Vlado Šegrt (19071991), učesnik Narodnooslobodilačke borbe, društveno-politički radnik SR BiH i SFRJ, rezervni general-major i narodni heroj Jugoslavije. U periodu od septembra 1948. do marta 1953. godine obavljao je funkciju predsednika Prezidijuma Narodne skupštine Narodne Republike Bosne i Hercegovine.

VLADO ŠEGRT
Profesijavojno lice
Član KPJ od1931.
Učešće u ratovimaNarodnooslobodilačka borba
SlužbaNOV i PO Jugoslavije
Jugoslovenska narodna armija
Čingeneral-major u rezervi
predsednik Prezidijuma
Narodne skupštine NR BiH
Period19481953.
PrethodnikĐuro Pucar Stari
Naslednikniko (funkcija ukinuta)
Narodni heroj od20. decembra 1951.
Odlikovanja
jugoslovenska odlikovanja:
Orden narodnog heroja
Orden narodnog heroja
Orden narodnog oslobođenja
Orden narodnog oslobođenja
Orden jugoslovenske zastave
Orden jugoslovenske zastave
Orden partizanske zvezde
Orden partizanske zvezde
Orden zasluga za narod sa zlatnim vencem
Orden zasluga za narod sa zlatnim vencem
Orden za hrabrost
Orden za hrabrost
Partizanska spomenica 1941.
Partizanska spomenica 1941.
sovjetska odlikovanja:
Orden Kutuzova drugog stepena
Orden Kutuzova drugog stepena

Biografija uredi

Rođen je 18. decembra 1907. godine u selu Aranđelovu, kod Trebinja. Osnovnu školu je završio u selu Lastvi i do 1941. godine se bavio zemljoradnjom. Često je radio kao sezonski radnik i u druženju s radnicima, došao je u dodir s radničkim pokretom.

Član Saveza komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ) postao je 1928, a Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) 1931. godine. U Partiju ga je primio Sava Kovačević, koji je na njega imao veliki uticaj. Do formiranja partijske ćelije u Lastvi, Vlado je bio član partijskog rukovodstva u Grahovu, kod Nikšića. Godine 1936. Vlado je postao član Mesnog komiteta, a 1939. godine Sreskog komiteta KPJ za Trebinje.

U apriskom rat nalazio se na položajima u Boki kotorskoj, izbegao je zarobljavanje i naoružan došao kući. Odmah po povratku, stupio je u vezu sa Savom Kovačevićem i drugim komunistima Trebinjskog sreza. Radio je na organizovanju oružane borbe i davanju otpora ustašama i četnicima. U svom selu je formirao partizansku četu i bio njen politički komesar.

Od septembra 1941. godine ova četa je odnela nekoliko značajnih pobeda nad Italijanima, četnicima i ustašama, što je uticalo na stanovništvo da se masovnije opredeljuju za Narodnooslobodilački pokret (NOP). Kod sela Klenka, između Bileće i Trebinja, razbio je, sa svojom četom, 6. januara 1942. godine, italijansku kolonu i zaplenio veliku količinu količinu oružja, municije i drugog ratnog materijala.

U toku Narodnooslobodilačkog rata obavljao je dužnosti: političkog komesara partizanske čete, komandanta bataljona „Luka Vukalović“, komandanta Prvog hercegovačko-crnogorskog udarnog partizanskog bataljona, od 28. januara 1942; komandanta Severno-hercegovačkog partizanskog odreda, od aprila 1942; komandanta Hercegovačkog partizanskog odreda, od sredine juna 1942; komandanta Desete hercegovačke udarne brigade, od 10. avgusta 1942; zamenika komandanta Treće udarne divizije i komandanta 29. hercegovačke divizije NOVJ, od sredine novembra 1943. do kraja rata.

U borbama u zapadnoj i centralnoj Bosni, na Kupresu, oko Imotskog i Posušja, oko Mrkonjić Grada, Glamoča, Jajca, Busovače, Turbeta, Žepča, Prozora i Rame, borci Desete hercegovačke udarne brigade izvojevali su niz pobeda. U borbama za Prozor, Ramu i na Neretvi, u borbama za oslobođenje Nevesinja i Gacaka, u periodu mart-april 1943. godine, borci njegove brigade uništili su brojne, italijanske, četničke i domobransko-ustaške snage.

U borbama na Sutjesci Vladina Deseta hercegovačka udarna brigada, vodila je teške borbe, sa nemačkim snagama, na Pivskom Javorku, Volujaku, Magliću i u dolini Sutjeske.

Kao komandant 29. hercegovačke divizije, vodio je mnoge borbe u Hercegovini, kod Dubrovnika i Herceg-Novog, Mostara, Sarajeva, Trsta i Ljubljane. Iz rata je izašao u činu general-majora. Bio je većnik ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a, a od septembra 1944. godine i član Oblasne Narodnooslobodilačke skupštine i član Oblasnog odbora Narodnooslodbodilakog fronta Hercegovine.

Posle oslobođenja Jugoslavije, obavljao je niz odgovornih društveno-političkih dužnosti. Bio je ministar poljoprivrede u prvoj vladi Narodne Republike Bosne i Hercegovine, od 1945. do 1948. godine; predsednik Prezidijuma Narodne skupštine NR BiH, od 1948. do 1953. godine i potpredsenik Narodne skupštine NR BiH i dr. Biran je za narodnog poslanika Skupštine BiH i Savezne skupštine, neprekidno do 1967. godine.

Bio je član Centralnog komiteta KPJ i član Politbiroa CK KP BiH, do 1965. godine; član Glavnog odbora SSRN BiH i član Saveznog odbora SSRN Jugoslavije, do 1963; član Glavnog odbora SUBNOR-a BiH i Saveznog odnora SUBNOR-a Jugoslavije; član Glavnog odbora Udruženja rezervnih oficira i član Saveta federacije.

Godine 1954. u Sarajevu je objavio knjigu - hroniku iz Narodnooslodbodilačkog rata, pod nazivom „Krv na kamenu“. Umro je 1. avgusta 1991. godine u svom rodnom mestu - Aranđelovu, gde je i sahranjen.

Nosilac je Partizanske spomenice 1941. i drugih jugoslovenskih odlikovanja, među kojima su Orden narodnog oslobođenja, Orden jugoslovenske zastave sa lentom, Orden partizanske zvezde sa zlatnim vencem, Orden zasluga za narod sa zlatnom zvezdom, Orden za hrabrost i dr. Ordenom narodnog heroja odlikovan je 20. decembra 1951. godine.

Literatura uredi

  Segment isključivo posvećen Narodnooslobodilačkoj borbi.