Vukac Hrvatinić

Vukac Hrvatinić je bio veliki vojvoda u bosanskoj srednjovjekovnoj državi. Rođen je kao treće i najmlađe dijete Hrvatina Stjepanića, rodonačelnika feudalne porodice Hrvatinića. Nakon promjene na bosanskom prijestolju 1353. spominje se i knez Vukac s bratijom u dvjema poveljama (vjerovatno iz 1353-1354) kneza Vladislava Kotromanića, njegove žene Jelene te njihovih sinova, bana Tvrtka i kneza Vuka.

Teritorija Bosanske banovine nakon što je ugarski kralj Ludovik I. Veliki prisilio Tvrtka I da vrati zapadni dio Huma, koji je Ludovik dobio kao miraz svoje žene Elizabete, kćerke bana Stjepana II

Crtež Soko Grada iz 16. vijeka. Prikaz je objavljen u putopisu Benedikta Kuripešića Tvrđava je mjest pobjede bosanske vojske nad ugarskom vojskom koju je predvodio kralj Ludovik I

Djelovanja ugarskog kralja protiv Bosne

Po ustoličenju Tvrtka I na bansko prijestolje ugarski kralj Ludovik I želio je bosansku banovinu umanjiti, a ostatak dovesti pod svoju vlast, čime bi bana učinio svojim namjesnikom. Iz toga razloga je učinio nekoliko radnji.

• Pogodbom između bana Tvrtka I i Ludovika I bosanski ban je bio primoran predati kralju čitavu zemlju Hum, istočno do Gacka, sa svim tvrđavama u njoj i to u ime prava na Hum gospoe mlade kraljice - (pro iuribus domine regine iunioris) Elizabete koja je Hum dobila kao miraz udajom za ugarskog kralja.
• Da bi lakše postigao što želi, ugarsko kralj privlačio je pod svoju vlast neke bosanske velikaše, tražeći od njih, da se odmetnu od bana Tvrtka, a pokore njemu i njegovoj zaštiti. Još oko 1332. knez Pavle Hrvatinić zavladao je krajevima oko Glamoča i Grebena. Po njegovoj smrti, baštinili su taj predio njegovi sinovi Grgur i Ladislav i Grgur Stjepanić, član iste porodice, potomak nepoznate braće kneza Hrvatina. Četrnaestog marta 1357. kralj im je pisao:

Saznali smo iz pouzdana izvora, da ste se naumili nama pokoriti; stoga vam obećajemo, da ćemo vama, u slučaju ako vaš naum izvedete, te se iskažete vjerni svetoj kruni kraljevskoj i kraljici, sve vaše gradove i posjede, baštinskim pravom stečene, potvrditi neopozovljivom potvrdom, te zajamčiti vaše uobičajene sloboštine, dapače izuzet ćemo vas za vazda ispod moći i suda bana bosanskoga, te vas uzeti pod osobitu našu kraljevsku milost.

Knez Grgur Pavlović i drugi mu najbliži srodnici, odazvali su se kraljevom pozivu, i iznevjerili bana Tvrtka, nakon čega su gradovi Glamoč i Greben došli pod vlast ugarskog kralja. Hrvatinići su u zamjenu dobili posjed Dobra Kuća u Slavoniji kod Gornjeg Miholjca.

• Kralj je poduzimao i vojne pohode protiv banovine Bosne.

Bitka kod Soko Grada

Krajem juna ili najkasnije početkom jula 1365. god. krenula je ugarska vojska iz dva pravca na Bosnu. Jednu su predvodili palatin Nikola Konth i ostrogonskomu nadbiskupu Nikola, sa ciljem da osvoji grad Srebrenik. Sa drugim dijelom vojske Ludovik I je preko Slavonije i dolinom Vrbasa, došao u Plivsku župu, čije središte je bio Soko Grad.

Nakon opsade i juriša ugarske vojske, bitka se završila za nekoliko dana neuspjehom kraljeve vojske. Ludovik se nalazio 8, 9. i 10. jula pod Soko gradom, a već 19. jula izdao je jednu povelju u Virovitici što je najbolji dokaz kratkotrajnosti rata. Istu sudbinu doživjela je i vojska kod Srebrenika. Kralj ne govori o toj neuspjeloj vojnoj akciji ni u jednom svom dokumentu, a prešućuje je i njegov pisar i životopisac Ivan arhiđakon Kikiiloški.

Povelja Tvrtka I Vukcu Hrvatiniću

O ovoj pobjedi bosanske vojske zna se u povelji bana Tvrtka od 11. augusta 1366., što ju je izdao u župi Rami pod gradom Prozorom:

Stvorih milost svoju gospodsku svojemu vjernu sluzi, u ime vojvodi Vlkcu Hrvatiniću, za njegovu vjernu službu u ono vrijeme, kada se podiže na me ugrski kral, u ime Ludovik, i prihodi u Plivu pod Sokol i ondazi mi vojvoda Vlkac vjerno posluži.

Soko grad obranio je i ugarsku vojsku porazio vojvoda Vukac Hrvatinić. Nije poznato da li je on u to vrijeme bio čelnik Soko grada ili je komandovao odredom vojske koji je poslat da pomogne gradu. Kao nagradu darovao je ban Tvrtko Vukcu Hrvatiniću čitavu župu Plivsku, pa je tako, od augusta 1366., porodica Hrvatinića vladala Vrbaškom župom, župom Banicom, Zemljanikom i Plivskom župom koja je time ušla u Donje Kraje. Prema jednom dubrovačkom podatku, u feudalnu oblast Vukca 1373. god. ulazila je i župa Tribava, u dolini Crne rijeke, širem području Mrkonjić Grada.

Porazima Ludovika I Velikog Bosna je oružjem sačuvala svoj politički individualitet, a Tvrtko se sada nazvao -  :Božjom milošću ban čitave Bosno.

Mletačka Republika, veliki protivnik Ugarske je njega, brata Vuka i majku Jelenu 7. septembra 1364. god. proglasila svojim gradjanima.

U usponu bana Tvrtka do kraljevske titule, od trojice sinova kneza Hrvatina, rodonačelnika Hrvatinića, sudjelovala je i pomagala jedino porodica Vukca Hrvatinića. U periodu 1370-74 Vukac je dobio titulu velikog vojvode bosanskog, što je potvrđeno i u povelji od 10. aprila 1378., kojom kralj potvrdjuje u Žrnovnici Dubrovčanima njihove povlastice, a svjedoci su: Vlatko Vuković, Vukac Vladislavić i vojvoda Vukac Hrvatinić. Slijedeće godine Vukac je umro a iza sebe je ostavio četiri sina: Hrvoja, Vuka, Dragišu i Vojslava.

Kako je kralj Tvrtko visoko cijenio zasluge ove porodice, vidi se po tome, što je po smrti vojvode Vukca Hrvatinića u sporazumu s bosanskom vlastelom na svom kraljevskom dvoru u Moštrima kod Visokog 12. marta 1380. obdario kneza Hrvoja dostojanstvom velikoga vojvode, koju je čast do tada nosio njegov otac, darovavši mu podjedno tri sela u dolini Lašve: Trbeušu, Lupnicu i Bilu. Povelja sadrži klauzulu:

...ako bi ko od Hrvojevih nasljednika protiv njega ili njegovih potomaka počinio nevjeru, zbog kojih bi valjalo oduzeti ona tri sela od Hrvojeve porodice, onda neka to ispašta krivac, ali da se od ostalih suvlasnika ne može uzeti darovina.

Literatura

• Povelji bana Tvrtka od 11. augusta 1366. se nalazila u ostavštini grofice Vjekoslave, rođ. Sermage, koju je Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti (JAZU) dobila u jesen 1887. godine, od kada se čuva u Akademijinoj knjižnici u Zagrebu. Prvi ju je objavio Franjo Rački, “Povelja bosanskoga bana Tvrtka od god. 1366.”, Starine JAZU, knj. XXI, Zagreb, 1889, 81–82. Kasnije je objavljivana i u: Eusebius Fermendžin, Acta Bosnae potissimum ecc lesiastica cum insertis editorum documentorum regestis ab anno 925 usque ad annum 1752, JAZU, Zagreb, 1892, 34–35; uro Šurmin, Hrvatski spomenici, Sveska I (od godine 1100-1499.), JAZU, Zagreb, 1898, 83–84.
• Gregor Čremošnik, “Bosanske i humske povelje srednjeg vijeka”, GZM n.s, IV-V (1949-1950), Sarajevo, 1950, 109–110
• Vladimir Mošin, Ćirilski rukopisi Jugoslavenske akademije II (Reprodukcije), Historijski institut JAZU, Zagreb, 1952