William Wallace

William Wallace (škotsko-gelski: Uilleam Uallas) bio je jedan od najvećih škotskih heroja, lider borbe za oslobođenje od engleske vlasti u prvim godinama borbe za nezavisnost koja je nakon njegove smrti uspješno završena.

William Wallace

Ilustracija koja prikazuje kako Englezima diktira uvjete primirja
Ilustracija koja prikazuje kako Englezima diktira uvjete primirja

Informacije
Rođenje oko 1270.
negdje oko Paisleya, Kraljevina Škotska
Smrt 23. august 1305.[1]
London, Kraljevina Engleska

Biografija uredi

Wallaceov otac Malcolm Wallace bio je sitni feudalac u Renfrewu. Kad je 1296. engleski kralj Edward I svrgnuo i zatvorio škotskog kralja Johna Balliola i proglasio sebe vladarom Škotske, to je izazvalo revolt kod Wallacea. Prva akcija koju je poduzeo u maju 1297. godine, sa nekih 30 pristaša bila je paljenje Lanarka i ubojstvo njegova engleskog šerifa.[1] Wallace je nakon tog organizirao pravu vojsku sastavljenu od običnih seljaka i sitnih feudalaca i napao jednog za drugim engleske garnizone između rijeka Forth i Tay.[1]

Zbog tog se protiv njega uputio John Warenne, earl od Surreya sa popriličnom vojskom, dvije vojske sudarile su se 11. septembra 1297. godine, kod mosta na Forthu, nedaleko Stirlinga. U tom sukobu znanom kao Bitka kod sterlingškog mosta Wallace je teško porazio Engleze, i zauzeo stirlingšku utvrdu. Nakon tog je Škotska bila gotovo potpuno slobodna, bez nekih većih engleskih garnizona.[1] Wallace je u oktombru napao sjevernu Englesku i opustošio grofovije Northumberland i Cumberland.[1] Nakon povratka u Škotsku početkom decembru 1297. godine, Škoti su Wallacea proglasili vitezom i gvardijanom umjesto Balliola.[1] Ipak, podrška brojnih plemića bila je samo deklarativna, jer su se bojali Edwardova povratka iz rata u Francuskoj.

Kad se Edward I konačno vratio u Englesku u martu 1298. godine, vrlo se malo odmarao, jer je već 3. jula napao Škotsku. Edwardovi strijelci i konjanici su 22. jula nadvladali Wallacevu vojsku u Bitci kod Falkirka (okolica Stirlinga). Iako Edward nije uspio ugušiti škotski otpor, jedno mu je uspjelo – srušio je Wallacev vojnički ugled.[1] Zbog tog je on u decembru podnio ostavku na položaj regenta, pa su ga naslijedili Robert Bruce (koji je kasnije proglašen kraljem) i John Comyn "Crveni".[1]

Postoje neki tanki dokazi da je Wallace 1299. otišao u Francusku, a nakon toga je djelovao kao osamljeni gerilski vođa po škotskim brdima, ali se od jeseni 1299. gotovo ništa nezna o njegovoj aktivnosti za više od četiri godine. Do 1304. se većina škotskih plemića pomirila sa sudbinom i Edwardovom vlašću, a Englezi su nastavili bjesomučnu potragu za Wallacom. Na kraju su ga uspjeli zarobiti 5. augusta 1305. godine, pored Glasgowa. Nakon tog su ga otpremili u London, gdje je osuđen kao izdajica kralja, i pored tog što se branio da se nikad nije zakleo Edwardovu na vjernost, obješen je i rasčetvoren.[1] Ni njegova smrt nije zaustavila Škote u težnji za nezavisnošću, jer je već 1306. Robert Bruce podigao ustanak koji je na kraju doveo do škotske nezavisnosti.[1]

O Wallaceu su ispisane mnoge romantične priče još u 15. vijeku, dobar dio njih pripisuje se Henryju Minstrelu (Slijepom Harryju). Iako većina tih priča nema puno veze sa realnošću, dobar dio ljudi čvrsto vjeruje u njih, jer je Wallace izrastao u mitološku figuru. U njegovu čast je između 1861. i 1869. na vrhu stijene Abbey Craig pored Stirlinga podignut velebni spomenik.[1]

Izvori uredi

  1. 1,00 1,01 1,02 1,03 1,04 1,05 1,06 1,07 1,08 1,09 1,10 Sir William Wallace (engleski). Encyclopædia Britannica. Pristupljeno 28. 11. 2014. 

Vanjske veze uredi