Povolška Bugarska
Povolška ili Volška Bugarska (ruski: Волжская Булгария), odnosno Volško-Kamska Bugarska (ruski: Волжско-Камская Булгария), ili Itilska Bugarska (tatarski: Идел Болгар; čuvaški: Атӑлçи́ Пӑлха́р), bila je srednjovjekovna prabugarska država koja je od 7. do 13. vijeka postojala oko ušća rijeke Kame u Volgu u današnjoj Rusiji. Svojevrsni današnji nasljednici Povolške Bugarske su Tatarstan i Čuvašija, republike u sastavu današnje Ruske Federacije.
| Upozorenje: Nije specificirana vrijednost za "kratko_ime" | |||||||||||||||||||||||||
| |||||||||||||||||||||||||
Nastanak uredi
Izvornih podataka o Povolškoj Bugarskoj je malo. Autentični prabugarski zapisi se nisu sačuvali, pa većina podataka potiče iz tadašnjih arapskih, perzijskih, indoarijskih i ruskih izvora. Nešto je podataka prikupljeno kasnijih arheološkim iskopavanjima.
Područje Povolške Bugarske su ispočetka naseljavala ugro-finska plemena. Prabugari su se tamo preselili iz okolice današnjeg Azova oko godine 665. Vodio ih je Kotrag, sin prabugarskog kana Kubrata. U 8. vijeku su naselili područje Idel-Ural (Volga-Ural), te su krajem 9. vijeka postali dominantna populacija i ujedinili različita plemena koja su živjela na tom području.[1] Dio prabugarskih plemena se, pak, naselio dalje na zapad, odnosno u Podunavlju u današnjoj Bugarskoj, stopivši se sa tamošnjim slavenskim stanovništvom, preuzevši južnoslavanski jezik i pravoslavnu vjeru te tako stvorivši bugarsku naciju.
Plemena na području Povolške Bugarske su se počela udruživati krajem 9. vijeka. Podigli su prijestolnicu Bolgar, smještenu oko 160 km južno od današnjega Kazanja. Većina historičara smatra da nisu bili posve nezaviusni od Hazara, barem do 965. kada je Hazare uništio Svjatoslav I. Kijevski.
Uspon uredi
Najveći dio stanovništva Povolžja su činila turkijska plemena, među kojima su bili Prabugari, Suvari, Barsili, Bilari, Balandžari i dio Burtasa (prema ibn Rustahu). Potomci tog dijela Povolških Prabugara, s većim ili manjim premjesama ugro-finskih i kipčaških turkijskih naroda su današnji Čuvaši i kazanski Tatari. Manji dio stanovništva su činili ugro-finska plemena (Esegeli i Paskatiri) od kojih su vjerojatno nastali današnji Besermeni i Tatari.
Pod vladavinom Almiša je u 10. vijeku državna religija postao islam. U državu je godine 922/923. abasidski kalif al-Muktadir poslao Ibn Fadlana. Njegova misija je bila uspostaviti diplomatske odnose, obučiti suce (kadije) i učitelje šerijatskog prava te pomoći izgradnji tvrđava i džamija.[2] Usprkos uvođenja islama, duže vremena se među Povolškim Prabugarima nastavio prakticirati tengriizam.
Povolška Bugarska je bila na srednjem toku Volge, te je zato pred križarske ratove postala važnom rutom i počela dominirati trgovinom između Evrope i Azije. Prijestolnica Bolgar je postala razvijeni i bogat grad, koji se po materijalnom bogatstvu mogao natjecati s najvećim središtima islamskog svijeta. Glavni trgovski partneri Povolških Prabugara su bili Vikinzi, Bjarmija na južnoj obali Bijelog mora i porječju Sjeverne Dvine, Jugra između rijeke Pečore i sjevernog Urala te Nenci. Njihovi trgovca su putovali do Bagdada i Carigrada na jugu odnosno do Kine na istoku.
Druga veća naselja su bili Biljar (Bilär), Suvar (Suwar), Kašan (Qaşan) i Žukotin (Cükätaw). Današnji gradovi Kazan i Jelabuga su se razvili iz nekadašnjih povolškobugarskih tvrđava. Neka od povolškobugarskih naselja, spominjanih u ruskim ljetopisima, do danas nisu otkrivena. Među njih spadaju Ošelj, Tuhčin, Brjahimov i Tav Ile. Neke od njih su prilikom najezde potpuno uništili Mongoli.
Jedina vojnička sila koja je ugrožavala Povolšku Bugarsku su bile ruske kneževine na zapadu. Rusi su u 11. vijeku opustošili Povolšku Bugarsku, a na prijelazu iz 12. u 13. vijeka, vladari Vladimira na čelu sa Andrejem Pobožnim i Vsevolodom III, strahujući od povolškobugarskog napada sa istoka, preventivno napali povolškobugarska mjesta. Povolški Prabugari su zbog toga prijestolnicu premjestili iz Bolgara u Biljar.
Propast uredi
U septembru 1223. je prethodnica mongolske Džingiskanove vojske pod Subedejem kod Samare prva prešla granicu Povolške Bugarske, ali je poražena. Godine 1236. su se Mongoli vratili i u pet godina pokorili cijelu državu, koja je tada trpila unutrašnje sukobe. Povolška Bugarska je postala dio Džočijevog kanata, kasnije Zlatne Horde. Podijeljena je na nekoliko kneževina, koje su postali vazali Zlatne Horde, i imali nešto autonomije. Godine 1438. je od jedne od njih nastao Kazanski Kanat.
Dio historičara vjeruje da je tokom mongolske invazije ubijeno preko 80 % stanovništva. Preživjeli su se povukli na područje današmnje Čuvašije i Tatarstana stvorilo nekoliko država. Stepska područja Povolške Bugarske su naselili nomadski Kipčaci i Mongoli, te je na njima, došlo do nestanka poljoprivrede.
Preživjela povolškobugarska naselja su kasnije obnovila i postala središta trgovine i obvrta u Zlatnoj Hordi.
Izvori uredi
- ↑ Tatar Encyclopedia. Kazan: Tatarstan Republic Academy of Sciences Institution of the Tatar Encyclopaedia. 2002.
- ↑ „Vikings in the East, Amazing Eyewitness Accounts”. Arhivirano iz originala na datum 2008-02-15. Pristupljeno 2012-03-16.