Wikipedia:Igralište

Opis ruskog konzulaUredi

Na svome putovanju kroz Hercegovinu, Bosnu i staru Srbiju, koje je realizirao 1857. godine, ruski konzul Giljferding Aleksandar je o dataciji, veličini i vanjskom i unutrašnjem izgledu malih seoskih crkava u Popovom polju zabilježio sljedeće

 

„U Dražin-Dolu, jednom od takvih sela, vidjeli smo ono što se u Hercegovini naziva seoskom crkvom. To je mala prostorija od kamena koja bi se kod nas, bez teškoća, mogla smjestiti u običnu sobu ma koje kuće. Gola daščana pregrada zamjenjuje ikonostas. Carskih dveri nema. Obična kamena ploča na malom stupcu služi umjesto oltara. U crkvi nema ni krsta, ni ikona, ni knjiga, ni bogoslužbenih predmeta. Sve to čuvaju u svojim kolibama seljaci iz okoline. Stvari se donose u crkvu samo onda kada se održava bogosluženje. U Bosni i sjeverozapadnoj Hercegovini gotovo i nema seoskih crkava.

U jugoistočnom dijelu Hercegovine ima vrlo mnogo ovakvih malih crkava. Sve su one, zidane u početku turske vladavine. Ma koliko neugledne i bijedne, one svjedoče o revnosti trebinjskih hrišćana kada je u pitanju bogosluženje. O njima vode brigu seljaci. Kako je većina seljaka u takvoj bijedi da se ovim poslom ne može baviti, iako za to ne treba mnogo vremena, ovu obavezu prima imućniji čovjek i tim se bavi „radi spasenja duše“. U Dužima sam sreo jednog takvog seljaka iz Popova koji je vodio brigu o četiri crkve.

O većim praznicima, četiri do šest puta godišnje, dolaze u ove seoske crkve naizmjenično kaluđeri iz jednog od okolnih manastira, tj. iz manastira Duži, iz Zavale u Popovu ili iz Dobrićeva u Zarječju. Ako monasi ne ponesu jevanđelje, i druge potrebne bogoslužbene knjige, tada se koriste nekakvim pocijepanim komadićima rukopisa iz XVI i XVII stoljeća ili štampanom srbuljom, koju čuvaju seljaci. Pa i takvo bogosluženje, od velike je pomoći stanovništvu. Na ovaj način svaki trebinjski hrišćanin može, mada rijetko, da sluša riječ božju, što bi bilo nemoguće kad bi se vršenje bogosluženja ograničilo samo na manastire. Zbog neprohodnih planinskih puteva i bijede u kojoj hrišćani žive, manastirima dolazi vrlo mali broj ljudi, i to mahom seljaka. Pozitivan uticaj ovih siromašnih seoskih crkvica ogleda se u sklonosti trebinjskih hrišćana ka prosvjeti, u njihovoj vanrednoj bistrini i svjesnom osjećaju vjere, osobinama po kojima se oni odvajaju od seljaka sjeverozapadne Hercegovine i Bosne, gdje seljak raste, ostari i umre ne prisustvujući nikada bogosluženju.
(ruski konzul Giljferding Aleksandar 1857. godine)


Sahat-kula u Mostaru smještena je na lijevoj obali Neretve u Starom gradu, u Bajatovoj ulici, u Mostaru, Bosna i Hercegovina. Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika na sjednici održanoj od 04. do 10. maja 2004. godine donijela je odluku da se sahat-kula proglasi za nacionalni spomenik BiH. Ovu odluku Komisija donijelo je u sljedećem sastavu: Zeynep Ahunbay, Amra Hadžimuhamedović, Dubravko Lovrenović (predsjedavajući), Ljiljana Ševo i Tina Wik.[1]

HistorijaUredi

Prvi i najstariji poznati pisani izvor u kojem se pominje ova Sahat-kula je zadužbina Ibrahima Šarića iz 1636. godine. Na temelju ovog podatka može se utvrditi da je ova Sahat-kula izgrađena prije 1636. godine i da je zadužbina Šarića.

Sahat-kula je postojala 1664. godine kada ovuda prolazi Evlija Čelebija.

Hercegovački vezir Ali-paša Rizvanbegović (hercegovački vezir od 1832. do 1851. godine) htio je da izmijeni zvono na Sahat-kuli u Mostaru. U tu svrhu on se obratio grofu Lilienbergu, dalmatinskom namjesniku u Zadru i 1838. godine nabavljeno je novo zvono.

Austrougarske vlasti su 1917. godine skinule zvono s kule i upotrijebile ga u ratne svrhe, pa je sat te godine prestao raditi. Popravljen je 1919. god, i radio sve do 1926. godine kada je ponovo pokvaren. U toku II svjetskog rata, 1943. godine, sat je pao na susjednu kuću sa zapadne strane. Nakon rata 1945. godine na kuli su zazidana vrata, tako da je kula bila zatvorena. Na tornju ove kule 1978. godine izvršeni su konzervatorsko-restauratorski radovi i tada je registrovana kao spomenik kulture.

Od 1981. godine sahat-kula je bila u svojoj izvornoj funkciji, potpuno je restaurisana i ugrađen je novi sat.

1993. godine ovaj objekat je pretrpio veća oštećenja – stradao je limeni krov, jedan stubić sa zapadne strane kao i dio horizontalnog kamenog vijenca. Uništen je i satni mehanizam, unutrašnje drveno stepenište i ulazna vrata. Oštećenja su bila na zapadnoj i južnoj fasadi, između druge i treće etaže i krova. U prvim mjesecima 1999. godine izvršena je ponovna sanacija Sahat-kule: stavljen je novi pokrov od olovnog lima, urađeni kameni ukrasi na završetku kule, od kojih su dva originalna zadržana. Rekonstruisan je i uništeni stubić sa zapadne strane kao i dio horizontalnog kamenog vijenca na istoj strani vrha kule. U unutrašnjosti je urađeno novo drveno stepenište kao i ulazna vrata. Stavljen je novi satni mehanizam, urađena unutrašnja rasvjeta, gromobran-sistem kao i mrežice za zaštitu od golubova na četiri otvora vrha Sahat-kule

OpisUredi

Mostarsku Sahat-kulu sačinjavaju prizemlje i tri etaže, vertikalno povezane drvenim strmim stepeništem. Visoka je 16,0 m, i ima pet etaža. Kula je imala sat, smješten na zapadnoj fasadi, odmah ispod kamenog istaka otvorene završne etaže, da bi bio uočljiv svim građanima gledajući od gradskog centra. Sat je smješten u otvor okruglog presjeka naglašen kamenom profilacijom (Gradski zavod za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Mostar)

Rađena je od lomljenog kamena debljine zidova cca. 75 cm. Sahat-kula je prizmastog oblika i pokrivena je četverostrešnim krovom u obliku piramide.

LiteraturaUredi

  • Hamdija Kreševljaković, Izabrana djela II, Sahat-kule u BiH, str. 493. - 506., Veselin Masleša, Sarajevo, 1991.
  • Evlija Čelebija, Putopis – odlomci o jugoslovenskim zemljama, Sarajevo Publishing, Sarajevo, 1996.
  • Mehmed Mujezinović, "Kulturno naslijeđe", Sarajevo –Publishing, 3. izdanje, str. 61 – 65, 1998. -Islamska epigrafika Bosne i Hercegovine, knjiga 3

ReferenceUredi

  1. „Sahat-kula u Mostaru”. Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BiH. http://old.kons.gov.ba/main.php?id_struct=6&lang=1&action=view&id=2423. Pristupljeno 9. 2. 2017.