Crnogorski komiti

(Preusmjereno sa stranice Zelenaši)

Komiti (latinski comes, u prijevodu neregularni bojovnik, pripadnik neregularne vojne formacije) naziv je za crnogorske domoljube koji su se od 1916. do 1929. oružano borili za slobodu Crne Gore, najprije u Prvom svjetskom ratu protiv austro-ugarske , a od 1918. godine pod krilaticom Za Pravo, Čast i Slobodu Crne Gore i protiv srpske (Kraljevina SHS) okupacije Kraljevine Crne Gore.

Komiti
{{{opis}}}
Godine djelovanja 1916. - 1929.
Vođa Krsto Popović, Jovan Plamenac, Milutin Vučinić, Savo Raspopović, Todor Dulović, Ivan Bulatović
Status Gerila
Političko krilo Crnogorska stranka (crnogorski federalisti)
Ciljevi djelovanja Za Pravo, Čast i Slobodu Crne Gore
Područje djelovanja Crna Gora
Politička ideologija crnogorstvo
Poznati napadi Božićna pobuna

Općenito su crnogorski komiti poznati i po nazivu Zelenaši (po podjeli na "zelene" i "bijele" u povodu tzv. Podgoričke skupštine). Po istorijskim faktima, Zelenaši su svi do jednoga bili Srbi, ali su se zalagali za drugačije uređenje novonastale države. Krsto Popović, vođa Zelenaša, nekoliko puta je naglašavao da je srpske nacionalnosti, a tako je bilo nagoviješteno i u njegovoj putovnici.

Pojava komita

Početkom 1916. Kraljevina Crna Gora, saveznica sila Antante, pred snažnim naletom združenih austrougarsko-njemačkih trupa potpisala je kapitulaciju. Kraljevina Crna Gora je, po međunarodnom ratnom pravu, ostala u statusu zaraćene strane. Veliki dio crnogorskih časnika, te drugih uglednika, bio je po okupaciji od 1916. interniran u logore u Austriji i Madjarskoj. Represalije su povećane kada je general Radomir Vešović, crnogorski ministar obrane, nakon ubojstva austrijskoga časnika s oružjem odmetnuo u šumu.

Primjer generala vešovića slijedili su brojni drugi Crnogorci koji su dobili naziv - komiti. Oko 9500 crnogorskih časnika, dočasnika i uglednika uhićeno je i upućeno u zarobljeničke logore u Austriji i Madžarskoj, dok je u Crnoj Gori strijeljano oko 500 Crnogoraca [1]. Sredinom 1918. u crnogorskim je planinama djelatno 800 komita, pa je austro-ugarska okupacijska vlast morala u Crnoj Gori koncentrirati jake snage od 27.000 bojovnika.

Pobuna

 
Grb Kraljevine Crne Gore
Glavni članak: Božićna pobuna

Elitni crnogorski časnici i narodni uglednici najvećeg ranga, njih nekoliko stotina pod prisegom Kraljevini Crnoj Gori, nakon Podgoričke skupštine pristizali su iz raspuštenih austrougarskih logora. Oni su, skupa s najvećim brojem crnogorskih komita, uz pomoć bivšeg ministra Jovana Plamenca, započeli pripreme oružanog ustanka radi izbacivanja Srba iz Crne Gore. Vojni odgovor na srpsku okupaciju, bez znanja i odobrenja monarha Nikole I. Petrovića (koji je od 1916. bio u egzilu, u Francuskoj) uslijedio je uoči pravoslavnoga Božića 1918. (u siječnju 1919. po gregorijanskom kalendaru) dobit će naziv Božićna pobuna.

Reorganiziranje

Ustanici se, suočeni s opcijom da francuske postrojbe, koncentrirane u Boki kotorskoj oružano podrže Srbe, odlučuju nakon Božićne pobune povući s položaja. Dijelom se evakuiraju u Italiji, gdje je formirana nova crnogorska vojska. Tijekom veljače i ožujka 1919. godine u Italiji su počele nicati vojarne u kojima su se koncentrirali izbjegli Crnogorci iz domovine, kao i časnici koji su još uvijek pristizali iz bivših austro-ugarskih logora. Njihov je broj bio u stalnom porastu pa je crnogorska vlada (orig. Ministarsko vijeće) u egzilu (sjedište također u Italiji), na čijem je čelu bio Jovan Plamenac a potom i general Milutin Vučinić (kao ministar vojni pa onda kao premijer), poduzela je diplomatske i financijske korake na njihovom organiziranju. Prva je crnogorska vojarna bila u Ferari te u okolici Rima (Kave), da bi koncentriranje bilo konačno obavljeno u Gaeti i Formiji nedaleko Napolija. Do sredine 1920. oformljena su četiri pješačka bataljuna, kao i pridružene topničke i mitraljeske postrojbe s 1559 uniformiranih i naoružanih crnogorskih vojnika i oformljenim zapovjednim lancem na čelu s Glavnim stožerom. Iz Italije su do 1922. stalno ubacivane manje postrojbe radi vođenja oružane borbe.

Borbe

U prosincu 1919. prema srpskim policijskim izvješćima u crnogorskim planinama djelovalo je ukupno 1796 crnogorskih komita i to: srez cetinjski 320, barski 400, kolašinski 400, nikšićki 100 i andrijevački srez 576 ustanika.[1]

Važniji zapovjednici komitskih postrojbi Crnogorske vojske u Crnoj Gori:

Zločin u Cucama

Glavni članak: Ubojstvo obitelji Zvicer

Žandarska postrojba, kojom su zapovijedali major Kecmanović i časnik Kolaković, 23. travnja 1923. došla je kod obiteljske kuće komita Zvicera u selu Rakoči (Cuce). Unutar kuće zavezali su Petrovu majku Anđu (bila je stara oko 60 godina), suprugu Zagorku (oko 23 godine), sestru Planu (20 godina), brata Vidaka (13 godina), te troje Petrove malodobne djece i zapalili ih.[2]

Premda su o ovom zločinu u parlamentu Kraljevine SHS izvijestili poslanici Crnogorske stranke dr. Sekula Drljević i Savo Vuletić, protiv odgovornih srpskih časnika nije povedena istraga ili suđenje.

Pokolj kod Nikšića

U borbama kraj Nikšića 28. prosinca 1923. je izginula cijela skupina vojvode Raspopovića. Njihova su izmasakrirana tijela srpske vojne vlasti izložile na snijegu, pred crkvu Sv. Vasilija Ostroškoga u Nikšiću a okolo njih postrojili postrojbe, te se tako slikali; slika je objavljena u cijelom tisku tadašnje Kraljevine SHS. Skupa s Raspopovićem poginuli su:

  • Milutin Bašović, imao je 30 godina, iz Proščenja, sreza Šavničkog.
  • Miloš Kovačević, imao je 30 godina, iz Žabljaka
  • Jovo Krivokapić, imao je 36 godina, iz Zaljuti, Cetinje
  • Petar Zvicer, imao je 27 godina, iz Rakoča, Cuce
  • Andrija Pejović, imao je 27 godina, iz Pejovića, Cetinje
  • Krsto Popović, imao je 25 godina, iz Lipe, Cuce
  • Miloš Pejović, nepoznato godište, iz Pejovića, Cetinje
  • Marko Raspopović, brat Sava Raspopovića, nepoznato godište, živio u Baru
  • Radovan Bigović, imao je 23 godine, iz sela Kobilji Do, Cuce
  • Mile Miljanić, nepoznato godište, iz Velimlja, selo Miljanići, Nikšić
  • Majo Vujović, imao je 30 godina, iz Ožegovice, Cetinje
  • Stevo Božović, nepoznato godište, iz Erakovića, Njeguši
  • Golub Vujović, nepoznato godište, iz Ubala, Cetinje.[3]

Za Pravo, Čast i Slobodu Crne Gore

Borba komita protiv pripajanja njihove domovine Srbiji vodila se pod krilaticom Za Pravo, Čast i Slobodu Crne Gore.

Proglas Stjepana Radića

Glavni članak: Šćepan Mijušković

U Nikšiću je 1924. na izuzetno okrutan način ubijen časnik Šćepan Mijušković koji je bio pod paskom da je pomagao komite. U povodu toga ubojstva, hrvatski je političar Stjepan Radić 1. svibnja 1924. skupa sa 70 hrvatskih poslanika tiskao proglas sljedećeg sadržaja (citat iz beogradskog lista "Politika", str. 4, br. 5762, 10. svibnja 1924.g.):

  • "Braćo Crnogorci!

Mi, Hrvati, imamo na najljepšim stranicama naše književnosti, nazvan Crna Gora, veličanstveni oltar slobode u najčudesnijem hramu božanskog djela. Mi smo vas proglasili, Crnogorci, ne samo predstavnicima ideala herojstva već primjerom nedostižne čestitosti i poštenja. Mi, Hrvati, suzbijamo beogradski centralizam i Pašićevu korupciju ne samo iz ovog razloga već naročito zato što svojim nečistim rukama uništavaju veličanstveni oltar crnogorske slobode, divljački vas progone i đavoljski zlostavljaju. Čak i da ovaj beogradski centralizam nije učinio drugo zlo do da prezire, sramotno i divljački, čast i slobodu Crne Gore i da pretvara Crnu Goru u mjesto na kojem vlada strah i trepet, mi se, Hrvati, nikada nećemo moći pomiriti sa tim groznim zločincima".

U tome proglasu Radić poziva Crnogorce da '"ruše beogradski centralizam radi toga što svojim poganim rukama razvaljuje veličanstveni žrtvenik crnogorskog naroda i Crnu Goru pretvara u jedno strašno zgariste i grobnicu"'.[4]

Obitelj brigadira Mijuškovića je tiskala smrtovnicu sljedećeg sadržaja:

"Zlikovci, koji su poslati da posrbljavaju Crnogorce nijesu Srbi no dahije, čiji zločini trijumfuju u Crnoj Gori blagodareći zaštiti onih koji su pozvati da štite javnu bezbjednost i zakonitost".[4]

Robija

Između 250-300 crnogorskih komita osuđeno je pred sudovima Kraljevine SHS na robije do 20 godina. Poglavito su robijali u kaznionici Zenica (BiH). Medijsku je pozornost bio izazvao sudski proces na Cetinju u kojem su osudama od 25. studenog 1924. godine, 23 osuđeni na kazne od 4-20 godina robije a petorica na doživotnu robiju u lakim lancima. Na doživotnu robiju osuđen je i dr. Novica Radović, koji je nakon devet godina pomilovan.

Posljednji komiti

Oružani ustanak crnogorskog naroda trajao je, promjenjivim intezitetom, do 8. ožujka 1929. kada su u selu Ravni (Manastir Morača, Kolašin) ubijeni posljednji crnogorski komiti braća Radoš i Drago Bulatović.[5]

Žrtve

Broj ubijenih, ranjenih, uhićenih, osuđenih i interniranih crnogorskih domoljuba 0d 1918. do 1929. dostigao je brojku od 5000, dok je veliki broj domova i matrijalnih dobara uništen.[6]

Politička borba

Najveći dio komita bili su od 1923. članovi Crnogorske stranke. Jedan dio njih se 1942. pridružio Lovćenskoj brigadi generala Krsta Popovića, a do 1944. su poglavito priješli u redove partizana. Rijetki su primjeri, poput Sava Vuletića koji se priključio četnicima.

Izvori

Vanjske veze