Valtarije

(Preusmjereno sa stranice Waltharius)

Valtarije (latinski: Waltharius) naslov je srednjovekovnog latinskog epa čija se tematika zasniva na germanskoj narodnoj tradiciji i u latinskom ruhu pripoveda doživljaje legendarnog vizigotskog junaka Valtera Akvitanskog vezane za seobu naroda, odnosno bekstvo Valtera i Hildugunde s hunskog dvora i borbe pri ulasku u franačku državu.[1]

Valter u boju; ilustracija iz jednog rukopisa u Univerzitetskoj biblioteci u Heidelbergu.

Autorstvo uredi

Autorom ovog epa obično se smatra Ekehard, monah u manastiru sv. Galena, o čemu govori jedan kasniji Ekehard, poznat kao Ekehard IV umro 1060), koji spominje Ekeharda I u svom spisu Zgode sv. Gala (Casus sancti Galli). Ukoliko se izveštaj Ekeharda IV prihvati kao tačan, ovaj je ep napisao Ekehard I za svog učitelja Geralda još u svojim đačkim danima, dakle ne kasnije od 920. godine, budući da verovatno više nije bio mlad kad je 957. postao đakon, zadužen za deset monaha.[2] U poslednje vreme sumnja su Ekehardovo autorstvo ovog epa,"ali činjenice nisu oborene".[1] Pokušavalo se i da se ep stavi u kasno karolinško doba i da se Gerald, koji je napisao prolog, a koji inače nije istorijski pouzdan, smatra i autorom čitavog epa.[1] Prepostavlja se da je ep nastao u 10. veku, ali nije isključeno ni to da je neko još u 9. veku jednu nemačku narodnu legendu pretvori u latinski ep.[3]

Sadržina uredi

U epu se pripoveda legendarna epizoda iz vremena navale Huna. Hunski kralj Atila poveo je vojsku na zapad i, kad se poribližio Galiji i Rajni, kraljevi ugroženih zemalja poslali su mu glasnike nudeči taoce za mir: burgundski kralj Heririh nudi svoju kćerku Hildegundu, akvitanski kralj Alfred svog sina Valtera, a franački kralj Gibikon, jer mu je sin Gunter još dete, nudi uglednog mladića Hagena. Huni su prihvatili ponude i s bogatim se plenom vratili u Panoniju. Atila je odlučio da se deca odgoje na dvoru kao njegova deca, pa su Valter i Hagen postali dobri ratnici, a Hildegunda je stekla naklonost kraljice Ospirin, žene Atiline, i postala čuvarica kraljevske riznice. No, kad je umro Gibikon, njegov sin Gunter raskionuo je mirovni sporazum i odbio dalje plaćati Hunima danak. Kad je Hagen to saznao, pobegao je s Atilinog dvora i vratio se Gunteru. Kraljica Ospirin uplašila se da bi to mogao učiniti i Valter, uzdanica hunske vojske, pa je nagovorila kralja da oženi Valtera kćerkom nekog uglednog Huna. No, Valter je već bio veren s Hildegundom, pa je odbio kraljevu ponudu trvrdeći da bi mu bračni život bio smetnja vojničkom životu. Kad je sreo Hildegundu, saopštio joj je plan zajedničkog bekstva: ona treba da iz riznice uzme dva kovčega nakita i da spremi strelice i udice kako bi se na putu mogli prehraniti lovom i ribolovom. Kad je u ugovoreni dan Valter za kralja priredio bogatu gozbu, i Atila i njegovi dvorjani su se napili u zaspali, pa dvoje verenika pobegnu. Naposletku stignu do Rajne i grada Wormsa, gde je bio Gunterov dvor. Kad su do Guntera došle dve velike ribe koje su mu ovo dvoje poslali preko lađara koji ih je prevezao preko Rajne, on primeti da one ne potiču iz tog kraja, te uz Hagenovu pomoć dozna o kome se radi. Hagen se veselio dolasku dvoje prijatelja, no Gunter je odlučio da od begunaca otme Atilino blago je su doneli sa sobom. Iako ga je Hagen odvraćao od toga, Gunter je krenuo u poteru za Valterom, no ovaj je s Hildegundom već bio stigao u Vogeze, gde su se s blagom sklonili u jednoj pećini. U bici koja je usledila Valter je usmrtio svih dvanaest ratnika koje je Gunter poslao, a među njima i Hagenova nećaka. Sad i Hagen s kraljem krene protiv Valtera i u strašnoj bici kralj izgubi nogu, Valter desnu ruku, a Hagen oko i šest zubi. Tu je došlo do prekida borbe, nakon čega Hildegunda ranjenicima previje rane, Gunter i Hagen se vrate na svoj dvor, a dvoje verenika nastave put u domovinu. Naposletku je Valter nasledio oca i s Hildegundom vladao trideset godina.[4]

Reference uredi

  1. 1,0 1,1 1,2 Buckwald, Hohlweg & Prinz 1984, str. 93
  2. E. Britannica 1910, str. 298
  3. Hosu 1977, str. 366
  4. Hosu 1977, str. 365–366

Literatura uredi

  • Buckwald, Wolfgang; Hohlweg, Armin; Prinz, Otto (1984). Rečnik grčkih i latinski pisaca antike i srednjeg veka [Tusculum-Lexicon griechischer und lateinischer Autoren des Alterums und des Mittelalters]. Beograd: Vuk Karadžić. 
  • „Hucbald”. Encyclopædia Britannica. XXVIII. Cambridge. 1911. pp. 298. 
  • Hosu, Stjepan (1977), „Srednjovjekovna latinska književnost”, Povijest svjetske književnosti, 2., Zagreb: Mladost, pp. 347–403 

Vanjske veze uredi