Wikipedija:Naslovi članaka

Naslov članka je velik naslov prikazan iznad sadržaja članka. Naslov naznačuje o čemu je riječ u članku i razlikuje članak od drugih članaka.

Naslov može jednostavno biti naziv (ili ime) predmeta članka ili može biti opis teme. Budući da dva članka ne mogu imati isti naslov, ponekad je potrebno dodati distinktivnu informaciju, često u formi opisa u zagradama iza naziva. Općenito uzevši, naslovi članaka zasnovani su na tome kako se predmet naziva u pouzdanim izvorima. Kada se nude višestruke mogućnosti, urednici među njima rade odabir razmatrajući nekoliko principa: idealan naslov članka nalikuje naslovima sličnih članaka, precizno identificira predmet, kratak je, prirodan i prepoznatljiv.

Ova stranica detaljno objašnjava razmatranja, ili konvencije o imenovanju, na kojima su zasnovani naslovi članaka. (Ova stranica ne detaljizira naslovljavanje stranica u drugim imenskim prostorima, kao što su kategorije.) Ona je dopunjena drugim specifičnijim smjernicama, koje bi trebalo interpretirati u konjunkciji s drugim politikama, posebno s trima jezgrenim politikama sadržaja koje čine: Provjerljivost, Bez originalnog istraživanja i Neutralna točka gledišta.

Ako je potrebno, naslov članka može se izmijeniti premještanjem stranice. Za informacije o procedurama premještanja stranice vidi Premještanje stranice.

Odlučivanje o naslovu članka

Na ovoj stranici se navode okvirna pravila/sugestije za imenovanje članaka na srpskohrvatskoj Wikipediji. Temelje se na dosadašnjoj praksi koja se koristila na Wikipediji, kao i na pravilima koja koriste druge Wikipedije.

Prilikom izbora naziva članka je važno primijeniti ova načela:

• prepoznatljivost – prednost se daje nazivu koji će čitatelju koji nije stručnjak za određenu temu jasno daje do znanja da govori upravo o toj temi;
• prirodnost – prednost se daje nazivima i izrazima za koje se pretpostavlja da će čitatelji najčešće tražiti kako bi pronašli članak;
• preciznost – nazivi i izrazi moraju biti precizni, ali samo u onoj mjeri u kojoj je potrebno da bi se izbjegle nedoumice; iz tehničkih razloga dva različita članka ne mogu imati isti naziv pa se za izbjegavanje takvih nedoumica koriste članci za razvrstavanje;
• konciznost – kratki nazivi imaju prednost pred dugima;
• konzistentnost – nazivi trebaju slijediti isti model kao i drugi članci koji se bave sličnom tematikom.

Kada se za jedan te isti članak mogu koristiti dva ili više naziva, alternative je nužno povezati za članak s odabranim nazivom putem preusmjerenja (#REDIRECT).

Dodatna pravila

1. Ukoliko naziv članka ili kategorije postoji na više standarda/varijanti srpskohrvatskog jezika (zapadna/istočna, ijekavica/ekavica) primjenjuje se onaj koji je najneutralniji, tj. koga se može primijeniti na svim ili što je moguće više standarda i/li koga bi mogao najlakše prepoznati netko kome srpskohrvatski jezik nije maternji (primjer: "historija" umjesto "istorija" ili "povijest");
2. ukoliko se ne može primijeniti gore navedeno pravilo, koristi se izraz koji ne koristi ili koristi što manje dijakritičkih znakova (č,ć,đ,š,ž), a što za svrhu ima olakšavanje kategorizacije koja je softverski ograničena (primjer: "Kategorija:francuski pisci" umjesto "Kategorija:francuski književnici")
3. također prednost imaju nazivi za koje se osnovano može pretpostaviti da se češće koriste (primjer: "Jadranski otoci" umjesto "Jadranska ostrva" ili "istorija Crne Gore" umjesto "povijest Crne Gore");
4. kod stranih imena i naslova originalni ispis ima prednost pred fonetskim, dijelom zbog olakšavanja pretrage i snalaženja korisnicima kojima sh. jezik/varijante nisu materinji, dijelom zbog toga što se jedno te isto ime/naslov može drukčije izgovarati na različitim jezicima ("Čarls" vs. "Šarl") ili na jednom te istom jeziku ("Džems" vs. "Džejms"), a u slučaju filmova i TV-serija biti drukčije prevođeni od strane različitih distributera; izuzetak od ovog pravila mogu biti slučajevi kada su strana imena i naslovi široko uvriježeni i poznatiji po prijevodima nego originalnim naslovima (npr. Aleksandar Veliki ili "Rat i mir").

Transkripcija s nelatiničnih pisama

Prilikom oblikovanja naslova članaka ponekad će biti potrebno transkribirati i imena s jezika koji ne koriste latinično pismo. Prilikom transkripcije, korisnici su dužni poštivati temeljna lingvistička načela, ali i ustaljenu praksu na ovom projektu kako bi naslovi bili ujednačeni. Temeljno lingvističko pravilo za transkripciju nelatiničnih pisama nalaže da se - u slučaju da ona postoji - koristi službeni transkripcijski sustav koji propisuje država koja normira određeni jezik (primjer za to su Japan, Južna Koreja i Sjeverna Koreja), tako da se u tim slučajevima mora koristiti naslov koji je dobivem primjenom službenih transkripcijskih pravila. Drugo temeljno pravilo nalaže da - u slučaju da ne postoji službena transkripcija - treba pratiti jezik posrednik, odnosno jezik preko kojega je određeni nelatinični jezik došao u srpskohrvatsko govorno područje. Primjerice, engleski jezik posrednik je za burmanski, dok je francuski jezik posrednik za kmerski; s obzirom na činjanicu da ni engleski ni francuski ne koriste fonološku transkripciju, ona se neće primjenjivati u tim slučajevima. S druge strane, ruski jezik posrednik je i za armenski i za gruzijski, a kako ruski koristi fonetsku transkripciju, onda će se ona provoditi i ovdje u slučaju navedenih jezika. Također, postoje i jezici za koje postoji ustaljena domaća lingvistička praksa (poput arapskog, grčkog ili hinduskog), koja će se onda primjenjivati.

Ukratko, transkripcija s nelatiničnih pisama može biti fonetska ili morfološka, što u praksi izgleda ovako:

1. Jezici koji primjenjuju fonološku transkripciju: grčki, arapski (uz posebna pravila koja se primjenjuju za egipatski arapski), perzijski, hebrejski, armenski, gruzijski, urdu, paštu, jezici centralne Azije (hinduski, bengalski, nepalski, tamilski i dr.), svi ćirilični jezici (makedonski, bugarski, ruski, ukrajinski i dr.);
2. Jezici koji primjenjuju nefonološku transkripciju: svi dalekoistočni jezici (japanski, kineski, korejski - uz razlikovanje južnokorejskih i sjevernokorejskih varijanti), jezici jugoistočne Azije (malajski, kmerski, burmanski i dr.), afrički jezici (jer su oni do nas došli posredovanjem preko francuskog ili engleskog, najčešće), arapski iz frankofonih zemalja Magreba (iako se tu radi o arapskom jeziku, postoji jasna lingvistička praksa da se nazivi koji dolaze iz Maroka, Tunisa i Alžira pišu nefonetski, odnosno onako kako se transkribiraju u francuskom jeziku, a ne kao i za ostale zemlje koje koriste arapski).

Ovo je samo okvirni pregled; ukoliko korisnici imaju dvojbi, uvijek mogu postaviti pitanje ovdje.

Naravno, postoje i određene iznimke od navedenih pravila, a koje se najčešće tiču uobičajenog naziva. Tako će biti Pjongjang umjesto službenog P'yŏngyang ili Naypyidaw umjesto službenog Nay Pyi Taw, jer su navedeni nazivi ustaljeni u domaćoj literaturi i nisu pogrešni; s druge strane, ova se iznimka ne može primijeniti na ranije ustaljeni naziv Tokio jer se tadi o pogrešnoj transkripciji pa će se koristiti Tōkyō. Svi ostali jezici koji primjenjuju latinična pisma, neovisno o tome imaju li određena slova koja nisu prisutna u srpskohrvatskom jeziku, prenose se prema pravilu izvornika kako je navedeno gore.

Vidi još

• Wikipedia:Stilski priručnik § Naslovi članaka, smjernica o stiliziranju naslova
• Wikipedia:Nazivi kategorija, smjernica
• lingvistička deskripcija i lingvistička preskripcija

Eksterni linkovi

• Ngram Viewer, grafički preglednik frekvencije upotrebe višestrukih termina, s razlikovanjem malih i velikih slova, u knjigama tokom vremena, do 2008.