1914. 1969. Vjekoslav „Maks“ Luburić (Humac kraj Ljubuškog, 6. mart 1914Karkahente, 20. april 1969) je bio ustaški oficir i zapovednik sistema koncentracionih logora među kojima je najveći koncentracioni logor Jasenovac.

Maks Luburić


{{{tekst_uz_sliku}}}

1914. mart 1914.
Humac HumacAustrougarska
1969. april 1969.
Karkahente KarkahenteŠpanija

Biografija

O Luburićevom detinjstvu i mladosti nema puno podataka. Zna se da mu je otac umro neposredno posle prvog svetskog rata i da je Vjekoslav odrastao u siromaštvu.[1]

Prije rata Luburić je bio poznat kao obični kriminalac i kažnjavan radi raznih krivičnih djela. Iz originalnog temeljnog policijskog lista, a koji je pronađen kod zagrebačke policije, vidi se, da je Luburić presudom od 7. septembra 1929. bio kažnjen sa 2 dana zatvora radi skitnje, a presudom Okružnog suda u Mostaru od 5. decembra 1931. sa 5 mjeseci strogog zatvora radi pronevjerenja svote od 8.305. dinara na štetu Javne berze rada u Mostaru, pa još jednom hapšen radi ponovnog djela pronevjere[2]. Luburić je bio obična skitnica i zazirao od svakog poštenog rada, pa kad je Ante Pavelić pobjegao u emigraciju, pošao je on za njim i prošao obuku u raznim ustaškim logorima u Mađarskoj i Italiji.

Ime „Maks“ Vjekoslav Luburić dobio je od svog dugogodišnjeg prijatelja Jure Francetića prilikom boravka u ustaškom kampu Janka Pusta.

Drugi svetski rat

Vrhovni je nadzor nad svim logorima Jasenovca Ante Pavelić je povjerio Vjekoslavu Luburiću. Za sav svoj rad Luburić je bio samo njemu odgovoran. Pavelić je visoko cijenio njegove ustaške sposobnosti, da ga je konačno imenovao ustaškim generalom. Luburić je dolazio u Jasenovac 2-3 puta na mjesec i zadržao se tamo samo nekoliko dana, no i u to kratko vrijeme počinjao je toliko zločina, da su zatočenici strepili, kad su čuli da je „navratio“ u Jasenovac. On je znao kada će stići novi transporti zatočenika, pa je htio da sazna zašto pojedini zatočenik dolazi u Jasenovac.

Strašni su bili njegovi prvi „raporti“, kad je preuzimao zatočenike u logor, njegovo urlikanje i kletve, koje je popraćivao šamarima, kundačenjem, mecima iz revolvera ili rezanjem grkljana. Obilazeći logorom vrebao je, ne bi li otkrio kakav prekršaj „logorske discipline"; ne bi li opazio da koji zatočenik kunja od slabosti, starosti ili bolesti, te radi toga na čas zastaje na radu; ne bi li opazio da koji gladan zatočenik traži kakav otpadak hrane ili ne vrši prema njemu propisani ustaški pozdrav. Odmah bi se na tom blesavom licu zacaklile razbojničke oči, a revolver ili nož stupili u akciju.

9. oktobra 1942. priredio je Luburić u Jasenovcu svečanost, te je ustašama podijelio zlatne i srebrne medalje, koje im je Pavelić namijenio kao nagradu „za zasluge“.

Na tom je banketu Luburić, pijan kao i ostali njegovi „dužnosnici“, održao govor i prema iskazu jednoga svjedoka rekao doslovno ovo:

.. i tako smo vam mi u ovoj godini ovdje u Jasenovcu poklali i više ljudi nego osmanlisko carstvo za cijelo vreme boravka Turaka u Evropi.

– Maks Luburić

[3]

Nemački posmatrači su ga okarakterisali kao „ekstremnog sadistu“ i „mentalnog bolesnika“.[4] Bio je veza između ustaša u NDH i preporoda ustaškog pokreta kao terorističke organizacije u posleratnom dobu. Dizajnirao je sistem Koncentracionih logora Jasenovac, sopstvenom inicijativom dok je bio u egzilu, onda je objavio svoj plan u septembru 1941. Bio je njegov prvi komandant. Nada Tanić Luburić, njegova polusestra, je bila zadužena za ženski logor Nova Gradiška. Kasnije se udala za Luburićevog štićenika Dinka Šakića.

Predvodio je ustaške napade na srpska sela u Slavoniji i Krajini u aprilu i maju 1941. i prouzrokovao krvoproliće ogromnih razmera koje je dovelo do toga da čak Nemci i Italijani intervenišu povodom „ponašanja prema civilima“. Nakon povlačenja iz Zagreba u aprilu 1945, bio je zadužen za pozadinske akcije protiv partizana. Pobegao je iz Hrvatske preko Austrije završavajući u Španiji. Pretpostavlja se da je on koordinisao terorističke akcije „Križara“, neposredni nakon rata.

Nakon rata

U maju 1945. zajedno sa Antom Pavelićem, Luburić je vodio vojsku NDH i civile do austrijske granice u nadi da će uspeti se predaju Britancima. Nakon neuspjelih pregovora, Luburić je napustio vojsku i narod u Blajburgu i otišao u Vatikan zajedno s ostalim čelnicima NDH. U avgustu 1950. Luburić je objavio proklamaciju u nekim hrvatskim emigrantskim novinama u Čikagu u kojoj zahtijeva da ni jedan Hrvat ne smije da bude vojnik tuđe, ne-hrvatske armije. Nakon toga je otputovao u Hamburg da bi osnovao regrutni centar Pavelićevih ustaša. Prema izvorima CIA iz Buenos Ajresa, Luburićev posao u Njemačkoj je dobio blagoslov britanskih vlasti.[5] Luburić je bio aktivan na zapadu u raznim emigrantskim organizacijama u Španiji, Švedskoj, Njemačkoj, Kanadi kao i u mnogim drugim zemljama stvarajući organizaciju Hrvatski narodni odpor ili HNO. Odpor je kasnije prerastao u „Hrvatski državotvorni pokret“, kome je između ostalih pripadao Miro Barešić.

U Španiji se krio pod imenom Visente Peres.[6] Bio je koordinator terorističkih napada širom Evrope, sa ćelijama u Švajcarskoj, Austriji, Švedskoj, Nemačkoj, Španiji i nekoliko misterioznih ulazaka u samu Jugoslaviju. Zbog svoje aktivnosti, Luburić je na sebe privukao pažnju i jugoslovenske tajne službe koja je nastojala da ga ubije. Maksa Luburića ubio je agent Udbe Ilija Stanić, nakon što se uspješno infiltrirao u HNO. Ubijen je u svojoj vili u Španiji 20. aprila 1969, ubodom nožem u srce.

Vidi još

Reference

  1. Totalitarian Movements and Political Religions Volume 7, Issue 4, 2006 Special Issue: The Independent State of Croatia (NDH), 1941–45, publisher Francis & Taylor, 2006
  2. Zločini u logoru Jasenovac. Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača Besjeda, Banja Luka 2000 str. 59
  3. Feljton Skrivena istorija: holokaust u Jugoslaviji (28) - Glavni ustaški koljači, Pristupljeno 20. 4. 2013.
  4. The holocaust in the independent state of Croatia : an account based on German, Italian and the other sources by Lazo M Kostić, Liberty, Chicago 1981. str. 145
  5. Guy Walters: Hunting Evil: The Nazi War Criminals Who Escaped and the Quest to Bring Them to Justice, Random House Digital, Inc., 2010 - str. 257
  6. „Izvinjenje TVE zbog priloga u Jasenovcu” (sr). Jadovno (Udruženje potomaka i poštovalaca žrtava kompleksa ustaških logora Gospić 1941). 7. 11. 2011.. Pristupljeno 16. 4. 2012. 

Literatura

Spoljašnje veze