Veliki saksonski ustanak
Veliki saksonski ustanak je bio građanski rat koji se na početku Borbe za investituru u Svetom Rimskom Carstvu, odnosno Njemačkoj, od 1077. do 1088. godine vodio između kralja Heinricha IV na jednoj, i pobunjenih velikaša na drugoj strani. Pobunjenicima je povod za ustanak protiv kralja bila njegova ekskomunikacija od strane pape Grgura VII 1076. godine. Iako je Heinrich IV početkom 1077. odlaskom u Canossu uspio ishoditi njeno skidanje, velikaši su svejedno u proljeće 1077. sazvali skupštinu u Forcheimu gdje je za novog kralja izabran švapski vojvoda Rudolf od Rheinfeldena. Pobunjenici prvih nekoliko godina nisu imali uspjeha, dijelom zbog toga što se Grgur ispočetka ustručavao javno ih podržati, a dijelom zbog rascjepkanosti vlastitih teritorija i nesloge; Heinrich IV je, pak, uglavnom uživao podršku običnog naroda, s izuzetkom Saksonije, gdje je njegova Salijska dinastija bila omrznuta te je nedugo prije bio krvavo ugušio raniji ustanak. Situacija se promijenila 1080. godine kada je Grgur ponovno ekskomunicirao Heinricha; u jesen iste godine je u bitke kod Hohenmölsena Heinrichova vojska razbijena. U njoj je, međutim, Rudolf poginuo i pobunjenici ostali bez vođe oko koga bi se okupili. Heinrich je to iskoristio kako bi se obračunao s Grgurom u Italiji; njegov pohod na Rim je 1084. godine rezultirao Grgurovom kapitulacijom i Heinrichovim službenim krunjenjem za cara. Godine 1085. su pobunjenici našli novog vođu u Hermannu od Salma, koji je iste godine uz pomoć bavarskog vojvode Welfa I Heinrichu nanio poraz u bitci kod Bleichfelda. Međutim, tu pobjedu nije htio iskoristiti, smatrajući sebe tek marionetom u rukama velikaša, te se povukao na svoje imanje. Kada je tri godine umro, s njim je de facto prestala pobuna.