Otvori glavni meni
Sjedinjene Države Brazila
Estados Unidos do Brasil
(1937–1967)

Savezna Republika Brazil
República Federativa do Brasil
(1967–1985)
Flag of Brazil (1960–1968).svg
1964. – 1985. Flag of Brazil.svg
Zastava Grb
Zastava (1968) Grb (1971)
GesloOrdem e Progresso
(sh. "Red i napredak")
Himna: "Hino Nacional Brasileiro"
Lokacija
Glavni grad Brasilia
Jezik/ci portugalski jezik
Vlada Vojna diktatura
Predsjednik
 - 1964 - 1967 Humberto Castelo Branco
 - 1967 - 1969 Artur da Costa e Silva
 - 1969 - 1974 Emílio Médici
 - 1974 - 1979 Ernesto Geisel
 - 1979 - 1985 João Figueiredo
Hunta
 - 1969 Aurélio Tavares
Augusto Rademaker
Márcio Melo
Historija Hladni rat
 - Državni udar 31. ožujka 1964.
 - Hunta 1969.
 - Ukinuta 15. ožujka 1985.

Vojna diktatura u Brazilu (portugalski: Ditadura militar no Brasil) je bila desničarska vojna diktatura koja je vladala Brazilom od 31. ožujka 1964. do 15. ožujka 1985. godine. Diktatura je došla na vlast preko državnog udara kojim su Oružane snage Brazila svrgnule ljevičarskog predsjednika Joãa Goularta, koji je preuzeo tu dužnost s mjesta potpredsjednika nakon ostavke Jânija Quadrosa, demokratski izabranog predsjednika. Službeno je završena kada je José Sarney prisegnuo za predsjednika 1985. godine. Glavni koordinatori puča bili su José de Magalhães Pinto, Adhemar de Barros i Carlos Lacerda (koji su već sudjelovali u rušenju Vargasa 1954. godine), guverneri država Minas Gerais, São Paulo i Rio de Janeiro. Vojna diktatura u Brazilu poslužila je kao primjer drugim vojnim diktaturama u Latinskoj Americi, sistematizirajući "Doktrinu nacionalne sigurnosti", koja je "opravdavala" djelovanje vojske u kontekstu nacionalne sigurnosti u kriznom razdoblju, stvarajući intelektualnu bazu na koju su se vojni režimi oslanjali.

Oružane snage Brazila stekle su veliki ugled nakon Paragvajskog rata. Njihova politizacija bila je evidentna već u trenutku rušenja Carstva, a kasnije i tokom tenentističkih pobuna, odnosno Revolucije 1930. godine. Tenzije su ponovo eskalirale tokom 50-ih godina kada se vojska spojila s elitnom srednjom klasom i desničarskim krugovima kako bi spriječila da Juscelino Kubitschek i João Goulart preuzmu dužnost predsjednika, a navodno zbog njihove podrške komunizmu. I dok se Kubitschek pokazao sklonim kapitalizmu, Goulart je najavljivao dalekosežne reforme i poticao neutralnije odnose sa Sjedinjenim Državama.

Godine 1961., Goulart je postao predsjednik nakon Quadrosove ostavke, no dužnost je preuzeo tek nakon dogovora s vojskom temeljem kojeg je izgubio velik dio ovlasti zbog uvođenja parlamentarizma. Prezidencijalizam je vraćen nakon uspješnog referenduma, a kako su Goulartove ovlasti rasle, tako je postajalo evidentnije da on planira provesti temeljite reforme poput nacionalizacije i preraspodjele zemljišta i to neovisno o nedostatku podrške koju je imao u Kongresu. Narod se polarizirao; dio se bojao da će se Brazil pridružiti Kubi kao komunistička zemlja Latinske Amerike, dok je drugi dio smatrao kako će reforme poboljšati brazilsko gospodarstvo i umanjiti utjecaj Sjedinjenih Država. Utjecajni političari, poput Carlosa Lacerde i Kubitscheka, medijski moguli i Crkva, pozivali su Oružane snage da provedu državni udar i svrgnu Goularta s mjesta predsjednika, što se ubrzo i dogodilo.

Dana 1. travnja 1964. godine, nakon noći planiranja zavjere, vojska se uputila u Rio de Janeiro, koji se smatrao legalističkom utvrdom. Generali iz São Paula i Rija su se ubrzo pridružili puču. Kako bi spriječio građanski rat i znajući da će Sjedinjene Države podržati pučiste, Goulart je pobjegao u Urugvaj. Vojna diktatura trajala je 21 godinu; unatoč molbama da se to ne uradi, vojska je ubrzo donijela novi, restriktivni ustav, ograničivši slobodu govora i politički pluralizam, a sve uz podršku Sjedinjenih Država. Osnovne odlike diktature bile su nacionalizam, ekonomski razvoj i antikomunizam. Vojni režim bio je na vrhuncu svoje popularnosti tokom 70-ih godina, mahom potpomognut "brazilskim čudom" (koji je djelomičnio bio samo propaganda), a unatoč medijskoj cenzuri te mučenju i protjerivanju oponenata i disidenata. U ožujku 1979., predsjednik je postao João Figueiredo. Figueiredo se morao boriti s tvrdokornim članovima vojske u jeku pokušaja redemokratizacije društva, zbog čega se nije mogao nositi s kroničnom inflacijom, koja je, u kombinaciji s padom drugih vojnih režima po Latinskoj Americi, otvorila put predsjedničkim izborima 1984. godine i to s civilnim kandidatima. Uspio je progurati i kontroverzni Zakon o amnestiji, koji se odnosio na one koji su djelovali protiv vojnog režima. Nakon donošenja ustava iz 1988. godine, vojska je pala pod strogu civilnu kontrolu bez relevantne političke moći.