštajni govor predvođen guvernerom Saidom ibn al-Asom. Budući da je Ali sahranio Fatimu potajno preko noći, postojalo je neslaganje oko lokacije njenog groba, primjerice Omar ibn Šaba tvrdi da je pokopana u svom domu koji se nalazio odmah do Poslanikove džamije i kasnije je inkorporiran istoj. Prema drugom izvještaju koji navodi al-Balazuri, Hasan je prije svoje smrti pokušao dogovoriti sahranjivanje pokraj Muhameda i Marvan je o tome izvjestio Muaviju, a kalif mu je dao naredbu da to spriječi svim sredstvima. Isti historičar piše da se Marvan kasnije priključio sahrani i odao mu počast riječima da je Hasanova strpljivost bila velika kao planina. Ibn Sad također opisuje Marvana predvodnikom sprečavanja i dodaje da ga je Muavija zbog toga nagradio vraćanjem na položaj guvernera Medine, dok Abu al-Faradž al-Isfahani nasuprot tome tvrdi da je zapravo Aiša potakla Omejade na zabranu. U šijitskoj literaturi pojavljuje se i priča da su Omejadi prije pokopa odapeli 70 strijela u Hasanovo truplo. Njegova grobnica vremenom je postala popularno hodočasničko odredište i nad njom je podignuta kupola, jedna od najvećih na groblju, no dvaput je uništena od strane vahabita (1806. i 1920-ih).

Historičar W. Madelung tvrdi da je Muavijina radost zbog smrti Muhamedovog unuka pomalo bila narušena brigom oko toga tko će postati novi vođa Banu Hašima, a posebno ga je zabrinjavala mogućnost da položaj umrlog pasivnog pacifista zauzme politički iskusni i pronicljivi Abdulah ibn Abas. Prema pisanju al-Balazurija, Muavija je prilikom posjeta Meki testirao ibn Abasove namjere riječima: "Kako je lijepo da je Hasan popio taifski napitak od meda i ljepila (maruma) te umro od njega!". Ibn Abas mu je odgovorio: "Ako Hasana nema, to znači da tvoja vladavina neće biti okončana". Muavija je potom nastavio: "A ti si danas poglavar svog naroda". Uvidjevši da ga navodi na tanak led, ibn Abas ga je nastavio uvjeravati da ne predstavlja opasnost: "Dok je god Huseina, sigurno nisam". Drugi al-Balazurijevi izvještaji navode da je Muavija izrazio svoju sućut ibn Abasu: "Neka te Bog poštedi tuge (jasiuka)", a on mu je uzvratio riječima: "Bog će me lišiti tuge, Zapovjedniče vjernika, sve dok te drži živim", nakon čega ga je kalif nagradio sa 100.000 dirhama. Abdulah ibn Abas se ubrzo u potpunosti povukao iz političkog života i posvetio se proučavanju islama. Hasanov položaj hašimitskog vođe, sukladno željama Alija, naposljetku je preuzeo njegov mlađi brat Husein.

Porodica

Hasanove supruge i djeca:

• Salma (Zajnab) bint Imru al-Kais?
• Džada bint al-Ašas
• Um Bašir (Bišr) bint Ukba
  • Zejd ibn Hasan
  • Um Husein bint Hasan
    (Um Hasan, Um Hajr, Ramla)
  • Um Hasan bint Hasan?
• Havla bint Manzur
  • Muhamed ibn Hasan
  • Hasan ibn Hasan
• Hafsa bint Abdul-Rahman
• Um Ishak bint Talha
  • Talha ibn Hasan
  • Husein al-Asram?
  • Fatima bint Hasan?
• Hind bint Suhajl
• Konkubine?
  • Abdul-Rahman ibn Hasan
  • Abdulah ibn Hasan?
  • Abu Bakr ibn Hasan?
  • Amr ibn Hasan
  • Husein al-Asram?
  • Kasim ibn Hasan
  • Hamza?
  • Ismail?
  • Jakub?
  • Fatima bint Hasan?
  • Rukaja bint Hasan
  • Um Abdulah bint Hasan
  • Um Salama bint Hasan

Pozivajući se na historičara ibn Sada čije podatke uzima najvjerodostojnijim, W. Madelung navodi da je Hasan tokom života imao ukupno šest supruga i tri imenovane konkubine, odnosno petnaest sinova i devet kćeri. Ibn Sad također prenosi svjedočenje Hasanovog unuka Abdulaha prema kojem je istovremeno imao do četiri žene, što je bila zakonski određena granica. Hasanov prvi brak vjerojatno je bio sa Salmom (ili Zajnab), kćerkom kalbitskog poglavara Imrua al-Kaisa ibn Adija. Prvotno kršćanin, Imru al-Kais je došao iz Sirijske pustinje u Medinu s ciljem da Omaru ponudi preobraćenje na islam, a kalif je bio toliko zadovoljan njime da ga je odmah imenovao amirom svih budućih muslimana iz Banu Kude (kojem pripada i Banu Kalb). Dok je odlazio, prišao mu je Ali zajedno sa sinovima Hasanom i Huseinom, te predložio bračno povezivanje dviju porodica. Imru al-Kais je pristao i Muhamedovoj porodici ponudio ruke svojih kćeri Muhaje, Rabab i Salme (al-Balazuri navodi ime Zajnab).

Navedeni događaji odvijali su se u vrijeme muslimanskog osvajanja Levanta, na početku Omarove vladavine (sredina 630-ih), a uzimajući u obzir da su Hasan i Husein rođeni 625. odnosno 626. godine, evidentno je da su bili premladi za neposredno održavanje vjenčanja. Primarni izvori o Salmi (Zajnab) ne nude nikakve daljnje informacije. S druge strane, Muhaju se uvrštava među Alijeve žene i spominje se da mu je rodila kćer koja je umrla kao dijete. Rabab je pak bila udana za Huseina i rodila mu je najdražu kćer Sukajnu, a nakon što joj je muž poginuo kod Karbale, provela je godinu dana tugujući i odbijala se preudati. Prema svjedočenju Sukajne, Hasan je ponekad prekoravao mlađeg brata zbog odnosa prema Rabab, no Husein je ipak iskazivao i duboku ljubav prema ženi i kćeri, ovjerenu u dva retka poezije. U kasnijim godinama Alijeve vladavine, zabilježeno je da su Imru al-Kais i njegova porodica nazivani Huseinovom rodbinom (ašar). Svejedno, postoji i mogućnost da Hasan zapravo nikada nije oženio Salmu, ili se možda razveo od nje prije tog vremena.

Nedugo nakon Alijevog dolaska u Kufu, Hasan se oženio Džadom bint al-Ašas, kćerkom kindskog poglavara al-Ašasa ibn Kaisa. Ali je tada očito bio željan uspostaviti savez s moćnom koalicijom jemenskih plemena u Kufi, stoga je predložio Saidu ibn Kaisu al-Hamdaniju da vjenča svoju kćer Um Imran za Hasana. Said ibn Kais se o tome konzultirao s al-Ašasom, međutim, on ga je nagovorio da se Um Imran uda za njegovog sina Muhameda. Al-Ašas je kasnije pozvao Hasana na objed i kada je on zatražio čašu vode, domaćin je naredio svojoj kćeri Džadi da ga posluži. Zatim je Hasanu rekao da je djevojka njegova kćer i da nikad prije nije poslužila nekog muškarca. Hasan je ovaj događaj prepričao ocu i on mu je preporučio da je oženi. Prema drugoj verziji, Ali je u početku zamolio al-Ašasa da posreduje u dogovaranju braka Hasana i kćeri Saida ibn Kaisa, ali on je zatražio ruku za svog sina. Kada ga je Ali optužio za izdaju, al-Ašas mu je kazao da će Hasanu naći nekog istog nivoa i dao mu ruku svoje kćeri Džade. Većina primarnih izvora optužuje ju za trovanje Hasana na poticaj Muavije. Iako nisu imali djecu, Hasan se nije razveo od Džade, a nakon njegove smrti udala se za Talhinog sina Jakuba i rodila mu potomke. Al-Balazurijeva tvrdnja da se kasnije udala za Ubajdulaha ibn Abasa ili Abdulaha ibn Abasa, očigledan je anakronizam.

Također ubrzo nakon porodičnog preseljenja u Kufu i prije bitke kod Sifina, Hasan je vjenčao Um Bašir (u nekim izvorima Bišr), kćer ansarita Abu Masuda Ukbe ibn Amra iz Banu Hazradža. Abu Masud je bio jedan od ranih muslimana iz Medine koji su još prije hidžre Muhamedu prisegnuli na Akabi, a poslije se među prvima skrasio u Kufi i protivio se kufanskoj pobuni protiv Osmana. Ali se evidentno nadao da će ga privući na svoju stranu, dogovorivši brak njegove kćeri s Hasanom i imenujući ga kasnije privremenim guvernerom Kufe, prilikom vlastite odsutnosti zbog sifinskog pohoda. Abu Masud je ipak zauzeo neutralnu poziciju i opstruirao Alijeve ratne napore, zbog čega ga je Ali na povratku u Kufu izgrdio i smijenio s dužnosti, a on je ljutit pošao na hodočašće. Um Bašir je Hasanu rodila sina Zejda, vjerojatno njegovog najstarijeg muškog potomka ukoliko se isključi izgledna mogućnost da je ranije imao sinove s nekom konkubinom, te kćer Um Husein koju određeni historijski izvori imenuju kao Um Hasan, Um Hajr ili Ramla. Prema pisanju al-Mufida, par je imao Um Hasan kao dodatnu kćer, no W. Madelung tvrdi da se to čini pogrešnim. Hasan je Zejdu ostavio u nasljedstvo privatne posjede koje je dobio od djeda Muhameda. Um Husein se kasnije udala za Abdulaha ibn Zubajra i imali su potomstvo. Um Bašir je bila udana i za Abdul-Rahmana ibn Abdulaha al-Mahzumija i Saida ibn Zejda, kojima je rodila sina odnosno kćer, ali precizan redoslijed tih brakova nije poznat.

Poslije abdikacije i povratka u Medinu, Hasan se oženio Havlom, kćerkom fazarskog poglavara Manzura ibn Zabana. Havla je ranije bila udana za Muhameda, Talhinog sina koji je poginuo u bitki kamile i kojem je rodila dva sina i kćer. Za Hasana se udala ili posredovanjem Abdulaha ibn Zubajra koji je bio oženjen njenom sestrom Tumadir, ili prema drugoj verziji na vlastitu preporuku. Na potonju verziju nadovezuje se anegdota da se njen otac, čuvši vijesti o vjenčanju, jako rasrdio jer par nije prethodno tražio njegov pristanak. Manzur je navodno odmah došao u Medinu, postavio crnu zastavu u Poslanikovoj džamiji i pozvao sve članove Banu Kaisa (šira plemenska grupa kojoj pripada Banu Fazara) da mu pruže solidarnost u traženju njegovog prava. Okupljeni su ga uvjeravali da je Hasan čovjek bez premca, ali Manzur je nastavio inzistirati na traženju dozvole. Hasan je potom Havlu predao ocu i on ju je odveo u rodnu Kubu pokraj Medine. Havla je ocu prepričala hadis o Hasanu kao sajedu među mladima u dženetu, no Manzur joj je odgovorio da čeka u Kubi i da će Hasan doći kod njih ako je uistinu voli. Hasan je naposljetku došao u pratnji svoje porodice, konkretno Huseina, Abdulaha ibn Džafara i Abdulaha ibn Abasa, zatražio Havlinu ruku od Manzura i ponovo je vjenčao uz njegovo dopuštenje.

Historičar W. Madelung navodi da Manzur zapravo nije imao skrbnička prava jer mu je kćer ranije bila u braku, već je kao ponosni beduin tražio od Hasana da mu posjetom iskaže ozbiljnost i poštovanje. Za razliku od prijašnjih brakova koji su sklapani ponajviše zbog Alijevih političkih saveza, Hasanova ženidba Havlom bila je prva po njegovom ličnom odabiru i taj brak doživljavao je veoma ozbiljno. U prilog tome, ističe Madelung, ide podatak da njegova kunja Abu Muhamed ("otac Muhameda"), kojom ga je često nazivao Abdulah ibn Abas, proizlazi od imena prvog sina s Havlom. Sudeći prema prvotnom Hasanovom planu raspodjele imovinske ostavštine, Muhamed je trebao biti glavni nasljednik, ali je umro u ranoj dobi i nasljedna prava su potom prenešena na mlađeg brata. Drugi sin Hasana i Havle bio je Hasan i njemu su poslije bratove smrti pripali glavni porodični posjedi, stečeni preko Alija. Za Havlu nije poznato je li bila udana ili razvedena prilikom Hasanove smrti, iako izvori prenose da se kasnije nije preudavala i skidala veo.

Hasan je u Medini vjenčao i Hafsu, kćer Abdul-Rahmana ibn Abi Bakra. O njihovom braku primarni izvori spominju anegdotu koju W. Madelung smješta u kontekst nevjerodostojnih izvještaja o Hasanovim učestalim razvodima. Prema toj priči, u Hafsu je bio zaljubljen Munzir ibn Zubajr i ljubomoran je širio razne difamirajuće glasine, zbog čega se Hasan razveo. Hafsa se potom udala za Asima, sina Omara ibn al-Hataba, ali Munzir ju je nastavio optuživati pred novim mužem i brak je stoga završio na isti način. Poslije dvaju razvoda Munzir je neprestalno prosio Hafsu, no ona ga je odbijala s obrazloženjem da joj je pokušao uništiti reputaciju. Pošto je Munzir i dalje bio uporan, savjetovano joj je da se uda za njega kako bi svima postalo jasno da ju je lažno optužio, što je i napravila. Nakon što su laži time razotkrivene, Hasan je predložio Asimu da ju posjete i dvojac je zatražio od Munzira dopuštenje da razgovaraju s njom, a on je poslije konzultacija s bratom Abdulahom ibn Zubajrom to dozvolio uz uslov da bude prisutan. Hafsa je na sastanku više pozornosti pridavala Asimu i Hasan je stoga rekao Munziru da je uzme sebi. Isti izvještaj prenosi svjedočenje Hafsinog nećaka Abdulaha ibn Muhameda (poznat i kao ibn Abi Atik) prema kojem je Hasan više puta tražio da zajedno idu u al-Akik, vadi u kojem je živjela, gdje bi dugo vremena razgovarao s njom. Madelung izražava sumnju prema cjelokupnoj priči jer sugerira brzoplet razvod na temelju pukog ogovaranja.

Isto za vrijeme boravka u Medini, Hasan je oženio još Um Ishak, Talhinu kćer koju izvori opisuju iznimno lijepom, ali lošeg karaktera. Navodno, bila je trudna i rodila dijete bez da je uopće informirala muža. Um Ishak je ipak nedvojbeno bila jedna od najpoželjnijih djevojaka među muslimanskom elitom. Kada je njen brat Ishak boravio u Damasku, Muavija je zatražio da dogovori brak s njegovim sinom Jazidom. Ishak mu je odgovorio da putuje u Medinu i savjetovao ga da mu tamo pošalje izaslanika s kojim će zaključiti bračni ugovor. Nakon što je Ishak otputovao, njegov brat Isa došao je u posjet Muaviji i kada mu je kalif rekao za Ishakovo obećanje, ponudio je alternativu da sam on istog trena sklopi ugovor. Isa je tako potpisao brak Jazida i Um Ishak bez savjetovanja s njom. U međuvremenu, Ishak je stigao u Medinu i ugovorio sestri brak s Hasanom. Nije točno znano koji od dva ugovora je potpisan prvi, no Muavija je preporučio Jazidu da ju zaboravi. Um Ishak je Hasanu rodila sina Talhu koji je umro bez potomstva. Prema al-Mufidu, Um Ishak je također bila majka Hasanovog sina Huseina al-Asrama i kćeri Fatime, međutim, al-Zubajri i al-Balazuri tvrde da su njih rodile konkubine. Jazid je godinama gajio mržnju prema Ishaku zbog neispunjenog obećanja i propuštenog braka s njegovom sestrom, zato je prilikom gušenja medinske pobune naredio svom generalu Muslimu ibn Ukbi da ga pronađe i ubije. Ishak je umaknuo, ali Muslim je uništio njegovu kuću. Usprkos navodnom lošem karakteru, Hasan je očito bio zadovoljan s Um Ishak i na samrti je preporučio bratu Huseinu da ju oženi. Um Ishak je Huseinu rodila kćer Fatimu, a vjerojatno još kasnije bila je udana i za Abu Bakrovog praunuka Abdulaha kojem je također rodila kćer Aminu.

Dvanaest imama prema imamitskom gledištu (Hasan na 30°)

Kao posljednja imenovana Hasanova supruga u Madelungovoj monografiji navodi se Hind, kćer Suhajla ibn Amra iz kurejškog klana Banu Amira. Hind je prethodno bila udana za Omejada Abdul-Rahmana ibn Ataba koji je poginuo u bitki kamile, a potom za Abdulaha ibn Amira. Kad se potonji razveo od nje, Muavija je pisao Abu Hurajri u Medini i zatražio od njega da joj dogovori brak s Jazidom. Na putu prema njenom domu, Abu Hurajra je susreo Hasana koji ga je znatiželjno upitao gdje je pošao, a nakon što mu je Abu Hurajra objasnio svoju misiju, Hasan je predložio da joj spomene i njega. Abu Hurajra je to učinio i Hind ga je zamolila da joj preporuči boljeg, a on je izabrao Hasana. Nešto kasnije, u Medinu je došao Abdulah ibn Amir i ljutito se požalio Hasanu da mu bivša žena drži nakit koje je njegovo vlasništvo. Hasan mu je dozvolio da porazgovaraju utroje i kada je vidio da se ibn Amir naglo smekšao prema Hind, upitao ga je želi li da se odrekne supruge u njegovu korist. Ibn Amir je pak nastavio inzistirati na vraćanju dragocjenosti i Hind mu je donijela dvije kutije s nakitom, a on je potom iz oba uzeo ponešto predmeta, ostavivši joj ostatak. Hind je kasnije komentirala svoja tri muža, opisujući Hasana najvećim gospodinom, ibn Amira kao najvelikodušnijeg, a Abdul-Rahmana kao najmilijeg. Madelung ističe da se prvi dio izvještaja može činiti dvojben jer al-Madaini ne citira lanac prenosilaca (isnad) i prepričava iz druge ruke, odnosno zato jer priča podsjeća na neuspješan pokušaj Jazidove ženidbe Um Ishak, ali da je cijeli izvještaj ipak vjerojatno pouzdan. Hasan i Hind nisu imali djece, a uzimajući u obzir da je al-Hajsam ibn Adi proziva za trovanje supruga, vjerojatno je još uvijek bila u braku s njim kad je umro.

Hasanova preostala djeca vjerojatno su rođena od strane konkubina. Određeni izvori sugeriraju da je Amrova majka bila sakifskog porijekla, dok se u djelima al-Zubajrija i al-Mufida izričito spominje kao konkubina. W. Madelung prednost daje potonjoj mogućnosti s objašnjenjem da bi njeno puno ime i genealoško stablo, u slučaju da je uistinu bila slobodna žena i pripadala Banu Sakifu, zasigurno bili sačuvani. Hasanov sin Amr opisan je kao pobožan čovjek i imao je dva sina i kćer. Prema al-Zubajriju, Hasanovi drugi sinovi bili su Kasim i Abu Bakr, oboje bez djece i ubijeni skupa s Huseinom kod Karbale, zatim Abdul-Rahman koji je isto umro bez potomstva, te Husein al-Asram čija se loza nastavila samo preko kćeri. Al-Balazuri navodi Abdulaha kao još jednog Hasanovog sina, međutim, ibn Inaba piše da su Abdulah i Abu Bakr ista osoba. Al-Mufid spominje samo Abdulaha, isto kao i al-Zubajri isključivo Abu Bakra, dok se na Abu Mihnafovoj listi žrtava karbalske bitke pojavljuju obojica kao različite ličnosti. Kasniji izvori među Hasanove sinove dodaju još tri imena, Hamzu, Ismaila i Jakuba, za koje ističu da nisu imali potomstvo. Madelung tvrdi da je Hasan gradio imidž po uzoru na djeda i da je stoga dvaput sinovima davao ime Muhamed, a nijednom Ali. Hasanove kćeri rođene od konkubina uključuju Um Abdulah, suprugu Alija ibn Huseina (Zajna al-Abidina) odnosno majku šijitskog imama Muhameda al-Bakira i još nekoliko sinova, zatim Fatimu koja se očito nije udavala, pa Um Salamu, suprugu Amra ibn Munzira i bez djece, te konačno Rukaju koja je poput Fatime vjerojatno ostala neudana. Nasuprot tome, šijitski genealog al-Omari tvrdi da je Um Salama bila udana za Omara ibn Alija, odnosno Rukaja za Amra ibn Munzira.

Analizirajući tvrdnje o Hasanovim učestalim razvodima, historičar W. Madelung u prvu grupu izdvaja anegdote vjerodostojnih izvještaja s imenovanim suprugama i dodaje da takve ni na koji način ne impliciraju pretjeranu želju za intimnim potrebama. Štoviše, Hasanov pristup prilikom rješavanja bračnih pitanja odražava brigu za obostrano dostojanstvo i duh pristojne pomirljivosti (hilm), inače važan aspekt za reputaciju istinskog sajeda. Neovisno o pravim razlozima raskida s unukom Abu Bakra, Hasan je posjetio Hafsu i Munzira u njihovom domu, oprostio je suparniku jer je lagao iz ljubavi, a kasnije je prema bivšoj ženi nastavio pokazivati poštovanje posjetama u pratnji njenog nećaka Abdulaha. O njegovoj obazrivosti svjedoče i prijekori na račun mlađeg brata Huseina jer se njegova izražajna ljubav i popustljivost prema beduinskoj djevojci Rabab vjerojatno smatrala neprikladnom za unuka poslanika. Manzurov ljutiti ispad Hasan je zasigurno doživio kao komičan, no posjetom s porodicom pokazao mu je poštovanje, kao i ozbiljnost prema braku s njegovom kćeri Havlom. Konačno, Hasan je spremnost na razvod s Hind pokazao nakon što je primijetio znakove obnovljene ljubavi kod njenog bivšeg supruga Abdulaha ibn Amira.

U kontrastu spram navedenih relativno realističnih priča, Madelung ističe i drugu grupu izvještaja koja prikazuje Hasana u sasvim drugačijem svjetlu. Hasan se u njima pojavljuje s epitetom rastavljača (mitlak), navodno dobivenog na temelju frekventnih razvoda, a tvrde još da je tokom života imao od 70 do 90 supruga i harem s između 300 i 400 konkubina. Madelung ove brojke i tvrdnje naziva apsurdnima, naglašavajući da sve izvještaje tog tipa karakterizira nekonzistentnost, nejasnost i potpuna lišenost ličnih imena, konkretnih pojedinosti i provjerljivih detalja, odnosno da brojni sadrže evidentne klevetničke namjere. Nadalje ih stavlja u kontekst spora oko nasljedstva i ističe da vuku korijene iz omejadske propagande koja je konkurentsku Muhamedovu rodbinu nastojala prikazati kao dekadentne rasipnike i razvratnike. U svojoj analizi primarnih izvora, Madelung dolazi do zaključka da je Muhamed al-Kalbi prvi proširio glasinu o 90 Hasanovih supruga, kao i tvrdnju da je Ali zbog straha od slamanja plemenskih saveza upozoravao Kufljane da ne daju ruke svojih kćeri rastavljaču Hasanu. Al-Kalbijevu brojku kasnije je preuzeo al-Madaini u čijem djelu umjesto 90 stoji 70 žena, no Madelung tu razliku tumači kao čestu grešku u arapskom pismu. Al-Madaini je svejedno bio u stanju poimenice nabrojati svega 11 supruga, od čega pet nepouzdanih ili veoma sumnjivih imena, uključujući i anakronističku ličnost. U djelu istog autora pojavljuje se najveći broj anegdota o Hasanovim razvodima, najčešće s temama kratkotrajnih brakova uz naknade i prekidanja istih zbog trivijalnosti ili optužbi, ali bez ikakvog pokrića i historiografske vrijednosti. Al-Madainijeve priče i brojka od 90 žena vremenom su se pojavile i u djelima drugih historičara, poput al-Zahabija i al-Dijarbakrija, zajedno s tvrdnjama potonjeg da se brojka odnosi samo na brakove tokom Alijevog života. Uz historiografske probleme, Madelung kao dodatne argumente protiv tih priča navodi da su u suprotnosti s poznatim brojem imena supruga i djece, te da Hasan uopće ne bi mogao sklopiti tolike brakove bez očevog dopuštenja. Također, dodaje da pouzdane brojke nisu iznad prosjeka ondašnje kurejške elite, odnosno da su manje nego kod Osmana i Marvana.

Ostavština

Poezija posvećena Hasanu

Hasana kao Muhamedovog unuka cijene svi muslimani, posebno šijitski pravci koji ga smatraju imamom i legitimnim nasljednikom njegovog oca Alija. Prerogativi koje mu pripisuju jednaki su onima drugih imama, ovisno o specifičnoj šijitskoj grupi i njihovoj liniji imamata, a uključuju besprijekornost, nepogrešivost i slične vrline. Izvori opisuju Hasana kao fizički sličnog djedu Muhamedu, navodi se i njegova govorna mana, uz dodatak da je svejedno bio sjajan javni govornik. Hvali se i njegova staloženost, velikodušnost i pobožnost, te tvrdi da je mnogo puta pješke hodočastio u Meku. Kao što je to slučaj s ostalim imamima, šijitski tekstovi obiluju pričama o njegovim čudima, među koje spadaju sljedeće: prilikom vlastitog rođenja hvalio je Boga i recitirao Kuran; Džibril ga je ljuljao u kolijevci; anđeo je štitio njega i brata dok su spavali daleko od svog doma; kao dijete dozvao je palmu i stablo mu je došlo kao sinu ocu; u djetinjstvu je crpio med iz šljunka i Muhamed nije pokazivao nikakvo iznenađenje; pomladio je staru palmu i ponovo je davala plod; podigao je u zrak svetište u Meki; zatresao je kuće u Medini; odletio je u nebo, nestao i vratio se nakon tri dana; uzdigao je mjesto na kojem je boravio s drugim muslimanima kako bi mogli vidjeti hodočasnike na umri i zatim ga spustio na izvorno mjesto; zamolio je Boga da mu pošalje hranu za 70 suputnika, vrata raja su se otvorila i anđeli su se spustili noseći hranu; prouzročio je da voda procuri kad su je njegovi drugovi tražili; uzeo je zvijezde s neba i zatim ih vratio na njihova mjesta; oživio je mrtvaca; itd. L. Veccia Vaglieri ističe mogućnost da su priče o čudima posljedica deficita drugih vrlina u izvorima. Hasan je jedan od glavnih likova iranskih religijskih drama (tazija).

Literatura

• (en) Lewis, B.; Ménage, V. L.; Pellat, Ch.; Schacht, J, ur. (1986) [1971]. H – Iram. Encyclopaedia of Islam. 3 (N. izd.). Leiden: E. J. Brill. ISBN 9789004081185. ISSN 1573-3912. OCLC 835916511. 
  • Veccia Vaglieri, Laura. „(al-)Ḥasan b. ʿAlī b. Abī Ṭālib”. str. 240-243. DOI:10.1163/1573-3912_islam_COM_0272. OCLC 5862806244. 
• (en) Madelung, Wilferd (1997). The Succession to Muhammad: A Study of the Early Caliphate. Cambridge, U.K.; New York: Cambridge University Press. DOI:10.1017/CBO9780511582042. ISBN 9780521561815. OCLC 33443482. 
• (en) Madelung, Wilferd (20. marta 2012). Ḥasan b. ʿAli b. Abi Ṭāleb. Encyclopædia Iranica. New York: Columbia University. Pristupljeno 8. januara 2019. 

Vanjske veze

Ostali projekti

	U Wikimedijinoj ostavi ima još materijala vezanih za: Hasan ibn Ali
	Potražite izraz Hasan u W(j)ečniku, slobodnom rječniku.