Otvori glavni meni
Vinko Pintarić

Prikaz Pintarića na potjernici 1980-ih
Opće informacije
Rođenje 3. april 1941. (1941-04-03)
Zrinski Topolovac, Banovina Hrvatska, Kraljevina Jugoslavija
Smrt 25. maj 1991. (dob: 50)
Veliko Trgovišće, Republika Hrvatska, SFRJ
Uzrok smrti ustrijeljen od policije
Ubistva
Broj žrtava 5
Zemlja Jugoslavija
Države/provincije SR Hrvatska
Datum hvatanja maj 1973 (pobjegao u septembru 1973)
januar 1974 (pobjegao u februaru 1982)
april 1983 (pobjegao u septembru 1989)

Vinko Pintarić (3. april 1941.[1]25. maj 1991.) je bio hrvatski serijski ubica i odmetnik koji je ubio petoro ljudi tokom 17 godina.

Njegov nasilni, osvetoljubivi karakter i rukovanje vatrenim oružjem ulili su strah stanovništvu Hrvatskog zagorja gdje je proveo godine na slobodi, angažujući se u raznim zločinima, sve do svoje smrti u pucnjavi sa policijom 1991. godine.

Mediji, koji su ga vidjeli kao Robin Huda, nazvali su ga „Čaruga Zagorja“, po Jovi Stanisavljeviću Čarugi, odmetniku nakon Prvog svjetskog rata.[2]

Sadržaj/Садржај

BiografijaUredi

Rani životUredi

Vinko Pintarić je rođen 1941. u Zrinskom Topolovcu, u blizini Bjelovara. Tokom Drugog svjetskog rata njegov otac Ilija je bio u partizanima, ali su ga pred kraj rata odvele Ustaše i sa njima je proveo nekoliko mjeseci. Zbog toga su ga agenti OZNA-e pretukli u prisustvu njegove porodice, uključujući Vinka i njegovog starijeg brata Josipa, a zatim ga odveli sa sobom. Vinkova majka je pozvala Ilijine drugove iz rata, partizane, da intervenišu, ali su oni odbili. Ilija se nikada nije vratio; prema glasinama, ubijen je dan nakon hapšenja.[3]

Vinkova majka se preudala nekoliko godina kasnije, a njegov očuh, alkoholičar, ga je fizički zlostavljao. Ovi traumatični događaji su u njega ulili osjećaj izdaje i podstakli u njemu bijes i ozlojeđenost, a on je kasnije govorio da treba „osvetiti svog oca“. U mladosti se počeo interesovati za vatreno oružje, koje je koristio za krivolov. U nekoliko navrata imao je nelegalno oružje, koje je oduzela policija.[3]

Njegov prvi brak je trajao samo nekoliko mjeseci. Ljut na tretman svojih rođaka on ih je zlostavljao, zbog čega je proveo nekoliko mjeseci u zatvoru. Nikada se nije vratio svojoj ženi. Umjesto toga, on se preselio u Zabok i oženio se Katicom Tisanić, razvedenom ženom sa djetetom. Sagradili su kuću u Zaboku i dobili kćerku. Neko vrijeme, Pintarić je bio dobar muž i otac, koji je želio da se udalji od svog traumatičnog djetinjstva i propalog braka.

Prva ubistvaUredi

Pintarić je prvo ubistvo počinio 26. aprila 1973. Taj dan je zatražio posao u lokalnoj tvornici, ali je odbijen. Razočaran zbog ponovljenog neuspjeha da obezbijedi posao u tvornici i sumnje da je na to uticao njegov brat koji tamo već radi, otišao je u kafanu i teško se napio. Na putu kući ušao je u svađu i fizički sukob sa komšijama, otišao u kuću po pištolj, ubio komšiju i ranio njegovog podstanara. Krio se 18 dana, a onda ga je policija odvela u psihijatrijsku bolnicu Vrapče na procjenu, ali je pobjegao 18. septembra 1973. i ponovo se sakrio.[4]

Pintarić je sumnjao u svoju suprugu da ona pomaže policiji da ga uhvate ili ubiju. Dana 24. oktobra 1973. ubio je svoju ženu dok ga je ogovarala rođaki i pobjegao u noć. Opet je bio pijan kada je počinio zločin i nije se sjećao tog događaja sljedećeg dana. Tek kada je kasnije upitan šta se desilo u Zaboku, shvatio je da je ubio svoju suprugu.[4]

Uhapšen je 20. oktobra 1974. Policija je saznala u kojoj kući se krije i opkolili su je. Nakon kratkog pregovora, Pintarić se predao bez otpora.

Pintarić je osuđen za dva ubistva, pokušaj ubistva i ugrožavanja komšija pucanjem na njihove kuće. Priznao je zločin, ali se izjasnio da nije kriv tvrdeći da je bio uvučen u ubistvo dok je bio pijan. Dana 18. novembra 1974. proglašen je krivim i osuđen na smrt, ali je iskoristio pravo da mu kazna bude preinačena na 20 godina zatvora, najvišom mogućom zatvorskom kaznom u skladu sa zakonom.[5]

Zatvor i bijegUredi

Pintarić je kaznu izdržavao u zatvoru Stara Gradiška. Zbog dobrog vladanja dodijeljene su mu dužnosti koje nisu bile dostupne drugim zatvorenicima kao što su pripremanje kafe i cvjećarstvo. Ipak, poslije osam godina zatvora pojavili su se problemi, kao što je upućivanje prijetnji bivšim komšijama. Istovremeno, on je podnio zahtjev za oslobađanjem. Vlasti su bile svjesne njegovih prijetnji i odbili sve molbe ocjenjujući da bi mogao počiniti još zločina nakon puštanja iz zatvora.[5]

Dana 21. februara 1982. Pintarić je pobjegao iz zatvora jednostavnim dodavanjem svog imena na spisak zatvorenika koji bi trebali biti pušteni na slobodu. Pet dana kasnije napisao je pismo svom advokatu rekavši da je pobjegao jer pisanje molbi nema smisla. Najavio je da će da ubije mnogo ljudi i da je ono što je uradio bio samo početak.[5]

Pintarić je bio u vezi sa Barbarom Šipek iz sela Andraševec, u blizini Donje Stubice. Živjeli su zajedno u njenoj kući, čak su i krali zajedno. Ona je znala njegov identitet, kao i seljani. Kada ju je policija uhapsila u aprilu 1983. on je upao naoružan sačmaricom u blizinu porodične kuće Kuceljovih i zaprijetio da će ubiti 30 ljudi ako Barbara ne bude puštena. Međutim, Milan i Matija Kucelj su uspjeli da ga iznenade i savladaju, ranjavajući ga kuhinjskim nožem. Pozvali su policiju u Oroslavju. Pintarić je teško povrijeđen ali je preživio. Kao rezultat povrede nije mogao više koristiti desnu ruku.[1][2][5]

Zatvor u Lepoglavi i konačni bijegUredi

Pintarić je optužen za prijetnje, pokušaj ubistva i 30 tačaka za provale. Ponovo je osuđen na 20 godina i poslat u zatvor Lepoglava. Život iza rešetaka mu je dosadio pa je odlučio da ponovo pobjegne. Dana 3. septembra 1989. dobio je slobodan dan, ali se nije vratio u zatvor.[2]

Vratio se odmetničkom životu. Obijao je vikendice u Hrvatskom zagorju, pažljivo birajući one koje imaju jasan pogled prema putu ili da su blizu šume, tako da lakše pobjegne.[2]

U junu 1990. policija je dobila informaciju da je Pintarić viđen u Proseniku Začretskom, u blizini Zaboka. Oni su razgovarali sa Rudolfom Belinom, vlasnikom obližnje vikendice. Nekoliko dana kasnije Belinu je posjetio i ubio Pintarić, koji je mislio da ga je on izdao vlastima. Ubrzo nakon toga, on je ubio komšiju Barbare Šipek, Štefa Kišura, jer mu se ona požalila kako je susjed štapom ubio jedno od njenih pilića i bacio ga u njeno dvorište. Njegova peta i posljednja žrtva bio je Božo Habek, ubijen 2. avgusta 1990. kada je upitao paranoičnog Pintarića „Tražite li koga?“.[2][6]

Policija je bila u blizini Pintarića dva puta. Međutim, u obje sačekuše Pintarić je otvorio vatru, ranio policajca i uspio da pobjegne.[6][7]

SmrtUredi

Godine 1991. Zabočka policija je postavila tim koji se bavio lociranjem i hvatanjem Pintarića. Tada su naučili više o njegovim navikama. On je bio sve više bezbrižan, dijelom zbog upotrebe alkohola. U maju 1991. dobili su informaciju da je on u posjeti svojoj ljubavnici Ankici Buhinček i odlučili su da naprave zasjedu kod njene kuće u blizini Velikog Trgovišća. Treće noći policajci su vidjeli čovjeka koji izlazi iz šume i prilazi kući. Nakon što su javili, pridružio im se specijalni tim iz Kumrovca i kuća je opkoljena.[7][8]

Kada je Pintarić ujutru izašao iz kuće pozvan je da se preda, ali umjesto toga je otvorio vatru. Došlo je do kratke razmjene vatre u kojoj je on ranjen i potrčao je nazad u kuću. I dalje je odbijao da se preda, i zatražio je svog advokata. Kada je advokat došao, Pintarić ga je zamolio da dođe u kuću, što policija nije dozvolila. Popodne istog dana, bilo je jasno da neće doći do dobrovoljne predaje, pa je policija ispalila suzavac u kuću. Pintarić je zatim ranio Anicu u stomak optužujući je za izdaju, i ponovo je otvorio vatru prema policiji. Jedan od policajaca je tada ušao u kuću i ubio Pintarića jedim pucnjem u glavu. Žena je preživjela pucnjavu.[7][8]

Vinko Pintarić je sahranjen na groblju u Lepoglavi, u neoznačenom grobu.[8]

IzvoriUredi

  1. 1,0 1,1 Krmpotić, Željka (28. 3. 2008.). "Vinko Pintarić: Casanova i monstrum s puškom u ruci" (hrvatski). 24 sata. http://www.24sata.hr/news/vinko-pintaric-casanova-i-monstrum-s-puskom-u-ruci/55883/. pristupljeno 3. 4. 2010.. 
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 Lazarević, Branko (8. 1. 2003.). "»Ako Baricu ne puste iz pritvora pobit ću 30 ljudi«" (hrvatski) (PDF). Vjesnik. http://www.vjesnik.hr/Pdf/2003%5C01%5C08%5C21A21.PDF. pristupljeno 4. 4. 2010.. 
  3. 3,0 3,1 Lazarević, Branko (3. 1. 2003.). "Legenda sazdana od rijeke krvi, grijeha, prkosa i osvete" (hrvatski) (PDF). Vjesnik. http://www.vjesnik.hr/Pdf/2003%5C01%5C03%5C16A16.PDF. pristupljeno 3. 4. 2010.. 
  4. 4,0 4,1 Lazarević, Branko (4. 1. 2003.). "»Vinko bu sve susede poubijal«" (hrvatski) (PDF). Vjesnik. http://www.vjesnik.hr/pdf/2003%5C01%5C04%5C25A25.PDF. pristupljeno 3. 4. 2010.. 
  5. 5,0 5,1 5,2 5,3 Lazarević, Branko (7. 1. 2003.). "»Uzoran« zatvorenik starogradiške kaznionice, pa opet bjegunac..." (hrvatski) (PDF). Vjesnik. http://www.vjesnik.hr/Pdf/2003%5C01%5C07%5C16A16.PDF. pristupljeno 3. 4. 2010.. 
  6. 6,0 6,1 Lazarević, Branko (9. 1. 2003.). "Od Ivke Tuđman »posudio« sedam milijuna dinara za pecivo" (hrvatski) (PDF). Vjesnik. http://www.vjesnik.hr/Pdf/2003%5C01%5C09%5C25A25.PDF. pristupljeno 4. 4. 2010.. 
  7. 7,0 7,1 7,2 Lazarević, Branko (10. 1. 2003.). "»Zadnja pošta« Domankuš: »Predaj se Vinko, policija«" (hrvatski) (PDF). Vjesnik. http://www.vjesnik.hr/Pdf/2003%5C01%5C10%5C23A23.PDF. pristupljeno 4. 4. 2010.. 
  8. 8,0 8,1 8,2 Lazarević, Branko (11. 1. 2003.). "Vinko se s policajcem našao oči u oči, ali je policajac bio brži" (hrvatski) (PDF). Vjesnik. http://www.vjesnik.hr/pdf/2003%5C01%5C11%5C19A19.PDF. pristupljeno 5. 4. 2010.. 

Dodatno čitanjeUredi

  • Lazarević, Branko (2004). Vinko Pintarić - zagorski ubojica stoljeća. ISBN 953-99727-0-1. 

Spoljašnje vezeUredi