Otvori glavni meni
Paromlinski kompleks 2011. godine

Zagrebački Paromlin jedan je od najvažnijih zagrebačkih spomenika industrijske arhitekture. Građen je od 1906. do 1908. godine i smješten na slobodnu parcelu s južne strane pruge.[1] Kompleks zagrebačkog Paromlina jedan je od najvažnijih hrvatskih industrijskih kompleksa s početka industrijalizacije. Paromlinski je kompleks nastajao tijekom nekoliko desetljeća i u njegovoj izgradnji sudjelovalo je više istaknutih arhitekata koji su djelovali u Zagrebu na prijelazu stoljeća: Janko Jambrišak, Gjuro Carnelutti, Janko Holjac, arhitektonski atelijeri Hönigsberg & Deutsch, Štefan i Kalda, te inženjer Josip Dubsky.

PovijestUredi

 
Zgrada transmisija, prema projektu Hönigsberg & Deutsch (stanje iz 2011., zid se srušio 11. studenog 2013.)[2]

Razvoj industrije, a time i industrijske arhitekture u Hrvatskoj, započinje okvirno pedesetih godina 19. stoljeća. Taj će se razvoj osobito ubrzati tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina, kada diljem Hrvatske počinju nicati prvi veći industrijski kompleksi.

Jedan od najvažnijih je Kraljevski povlašteni zagrebački parni i umjetni mlin, građen od 1906. do 1908. i smješten između Koncertne dvorane Vatroslav Lisinski i Glavnog željezničkog kolodvora.

Zagrebački Paromlin iznimno je vrijedan kompleks za proučavanje razvoja hrvatske arhitekture, odnosno za proučavanje razvoja novih konstruktivnih sustava i materijala. Dakako, riječ je o primjeni metalnih i armiranobetonskih konstrukcija. I iako je metalna konstrukcija kakva je primijenjena pri njegovoj izgradnji početkom 20. stoljeća bila u uporabi tijekom cijeloga 19. stoljeća, armiranobetonska konstrukcija koju će izvesti glasoviti graditelj Josip Dubsky ne samo što je prva takva poznata konstrukcija u nas, nego je i jedna od prvih primjena armiranog betona uopće.

Važno je istaknuti da je kompleks nastajao u dvije faze — između 1862. i 1906. te od 1906. do 1908, kada poprima današnji izgled. Tijekom tih godina u njegovoj izgradnji sudjelovalo je više istaknutih arhitekata, koji su djelovali u Zagrebu potkraj 19., odnosno na početku 20. stoljeća, a to su Janko Jambrišak, Gjuro Carnelutti, arhitektonski atelijeri Hönigsberg & Deutsch, Štefan i Kalda, Janko Holjac te Josip Dubsky.

Izgradnju Paromlina potaknula je 1862. skupina zagrebačkih trgovaca predvođena Vatroslavom Egersdorferom. Naime, te godine Družtvo paromlina platilo je »pristojbu za sagradjenje paromlina«, a godinu poslije i pristojbu za »uzidanje magazina«. Prvobitna zgrada zagrebačkog »parnog i umjetnog mlina« izgrađena je dakle 1863, i to prema nacrtima arhitekta Janka Jambrišaka. Godine 1873. Paromlin je pretvoren u veće dioničko društvo.

Devedesetih godina, nakon uvođenja električne struje, Paromlin se elektricifirao i stavio u pogon nove strojeve. Zahvaljujući toj promjeni, i usprkos jakoj konkurenciji ugarskih parnih mlinova, zagrebački je mlin počeo sve uspješnije izvoziti brašno i izvan granica Austro-Ugarske.

Tijekom reorganizacije Paromlina, godine 1895., prema nacrtima arhitekta Gjure Carneluttija na uglu Trnjanske i Koturaške ceste nadograđena je jednokatna administrativna zgrada. Ta je zgrada danas i jedini sačuvani objekt iz prve faze izgradnje paromlinskog kompleksa, koji je stradao u požaru 1906.

Nakon katastrofalnog požara u noći 24.-25. svibnja 1906., u kojem je u potpunosti uništena zgrada mlina, kreće se u izgradnju potpuno novoga kompleksa, u obliku kakav nam je poznat i danas. Na mjestu Jambrišakove zgrade gradi se prema nacrtima tada utjecajna arhitektonsko-projektantskog atelijera Hönigsberg & Deutsch nova paromlinska zgrada.

Na nju se u istočnom traktu kompleksa nadovezuju: uglovna zgrada transmisija, zgrada skladišta te glasovita armiranobetonska zgrada silosa, izgrađena 1908. prema projektima Josipa Dubskog. Naknadno je silosu pridružena i zgrada skladišta, izvedena prema projektima arhitekata Kalde i Štefana. Od ostalih objekata nastalih prije Prvoga svjetskog rata treba istaknuti i prizemnu zgradu poslovnice, koja je također izgrađena prema projektima te dvojice arhitekata. Do Drugog svjetskog rata nastao je i niz manjih prizemnih pomoćnih objekata, skladišta i radionica, čime će kompleks poprimiti izgled koji zadržava sve do danas.

Nakon 1945. kompleks zagrebačkoga Paromlina u vlasništvu je Žitokombinata, koji ga tijekom osamdesetih namjerava napustiti. Tada se i prvi put postavlja pitanje njegove prenamjene, koje će ostati neriješeno sve do današnjih dana. Sukladno tome, tadašnji Regionalni zavod za zaštitu spomenika kulture u Zagrebu prvi je Paromlin stručno valorizirao i zaštitio, donoseći 23. veljače 1980. prijedlog »zaštite i osnovne programske koncepcije buduće namjene«, a 14. ožujka 1980. i rješenje o preventivnoj zaštiti, kao spomenika kulture, odnosno spomenika industrijske arhitekture. »Treba ga zaštititi«, stoji u rješenju, »kao jedinstveni primjerak paromlina u Zagrebu, te očuvanjem tog tvorničkog postrojenja, koji je svjedok početka industrijalizacije, pokazati kontinuitet Zagreba kao industrijskog središta«. Potkraj 1985. izrađena je i konzervatorsko-urbanistička dokumentacija za izradu PUP-a tadašnjeg Trga revolucionara, odnosno prostora na kome se nalazi i paromlinski kompleks. U toj analizi istaknuto je da se »Arhitektonska i estetska vrijednost kompleksa Paromlina očituje u primjeni suvremenih konstruktivnih rješenja — primjena skeletne konstrukcije: lijevano željeznih stupova i čeličnih profila na zgradi mlina i zgradi transmisije, odnosno kao prva primjena armirano betonske konstrukcije u graditeljstvu Zagreba na zgradi silosa.«

Prvi koncept prenamjene Paromlina iz 1980. odnosio se na Dom radničkog pokreta i revolucije. Jedan od prijedloga bio je Tehnički muzej, no najtrajnija je težnja prenamjene Paromlina prvo u Galeriju, a potom i u Muzej suvremene umjetnosti. Posve neshvatljivo, na sastanku između muzealaca i predstavnika USIZ-a kulture, što je bio održan u tadašnjem Republičkom komitetu za prosvjetu, kulturu i fizičku i tehničku kulturu, nakon opširne rasprave zaključeno je »da muzejsko galerijski sektor nije zainteresiran za taj prostor«. Tada se javila nova ideja, da se prostor Paromlina dodijeli Arhivu Hrvatske. Samo dan prije požara u istom je komitetu održan sastanak na kome je odlučeno »da bi u Paromlinu, kada pogoni presele u Resnik, trebalo smjestiti Arhiv«.

Osmoga ožujka 1988. Paromlin je zadesila tragična sudbina, čija će agonija trajati sve do današnjih dana. »U 2,15 radnike treće smjene OOUR-a Mlin Žitokombinata«, pisat će tadašnji dnevni tisak, »uzdrmao je potmuli prasak, a zatim su primijetili vatru na četvrtom katu zgrade. Ubrzo je zahvatila staru hrastovu konstrukciju pa iako su vatrogasne brigade brzo stigle, a i sami radnici pokušali lokalizirati požar, vatrenu stihiju više ništa nije moglo zaustaviti.«

Prenamjena ili rušenjeUredi

 
Pogled na tvornički dimnjak, prema projektu P.R. Heinicke

Nakon požara interes za prostorom Paromlina pokazale su i neke banke, a zbivaju se i mnoge kontradiktornosti, koje će trajati sve do današnjih dana. Naime, 20. travnja 1988. Građevinski institut izrađuje Studiju o upotrebljivosti zidova objekta Paromlin, prema kojoj »nagorjeli zidovi ugrožavaju okolinu pa se trebaju srušiti«. Petnaestoga travnja 1990. Regionalni zavod donosi Prethodnu dozvolu za rušenje mlina, koju će u jednom kasnijem dopisu pojasniti ističući da se nije »dozvolilo rušenje kompleksa Paromlina u cjelini, niti je doneseno Rješenje o prestanku svojstava spomenika kulture tog kompleksa...«. No već 1990, donošenjem PUP-a tadašnjega Gradskog sekretarijata za prostorno uređenje, komunalne poslove, promet i veze, predviđa se potpuno uklanjanje ne samo izgorjele zgrade nego i cijelog kompleksa. Toj nezakonitoj odluci godine 1991. suprotstavit će se tadašnji Zavod za zaštitu spomenika kulture i Muzej suvremene umjetnosti. Tada opet postaje aktualna ideja da se Paromlin prenamijeni u muzejski prostor, no oko Božića iste godine Gradska skupština u tisku objavljuje: »Natječaj za financiranje pripreme građevinskog zemljišta na novom trgu grada Zagreba«. Dakako, riječ je o zemljištu na kome se nalazi paromlinski kompleks. Godine 1994. u tadašnjem Ministarstvu kulture opet je razmatrana mogućnost prenamjene Paromlina u Muzej, no ta će inicijativa biti trajno otklonjena 1998, kada Skupština grada prihvaća regulacijski plan prema kojem se određuje lokacija za gradnju Muzeja suvremene umjetnosti u Novom Zagrebu. Iste godine objavljen je i oglas kojim Klara — Zagreb, dioničko poduzeće za preradu i promet žitarica u suradnji s većinskim vlasnikom, Hrvatskim mirovinskim osiguranjem, upućuje poziv na natječaj zainteresiranim ulagačima za gradnju poslovnog objekta na mjestu izgorjelog Paromlina. Četiri dana prije zaključenja roka za slanje natječajnih ponuda u javnosti se pojavio program misterioznih kanadskih ulagača, koji na tom prostoru predviđaju kontroverznu izgradnju hotela iz Marriottova lanca.

Natječaj 1999.Uredi

Tridesetoga prosinca 1999. raspisan je natječaj za uređenje tzv. Trga domovinske zahvalnosti, prostora na čijem se sjeveroistočnom rubu nalazi paromlinski kompleks. Raspisivač je Gradsko poglavarstvo, a provoditelji Udruženje hrvatskih arhitekata i Društvo arhitekata Zagreba. I premda se u njegovu raspisu štiti prostor Paromlina, zbog nepostojanja kvalitetne valorizacije prostora i ispolitiziranosti cijele priče, natječaj je neslavno završio.

Prema prijedlogu GUP-a što ga je Gradski zavod za planiranje razvoja Grada i zaštitu okoliša stavio 2000. na javnu raspravu, a u suradnji s Gradskim zavodom za zaštitu spomenika kulture i prirode, »s obzirom na opseg, vrstu i karakteristike nepokretnih kulturnih dobara« prostor Trnja, odnosno Paromlina, ušao je u tzv. B-područje, koje pokriva prošireni prostor prve kontaktne zone Povijesne urbane cjeline grada »na koju se proteže ukupan režim zaštite registriranog spomenika kulture«

Urušavanje zidova zgrade 2013.Uredi

 
Glavna zgrada Paromlina s urušenim sjevernim i zapadnim zidom (stanje u veljači 2014. godine).

Dugogodišnja nebriga za sanaciju prostora paromlina dovela je do daljnjeg propadanja ove građevine. Poglavarstvo grada je 2011. godine napravilo prijedlog sanacije, koji je uključivao ustupanje prostora investitoru koji bi se obavezao sanirati, restaurirati i staviti u funkciju ovaj prostor. Međutim, prijedlog nije zaživio. Dana 9. veljače 2013. godine, urušio se cijeli južni zid glavne zgrade Paromlina.[3] Daljnje urušavanje glavne zgrade dogodilo se pred jakim naletima vjetra 11. studenog iste godine, kada su se urušili skoro cijeli sjeverni i dobar dio zapadnog zida.[4]

Plansko rušenje Paromlina u srpnju 2014.Uredi

Sudbina zagrebačkog Paromlina konačno je zapečaćena krajem lipnja 2014. godine, kada su ovo zaštićeno kulturno dobro i jedno od remek-djela industrijske arhitekture s početka 20. stoljeća 26. lipnja počeli ilegalno rušiti do temelja bageri jedne privatne građevinske firme, a sve po nalogu iz Ureda Grada Zagreba. Rušenje Paromlina pokrenuto je bez informiranja javnosti i medija i prethodnog savjetovanja sa stručnim konzervatorima i arhitektima. Ministarstvo kulture RH također nije bilo informirano o tome da je rušenje započeto po nalogu iz Grada, te je zbog toga pokrenulo upravni inspekcijski postupak protiv Grada Zagreba kako bi se točno utvrdilo tko je odgovoran za ovaj kulturocid.[5][6][7]

IzvoriUredi

  • [2] Krešimir Galović, Kraljevski povlašteni zagrebački parni i umjetni mlin, Od zaštićenog spomenika kulture do simbola nekulture, Vijenac, Broj 174, 02.11.2000, ISSN 1330-2787

  Napomena: Ovaj tekst ili jedan njegov dio preuzet je s internetskih stranica Matice hrvatske. Vidi dopusnicu Matice hrvatske.

Vanjske povezniceUredi

 U Wikimedijinoj ostavi ima još materijala vezanih za: Zagrebački Paromlin