Zefir
Za ostala značenja, vidi Zefir (razvrstavanje).
Zefir (grčki: Ζέφυρος) je bog i personifikacija zapadnog vjetra, koji najavljuje proljeće; jedan od Anemoi (bogova vjetrova). Zefir je sin božice Eje i titana Astreja. Homer često pominje njega i njegovog brata Boreja zajedno kao vjetrove koji žive u Trakiji. Rimski pandan: Favonius.
| Zefir | |
| Grčki | Ζέφυρος |
| Bog zapadnog vjetra, glasnik proljeća. | |
|---|---|
| Roditelji: | Astrej i Eja. |
| Brak: | Hlora. |
| Deca: | Karpos (s Hlorom), Ksant i Balije (s Harpijom Podargom). |
| Epiteti: | Άργεστής (Argestes – sjajni). |
| U drugim religijama: | Favonius |
Opis uredi
Homer u Ilijadi pominje da je Zefir s Harpijom Podargom roditelj Ksanta i Balija, Ahilejevih konja, brzih kao vjetar[1]. Kao njegovu ženu Ovidije navodi Hloru, božicu proljeća (u rimskoj mitologiji izjednačenoj s Florom), s kojom ima sina Karposa ("plod"). Neki izvori, kao Alkej na primjer, navode Iridu kao njegovu ženu s kojom je rodio Erosa, za koga tradicija češće navodi druga božanstva kao njegove roditelje, i Potosa. Zefir je prenio Psihu u Erosovu špilju.
Mit o Hijacintu uredi
Od sačuvanih mitova Zefir ima najznačajniju ulogu u mitu o ubojstvu Hijacinta, lijepog spartanskog princa u koga su Zefir i Apolon bili zaljubljeni. Bogovi su se nadmetali za Hijacintovu ljubav, ali je on na kraju izabrao Apolona, što je izazvalo jaku ljubomoru kod Zefira. Prema jednoj verziji mita, kada je Zefir zatekao Apolona i Hijacinta kako se igraju bacanja diska, Zefir je pušeći skrenuo disk s puta i pogodio Hijacinta u glavu i na mjestu ga ubio. Apolon je iz Hijacintove krvi stvorio zumbul (Hyacinthus).
Vidi dalje uredi
Reference uredi
- ↑ Homer, Ilijada 16.150
