Vladimir Tagancev

Vladimir Nikolajevič Tagancev (ruski: Владимир Николаевич Таганцев; Sankt Peterburg, 1889. - okolica Petrograda, 29. kolovoza 1921.[1]) je bio ruski geograf, glaciolog, profesor i akademik, glavna žrtva fabricirane afere koju je stvorila ČEKA 1921. godine.

Vladimir Tagancev
Владимир Николаевич Таганцев

Rođenje 1889.
Rusija Sankt Peterburg, Rusija
(tada  Rusko Carstvo)
Smrt 29. kolovoza 1921.[1]
Rusija Sankt Peterburg, Rusija
(tada Petrograd, Ruska SFSR)
Državljanstvo Rusija rusko
Narodnost Rus
Polje geografija, glaciologija
Institucija Sveučilište u Sankt Peterburgu
Alma mater Državni rudarski institut u Sankt Peterburgu
Istaknute nagrade Srebrna medalja Društva geografa

Biografija uredi

Vladimir Tagancev rođen je 1889. godine u Sankt Peterburg kao sin Nikolaja S. Taganceva, poznatog odvjetnika i profesora kaznenog prava, počasnog člana Ruske akademije znanosti i člana Državnog vijeća. Nakon što je 1913. diplomirao na Državnom rudarskom institutu, započeo je pripremu za profesorsko zvanje.[1]

Tokom svoje karijere, Tagancev je proučavao azijske ledene površine i pustinjsko vrijeme, a izradio je i mapu zemljišnih zona u uzbekistanskoj provinciji Fergana. Za svoje istraživanje Turkestanskih grebena nagrađen je malom Srebrnom medaljom Društva geografa 1915. godine. Godine 1916. bio je na čelu prve ekipe Crvenog križa u Prvom svjetskom ratu,[1] da bi se 1917. godine vratio na Sveučilište gdje je postao predavač na katedri za geografiju i antropologiju. Iako su boljševici rado navodili kako je Tagancev bio profesor, on nikada nije imao tu titulu.[2]

Tagancev je bio inicijator Stanice za istraživanje sapropela u selu Zalučije, na mjestu bivšeg obiteljskog imanja.[1] Isto tako, bio je znanstveni sekretar Državnog komiteta za sapropel pri Ruskoj akademiji znanosti.

Tagancevljeva afera uredi

Glavni članak: Tagancevljeva zavera
 
Nadežda Taganceva je pogubljena zajedno sa svojim suprugom.

Mada je već uhićivan tokom 1919. i 1920. godine,[1] ključno hapšenje dogodit će se 31. svibnja 1921. godine. Zajedno s njim, uhićeno je još nekoliko renomiranih znanstvenika i njegovih suradnika. Povod za uhićenje bio je pronalazak Tagancevljeve adrese u bilježnici Jurija Germana, bivšeg časnika ruske vojske i tadašnjeg finskog špijuna, koji je ubijen istoga dana na finskoj granici. ČEKA je Taganceva već ranije označila kao "nelojalnog građanina", ali nije imala nikakvog uspjeha s obzirom da nijedan od uhićenih nije ništa priznao tako da nikakvog slučaja protiv njih nije bilo.

Dana 10. lipnja 1921., nekoliko dana nakon hapšenja, a mnogo prije donošenja presude, država je zaplijenila svu Tagancevljevu imovinu.[1] Kako je ispitivanje s vremenom postajalo sve gore, Tagancev se, u noći s 21. na 22. lipnja, pokušao objesiti u svojoj ćeliji.[1] Dana 1. srpnja uhapšena je i njegova supruda, Nadežda Taganceva.

Nakon što prvi inspektori nisu uspjeli iskonstruirati slučaj, on je prepušten Jakovu Agranovu. Agranov je Taganceva držao 45 dana u samici, nakon čega je proveo još nekoliko uhićenja i nanovo ispitao profesora, koji je, u ranijem ČEKA-inom izvještaju označen kao uredski profesor i teoretičar, nesposoban za bilo kakav praktični rad.

Ubrzo je Tagancevljevo uhićenje rezultiralo nekolicinom apela za njegovo oslobađanje. Prvi od njih uputio je samom Lenjinu Tagancevljev otac Nikolaj,[1][3] nakon čega je Lenjin, 17. srpnja, pisao Dzeržinskom da se Tagancev pusti na slobodu. Dzeržinski mu je odgovorio kako to ne može učiniti jer je Tagancev aktivni član terorističke organizacije Savez za oživljavanje Rusije i izrazito opasan protivnik sovjetske vlasti.[3] Ubrzo je apel upitila i Tagancevljeva ujna i Lenjinova osobna liječnica, ali je Lenjin, pozivajući se na pismo Dzeržinskog, odbio i taj zahtjev.[3]

Kako Tagancev i dalje nije želio priznati nešto što nije učinio, Agranov mu je ponudio ultimatum: ili će priznati i nitko neće stradati, ili neće pa će on i svi njegovi suradnici biti ubijeni u roku od tri sata. Nakon dugotrajnog mučenja, ucjene i prevare, Tagancev je konačno dao lažno priznanje i naveo još stotine imena ljudi koji su kritizirali sovjetski režim. Među njima su bili i poznati pjesnici Nikoaj Gumilev i Nikolaj Punjin, čija je jedina krivnja bila što su upoznali (možda čak i samo bili na istom mjestu kao i Tagancev) Taganceva.[3] Svi oni uhapšeni su 31. srpnja i u prvim danima kolovoza.

Suđenje urotnicima postalo je poznato kao Suđenje Petrogradskoj vojnoj organizaciji. Tagancev je optužen za "urotu s ciljem svrgavanja sovjetske vlasti oružanom pobunom."[1] Bez ikakvih dokaza, temeljeno isključivo na fabriciranom slučaju koji nikada nije niti postojao, sud je osudio Taganceva i urotnike za protudržavne djelatnosti. Preko 800 ljudi je osuđeno u tom procesu, preko stotinu na smrt, a ostatak je poslan u radne logore.[1] Oni određeni za pogubljenje su strijeljeni u tri skupine.

Tagancev je trebao biti ubijen 24. kolovoza, ali je to odgođeno zbog dodatnog ispitivanja, nakon čega je pogubljen 29. kolovoza 1921. godine u Petrogradu. Istog dana pogubljena je i njegova supruga.

Tagancevljeva afera bio je fabricirani obračun s potencijalnim državnim neprijateljima i demonstracije sile nove države protiv onih koji su ju kritizirali. Cijela afera nastala je na indicijama, a razvila se i temlje dobila pomoću iznuđenog priznanja i mučenja glavnog osumnjičenika. Rezultat toda bio je neosnovan progon gotovo 70% petrogradskih intelektualaca.[4] Nakon ovog pokolja, Lenjin je odlučio kako je pogodnije državne neprijatelje poslati u egzil, što je ubrzo postala praksa.

Svi optuženici u ovoj aferi rehabilitirani su od strane ruskog suda 1992. godine.[1]

Reference uredi

  1. 1,00 1,01 1,02 1,03 1,04 1,05 1,06 1,07 1,08 1,09 1,10 1,11 Vladimir Nikolaevich Tagantsev
  2. Natalia Murray: The Unsung Hero of the Russian Avant-Garde: The Life and Times of Nikolay Punin, str. 133-134; ISBN 978 90 04 20475 1
  3. 3,0 3,1 3,2 3,3 Natalia Murray: The Unsung Hero of the Russian Avant-Garde: The Life and Times of Nikolay Punin, str. 134; ISBN 978 90 04 20475 1
  4. Vitaliy Shentalinsky, page 214.

Vanjske veze uredi