Zef Skiroi
Giuseppe Schirò

Zef Skiroi
Biografske informacije
Rođenje 10. august 1865. (1865-08-10)
Piana degli Albanesi, Sicilija, Italija
Smrt 17. februar 1927. (dob: 61)
Napulj, Italija
Državljanstvo Talijansko
Obrazovanje
Zanimanje PJesnik,[1] lingvist, publicist i folklorist
Opus
Književni pravac Albanski narodni preporod
Književne vrste

Zef Skiroi (tal. Giuseppe Schirò, 10. august 1865 – 17. februar 1927)[2] bio je arbereški neoklasicistički pjesnik, lingvist, publicist i foklorist sa Sicilije. Njegov književni rad označio je prijelaz na modernu albansku književnost u Italiji.[2] Bio je značajni sudionik Albanskog narodnog preporoda u Italiji.

MladostUredi

Skiroi je rođen u Piana dei Greci (danas Piana degli Albanesi).[3] Dok je još bio mlad, poticala ga je njegova rođakinja Cristina Gentile Mandalà (1856–1919) da cijeni svoj arbereški materinji jezik i kulturu. Kasnije će mu pomoći u sakupljanju lokalnih narodnih priča, a i sama je objavila jednu zbirku narodnih priča.[2] U dobi od devet godina napisao je pjesmu nadahnutu nacionalizmom i posvećenu najvažnijem albanskom nacionalnom heroju, Skenderbegu.[2]

Godine 1890. diplomirao je pravo na Sveučilištu u Palermu. Međutim, glavna mu je strast ostala klasični i talijanski folklor i književnost, koju je predavao 1888–1894. godine u srednjoj školi Garibaldi u Palermu. Na sveučilištu se sprijateljio s Luigijem Pirandellom, koji će postati svjetski poznati romanopisac i dramatičar.[2]

Književno djeloUredi

Pisao je pjesme i na talijanskom i na albanskom jeziku, a ubrzo je počeo doprinositi književnim i političkim spisima u raznim časopisima. Godine 1887. osnovao je časopis Arbri i rii (La giovine Albania = "Mlada Albanija"), 1890. godine lasopis Archivio albanese ("Albanska arhiva") i 1904. godine kratkotrajni časopis La bandiera albanese ("Albanska zastava").[4]

Književni uspjeh ostvario je Albanskim rapsodijama (Rapsodie albanesi) 1887. godine, koje su ga učinile poznatim albanolozima i albanskim domoljubima.[2][4][1] Godine 1891. objavio je zamišljenu ljubavnu idilu Mili i Haidhia (alb. Mili e Haidhia), koja će na kraju biti objavljena u tri izdanja (1900 i 1907), uključujući bilješke o predajama, legendama, običajima i tradiciji naselja Piana dei Greci. Djelo se smatra remek-djelom albanskog pjesništva s početka 20. stoljeća i vjerojatno je njegovo najbolje djelo.[2][4]

Zbirka domoljubnih pjesama Borbene pjesme (alb. Kënkat e luftës), posvećena albanskoj neovisnosti, izašla je u Palermu 1897. godine, nakon čega je slijedila povijesna idila U tuđinu (alb. Te dheu i huaj) 1900. godine, o epskom bijegu Albanaca u 15. stoljeću iz njihove domovine i dolasku na Siciliju.[2] O folklornom stvaralaštvu Arbereša pisao se u spisima Svete pjesme albanskih kolonija na Siciliji (tal. Canti sacri delle colonie albanesi di Sicilia, 1907) i Tradicionalne pjesme i drugi eseji albanskih kolonija na Siciliji (tal. Canti tradizionali e altri saggi delle colonie albanesi di Sicilia, 1923).[4]

Akademski i politički radUredi

Skiroi je bio značajan sudionik Albanskog narodnog preporoda u Italiji.[5] U oktobru 1895, zajedno s drugim Italo-Albancima, Jeronimom de Radom i Anselmom Lorecchiom, organizirao je kongres o albanskom nacionalnom, kulturnom i jezičnom samoodređenju, koji je sazvan u Coriglianu Calabru, a nakon njega uslijedio je drugi kongres u Lungru tijekom februara 1897. godine.[6] Skirojevi stavovi o albanskom pitanju tijekom kasnog osmanskog razdoblja podržavali su revoluciju protiv Carstva kako bi se iskoristile simpatije prema Albancima u europskom tisku i utjecalo na europsku diplomaciju da podrži ustanak.[7] Za Skiroja je nestanak Osmanskog Carstva bilo pitanje vremena i bio je protiv albansko-osmanske suradnje u zaštiti albanskih interesa, jer je za njega to bilo kontraproduktivno za postizanje albanske neovisnosti.[7]

Godine 1900. imenovan je profesorom albanskog jezika i književnosti na Istituto Regio Orientale (sh. Kraljevski orijentalni institut) u Napulju,[8] gdje će ostati do kraja života. Od 1912. do 1914. Skiroi e radio u Albaniji kao inspektor za talijanske škole. To su bile godine rođenja neovisne Albanije, proglašene u novembru 1912, nakon gotovo 500 godina osmanske vladavine.[2]

U međuvremenu, Skiroi je postavio temelje Albanskog nacionalnog društva (tal. Società nazionale albanese), s ciljem da utječe na javno mnijenje u korist neovisnosti Albanije, te je u istu svrhu sastavio pjesmu Albanska zastava (alb. Fiamuri i Arbërit) i knjigu Albanci i balkansko pitanje, oboje 1904. godine.[4] Iako predan albanskom pitanju, Skiroi se također divio talijanskom kulturnom potencijalu. Često je zagovarao ulogu Italije, sa snažnom arbereškom manjinom, kao zaštitnika slabe albanske države protiv neprijateljskih namjera njezinih balkanskih susjeda.[2] Godine 1913. Skiroi je sudjelovao na albanskom kongresu u Trstu radi priznavanja političke i ekonomske neovisnosti Albanije.[9]

Skiroi je bio fasciniran ranim fašističkim pokretom Benita Mussolinija. U Pjesama primorja (tal. Kënkat e litorit), objavljenim 1926, proslavlja uspon fašističkog pokreta.[2] U lokalnoj politici bio je nepopustljivi protivnik Nicole Barbatoa, socijalističkog vođe njegova rodnog grada Piana dei Greci. Podržao je lokalnog mafijaškog šefa Francesca Cucciju za gradonačelnika u aprilu 1922. godine. Skiroi je nekoliko puta javno branio Cuccijevu mafijsku upravu nad gradom, smatrajući je "najprikladnijom za miran razvoj najboljih osobina svog naroda", sposobnom otvoriti "novu razdoblje u našoj povijesti". U govoru s balkona gradske vijećnice pohvalio je Cucciju da je imao zasluga i hrabrosti "što je uklonio onu crvenu zastavu socijalizma iz naše zajednice."[10]

Smrt i nasljeđeUredi

 
Skiroi na poštanskoj markici Albanije 2015. godine.

Smrt njegovog sina Mina, ubijenog u političkim spletkama u julu 1920, bacila je tešku sjenu na njegove posljednje godine. Pjesmu Mino posvetio je sinovljevoj smrti. Skiroi je umro 17. feruara 1927. godine u Napulju.[2]

Njegovo apsolutno vjerovanje u Italiju kao potencijalnog zaštitnika i čuvara albanske kulture suprotstavilo se težnjama albanskih nacionalista, koji su zagovarali apsolutnu neovisnost Albanije, uključujući i neovisnost od Italije.[2] Unatoč njegovim postignućima, Skiroja su manje cijenili povjesničari književnosti u komunističkoj Albaniji, a politički kriteriji ometali su objektivnu književnu kritiku.[2]

Skiroi se smatra jednom od najvećih ličnosti suvremene arbereške književnosti na Siciliji.[2] Prema Robertu Elsieu, stručnjaku za albansku književnost i folklor, Skiroi je "prvi uspio spojiti romantične elemente narodnog arbereškog pjesništva s umjetničkom preciznošću talijanske klasične i neoklasične poezije da bi se stvorio skladan i uravnotežen pjesnički korpus. Ono što je Jeronim de Rada učinio za arberešku književnost u 19. stoljeću, Zef Skiroi postigao je u 20. stoljeću".[2]

ReferenceUredi

  1. 1,0 1,1 Skendi 1967, str. 117–118.
  2. 2,00 2,01 2,02 2,03 2,04 2,05 2,06 2,07 2,08 2,09 2,10 2,11 2,12 2,13 2,14 2,15 Elsie, R. Albanian literature, str. 60–64.
  3. Di Marco & Musco, Aspetti della cultura bizantina ed albanese in Sicilia, str. 85.
  4. 4,0 4,1 4,2 4,3 4,4 Enciclopedia Italiana (1936) u enciklopediji Treccani.
  5. Fracchia, Joseph (2010). "Hora": Social Conflicts and Collective Memories in Piana degli Albanesi. Past & Present, Volume 209, Issue 1, November 2010, str. 181–222, https://doi.org/10.1093/pastj/gtq030
  6. Skendi 1967, str. 216
  7. 7,0 7,1 Skendi, Stavro (1967). The Albanian national awakening. Princeton: Princeton University Press. str. 222–223, 322. ISBN 9781400847761. https://books.google.com/books?id=8QPWCgAAQBAJ&pg=PR15. 
  8. Skendi 1967, str. 220.
  9. „Kongresi Shqipetar Trieste”. Shipkovica. http://www.shipkovica.com/Vlerakombetare/kongresiitriestes.htm. Pristupljeno 5. 3. 2011. 
  10. Il coraggio di Mariano Barbato Arhivirano 3 July 2014 na Wayback Machine-u, La Sicilia, 17. 1. 2010.

LiteraturaUredi