Zelena revolucija

Zelena revolucija odnosi se na razdoblje istraživačkih inicijativa i prijenosa tehnologija između 1930-ih i 1960-ih koje su značajno povećale stopu svjetske poljoprivredne proizvodnje, osobito u razvijenom svijetu, a čiji se učinak počeo osjećati od 1960-ih nadalje.[2] Inicijativu je vodio Norman Borlaug, "otac zelene revolucije", kojemu mnogu pripisuju da je time spasio milijardu ljudi od izgladnjivanja,[3] te je za svoje zasluge dobio Nobelovu nagradu za mir 1970. Borlaug je razvio varijante izdašnih žitarica, ekspanziju infrastrukture navodnjavanja, modernizaciju tehnika rukovođenja, distribuciju hibridnih sjemenki, sintetičkih gnojiva i pesticida za farmere. Komisija je ovako objasnila dodjelu Nobelove nagrade Borlaugu:

Prihodi žitarica u zemljama razvijenog svijeta, od 1950. do 2004., kg/ha osnovica 500. Velik porast uroda žetve u SAD-u započeo je još 1940-ih. Prihodi žetve od kukuruza i dalje rastu eksponencijalno u razvijenim zemljama.[1]
Wikiquote „Ovaj program, zajednički poduhvat meksičke vlade i fondacije Rockefeller, je uključivao naučna istraživanja u genetici, uzgoj biljaka, patologiju, entomologiju, agronomiju i tehnologiju žitarica kao i nauku o tlu. Za dvadest godina, bio je spektakularno uspješan u pronalaženja pšenice koja je izdašna, ima kratku slamku te je otporna na bolesti. Njegov naučni cilj je ubrzo poprimio praktičnu i humanitarnu dimenziju: odlukom da se nove žitarice rasprostranjeno uzgajaju uspio je nahraniti gladne ljude diljem svijeta - te je time dobio, kako sam navodi, "privremeni uspjeh u ljudskom ratu protiv gladi i nestašice".[4]
()

Pojam "zelena revolucija" prvi je put upotrijebio William Gaud, ravnatelj USAID-a, koji je primjetio široko usvajanje ovih novih tehnologija.[5]

Svjetsko stanovništvo je do 2016. poraslo za četiri milijarde ljudi od početka zelene revolucije te mnogi smatraju da bi, bez te revolucije, vladali puno teži uvjeti gladi i pothranjenosti u svijetu. Indija je, primjerice, usvajanjem ove tehnike povećala proizvodnju pšenice sa 10 milijuna tona 1960-ih na 73 milijuna tona 2006.[6] Prosječna moderna osoba konzumira 25% više kalorije dnevno od osoba prije zelene revolucije.[7] Između 1950. i 1984., zelena revolucija je povećala svjetsku proizvodnju žitarica za 160%.[8]

Kritičari naglašavaju da je zelena revolucija imala i nedostataka u vidu smanjivanja prehrambene sigurnosti za velik dio stanovništva zbog upotrebe pesticida i preusmjeravanje polja za proizvodnju žitarica za prehranu životinja.[9]

IzvoriUredi

  1. Fischer, R. A.; Byerlee, Eric; Edmeades, E. O.. "Can Technology Deliver on the Yield Challenge to 2050". Expert Meeting on How to Feed the World (Food and Agriculture Organization of the United Nations). ftp://ftp.fao.org/docrep/fao/012/ak977e/ak977e00.pdf. 
  2. Hazell, Peter B.R. (2009). The Asian Green Revolution. Intl Food Policy Res Inst. GGKEY:HS2UT4LADZD. https://books.google.com/books?id=frNfVx-KZOcC&pg=PA1. 
  3. "Save and Grow farming model launched by FAO". Organizacija za prehranu i poljoprivredu.
  4. "The Nobel Peace Prize 1970 Norman Borlaug". nobelprize.org. http://www.nobelprize.org/nobel_prizes/peace/laureates/1970/borlaug-bio.html. 
  5. Gaud, William S. (8. 3. 1968). "The Green Revolution<3 Accomplishments and Apprehensions". AgBioWorld. http://www.agbioworld.org/biotech-info/topics/borlaug/borlaug-green.html. 
  6. "The end of India's green revolution?". BBC News. 29 May 2006. http://news.bbc.co.uk/1/hi/world/south_asia/4994590.stm. 
  7. Conway, Gordon (1998). The doubly green revolution: food for all in the twenty-first century. Ithaca, N.Y: Comstock Pub. str. poglavlje 4. ISBN 0-8014-8610-6. 
  8. Kindall, Henery W & Pimentel, David (1994). "Constraints on the Expansion of the Global Food Supply". Ambio. 23 (3). http://dieoff.org/page36.htm. 
  9. Spitz, Pierre (1987). "The Green Revolution Re-Examined in India in Glass". u: Glaeser, Bernhard. The Green Revolution revisited: critique and alternatives. Allen & Unwin. str. 57–75. ISBN 0-04-630014-7.