Velika glad 1315–1317

Velika glad 1315–1317 (ponekada se datira na 1315–1322) bila je prva u nizu kriza velikih razmjera koje su pogodile Evropu rano u četrnaestom vijeku. Većina je Evrope (istočno do Rusije i južno do Italije) bila pogođena.[1] Glad je izazvala milione smrti tokom dužeg niza godina i označila je jasan kraj perioda rasta i blagostanja od jedanaestog do trinaestog vijeka.

Iz Apokalipse u Biblia Pauperum, iluminirane u Erfurtu otprilike u vrijeme Velike gladi. Smrt jaše lava, čiji dugi rep završava plamenom kuglom (pakao). Glad uperuje prst u svoja gladna usta.

Velika glad počela je sa lošim vremenom u proljeće 1315. godine. Univerzalne loše žetve trajale su kroz 1316. do ljetne žetve 1317. godine, a Evropa se nije sasvim oporavila do 1322. godine. Taj period obilježen je ekstremnim nivoima kriminala, bolesti, masovnih smrti, čak i kanibalizmom i infanticidom. Ta kriza imala je posljedice za Crkvu, državu, evropsko društvo i ostale nesreće koje su uslijedile u četrnaestom vijeku.

PozadinaUredi

Gladi su bile česta pojava u srednjovjekovnoj Evropi. Na primjer, lokalizirane gladi javljale su se u Francuskoj u godinama: 1304, 1305, 1310, 1315–1317 (Velika glad), 1330–1334, 1349–1351, 1358–1360, 1371, 1374–1375 i 1390.[2] U Engleskoj, najprosperitetnijem kraljevstvu pogođenom Velikom glađu, gladi su se javljale u godinama 1315–1317, 1321, 1351, 1369. i više.[2] Za većinu ljudi često nije bilo dovoljno hrane, a život je bio relativno kratka i brutalna borba do stare dobi, koja je nekada podrazumijevala i starost od samo 30 godina. Prema službenim zapisima o britanskoj kraljevskoj porodici, primjeru najimućnijeg dijela društva za koji su se vodili zapisi, prosječan ljudski vijek 1276. bio je 35,28 godina.[2] Između 1301. i 1325. godine, tokom Velike gladi bio je 29,84, dok je između 1348. i 1375. godine, tokom Crne smrti spao na 17,33.[2]

U srednjovjekovnom toplom periodu (periodu prije 1300. godine) populacija Evrope eksplodirala je u usporedbi sa prethodnim erama, dostigavši nivoe koji u nekim područjima nisu ponovo postignuti do devetnaestog vijeka – dijelovi ruralne Francuske i danas su slabije naseljeni nego na početku 14. vijeka.[2] Međutim, odnos prinosa za žito (broj sjemenki koje su se mogle pojesti za svaku zasađenu sjemenku) opadao je od 1280. godine, a cijena hrane je rasla. Nakon povoljnih žetvi, odnos je mogao iznositi čak 7:1, dok je nakon nepovoljnih žetvi mogao iznositi samo 2:1 – što znači da su za svako zasađeno sjeme požnjeta dva, jedno za žetvu iduće godine i jedno za hranu. Za usporedbu, današnje ratarstvo ima odnos od 30:1 ili više (vidjeti Poljoprivredna produktivnost).[2]

Početak Velike gladi podudario se sa krajem srednjovjekovnog toplog perioda. Između 1310. i 1330. stanovnici sjeverne Evrope doživjeli su neke od najgorih i najtrajnijih perioda lošeg vremena u čitavom srednjem vijeku, obilježene oštrim zimama i kišnim i hladnim ljetima. Velika glad možda je ubrzana vulkanskom aktivnošću,[3] moguće vulkana Tarawera na Novom Zelandu, koja je trajala oko pet godina.[4][5]

Promjenjivi vremenski obrasci, neefikasnost sredjnovjekovnih vlada pri suočavanju sa krizama i nivo populacije na svom historijskom vrhuncu učinili su to vremenom kada je u proizvodnji hrane postojalo malo prostora za pogrešku.[2]

Velika gladUredi

 
Evropa 1328. godine

U proljeće 1315. u većem dijelu Evrope započele su teške kiše. Čitavo proljeće i ljeto nastavilo je kišiti i temperatura je ostala niska. Pod takvim uslovima žitarice nisu mogle sazrijeti, što je dovelo do raširenih loših žetvi. Žitarice su se donosile u unutrašnje prostorije u urnama i loncima kako bi ostale suhe. Sijeno i slama za životinje nisu se mogli pribaviti, tako da nije bilo krmne hrane za stoku. Cijena hrane počela je rasti - u Engleskoj se, na primjer, između proljeća i sredine ljeta udvostručila. Sol, jedini način konzervacije mesa, bilo je teško pribaviti zato što morska voda zbog vlažnog vremena nije mogla ispariti; cijena je sa 30 šilinga porasla na 40.[6] U Lorraineu, cijena žitarica porasle su za 320% i učinile hljeb nepriuštivim za seljakes. Zalihe žitarica za dugotrajna vanredna stanja bile su ograničene na gospodare, plemiće, bogate trgovce i crkvu. Zbog općih povećanih populacijskih pritisaka, čak i ispodprosječne žetve značile su da će neki biti gladni; bilo je malo prostora za neuspjeh. Ljudi su počeli prikupljati jestivo korijenje, biljke, trave, orahe i koru u šumama.[6]

Brojni zabilježeni incidenti pokazuju ogroman obim gladi. Edward II, King of England, stao je u St Albansu 10. augusta 1315. i imao poteškoća u nalaženju hljeba za sebe i svoju svitu; to je bio rijedak slučaj kada kralj Engleske nije mogao jesti.[7] Francuzi, pod Louisom X, pokušali su osvojiti Flandriju, ali, budući da su se nalazili na niskoj zemlji Nizozemske, polja su bila mokra i vojska je toliko zaglibila u blatu da su se morali povući, spalivši svoje namirnice gdje su ih ostavili zato što ih nisu mogli odnijeti.[8]

U proljeće 1316. kiša je nastavila padati po evropskoj populaciji kojoj je nedostajalo energije i zaliha za svoje održavanje. Svi segmenti društva, od plemstva do seljaka, bili su pogođeni, ali najviše seljaci, koji su činili 95% populacije i nisu imali zalihe hrane.[9] Kako bi se postiglo neko olakšanje, budućnost je založena ubijanjem teglećih životinja, jedenjem zrna za sjetvu, napuštanjem djece da se sama snalaze (vidjeti "Ivica i Marica"), a stariji su odbijali jesti u nadi za preživljavanje mlađe generacije.[9] Hroničari tog doba zabilježili su mnoge slučajeve kanibalizma.[9]

Vrhunac gladi dostignut je 1317. kako se vlažno vrijeme nastavilo. Konačno, u ljeto, vrijeme se vratilo svojim uobičajenim obrascima. Međutim, do tada, ljudi su bili tako oslabili zbog bolesti kao što su upala pluća, bronhitis i tuberkuloza i toliko je stoke pojedeno da se sve do 1325. zalihe hrana nisu vratile na relativno normalne razine, a populacija ponovo počela povećavati. Historičari raspravljaju o broju mrtvih, ali se procjenjuje da je umrlo 10–25% populacije mnogih većih i manjih gradova.[2] Iako je Crna smrt (1338–1375) kasnije ubila više ljudi, ona je često prošla kroz region za nekoliko mjeseci, dok se Velika glad razvlačila godinama, dugo mučeći stanovništvo.[2]

GeografijaUredi

Velika glad bila je ograničena na Sjevernu Evropu, uključujući Britanska ostrva, sjevernu Francusku, Niske zemlje, Skandinaviju, Njemačku i zapadnu Poljsku.[10] Također je pogodila i neke Baltičke države, osim dalekog istočnog Baltika, na koji je imala samo indirektan utjecaj.[10] Glad se na jugu prekidala u području Alpa i Pirineja.

PosljediceUredi

Velika glad zloglasna je zbog broja ljudi koji su umrli, ogromnog greografskog prostranstva koje je zahvatila, svoje dužine, ali i svojih trajnih posljedica.

CrkvaUredi

Kada je Bog vidio da je svijet tako pretašt,
Poslao je oskudicu na zemlju i otvrdnuo je.
Bušel pšenice bio je četiri šilinga ili više,
Od čega se možda imalo četvrt prije ...
I problijedili su oni koji su se tako glasno smijali,
I postali su poslušni oni koji su prije bili tako gordi.
Srce da pukne kada bi se čuo vapaj
Siromašnih koji bi uskliknuli, "Od gladi umirem, avaj ...!"

Pjesma o zlim vremenima Edwarda II, c. 1321.

U društvu gdje je konačno pribježište za sve probleme bila religija i gdje je rimokatoličanstvo bilo jedina dopuštena vjera, nikakve molitve nisu djelovale protiv uzroka gladi, što je potkopalo institucionalni autoritet Katoličke crkve.[2] To je pomoglo u postavljanju temelja za kasnije pokrete koje je Crkva proglasila heretičkim zato što su se protivili papinstvu i krivili korupciju unutar Crkve za neuspjeh molitvi.[2]

KulturaUredi

Srednjovjekovna Evropa u četrnaestom vijeku već je doživjela rašireno društveno nasilje, a i zločini koji su tada kažnjivi smrću poput silovanja i ubistva bili su daleko češći (naročito u odnosu na populaciju) u odnosu na danas.[2] Glad je dovela do oštrog porasta kriminalnih aktivnosti, čak i među onima koji inače nisu bili skloni tome i koji su morali posegnuti za bilo kakvim načinom da prehrane sebe ili svoju porodicu.[2]

Nakon gladi, Evropa je poprimila žilaviji i nasilniji karakter; bila je još manje pogodno mjesto za život nego u dvanaestom i trinaestom vijeku.[2] To se moglo uočiti u svim segmentima društva, možda najupadljivije u načinu ratovanja u četrnaestom vijeku tokom Stogodišnjeg rata, kada je viteštvo doživjelo svoj kraj, u odnosu na dvanaesti i trinaesti vijek, kada su plemići imali veće šanse umrijeti tokom turnira nego na bojnom polju.[2]

Glad je također potkopala povjerenje u srednjovjekovne vlade, koje nisu uspjele izaći na kraj sa krizama koje su proizišle iz nje.[2]

PopulacijaUredi

Velika glad označila je jasan kraj perioda rasta populacije bez presedana, a koji je počeo oko 1050. godine. Iako neki vjeruju da se rast usporavao već nekoliko decenija, glad je bez sumnje bila jasan kraj visokog rasta populacije. Velika glad je kasnije imala posljedice za buduće događaje u četrnaestom vijeku, kao što je slučaj sa Crnom smrću, koja je pogodila već oslabljeno stanovništvo.[2]

IrskaUredi

Velika glad desila se podudarila sa i imala veliki utjecaj na Bruceovu kampanju u Irskoj, pokušaj Edwarda de Brucea, mlađeg brata Roberta Brucea od Škotske, da sebe učini velikim kraljem Irske. Isprva se irsko-škotski savez činio nezaustavljivim, osvajajući bitku za bitkom i stavivši pod svoju kontrolu većinu Irske za manje od godinu dana, naizgled na rubu potpuno istjerivanja anglonormanskih naseljenika iz Irske. Glad je pogodila Irsku 1317. i to njen veći dio, otežavši Edwardu snadbijevanje većine svojih ljudi hranom. Nikada nije ponovo postigao prvobitni zalet i ubijen je u Bici kod Faugharta 1318. godine, čime je zaustavljen posljednji organizirani pokušaj u mnogo vijekova da se prekine engleska vladavina u Irskoj. Glad je imala utjecaja na taj ishod.

PovezanoUredi

BilješkeUredi

  1. Lucas, Henry S. (October 1930). "The great European Famine of 1315, 1316, 1317". Speculum 5 (4): 343–377. doi:10.2307/2848143. 
  2. 2,00 2,01 2,02 2,03 2,04 2,05 2,06 2,07 2,08 2,09 2,10 2,11 2,12 2,13 2,14 2,15 2,16 Ruiz, Teofilo F. "Medieval Europe: Crisis and Renewal". An Age of Crisis: Hunger (The Teaching Company). ISBN 1-56585-710-0. 
  3. Cantor, Norman L. (2001). In the wake of the plague: the Black Death and the world it made. New York: Free Press. str. 74. ISBN 0-684-85735-9. 
  4. Nairn I. A., Shane P. R., Cole J. W., Leonard G. J., Self S., Pearson N. (2004). "Rhyolite magma processes of the ~AD 1315 Kaharoa eruption episode, Tarawera volcano, New Zealand". Journal of Volcanology and Geothermal Research 131 (3–4): 265–94. Bibcode:2004JVGR..131..265N. doi:10.1016/S0377-0273(03)00381-0. 
  5. Hodgson K.A., Nairn I.A. (September 2005). "The c. AD 1315 syn-eruption and AD 1904 post-eruption breakout floods from Lake Tarawera, Haroharo caldera, North Island, New Zealand". New Zealand Journal of Geology and Geophysics 48 (3): 491. doi:10.1080/00288306.2005.9515128. 
  6. 6,0 6,1 "Famine of 1315". Medieval Sourcebook. Fordham University. http://www.fordham.edu/halsall/source/famin1315a.asp. Pristupljeno 1 November 2010. 
  7. Warner, Kathryn. "Edward II: The Great Famine, 1315 to 1317". Edward II. http://edwardthesecond.blogspot.com/2009/01/great-famine-1315-to-1317.html. Pristupljeno 1 November 2010. 
  8. Goldberg, Fred. "Climate Change in the Recent Past" (PDF). Frontier Centre for Public Policy. http://www.fcpp.org/pdf/FB050ClimateChangeintheRecentPastApr52007.pdf. Pristupljeno 1 November 2010. 
  9. 9,0 9,1 9,2 Nelson, Dr. Lynn H.. "The Great Famine and the Black Death 1315–1317, 1346–1351". Lectures in Medieval History. WWW Virtual Library. http://www.vlib.us/medieval/lectures/black_death.html. Pristupljeno 7 November 2010. 
  10. 10,0 10,1 Jordan, William C. (1996). The Great Famine. Princeton, NJ: Princeton University Press. ISBN 1-4008-0417-5. http://books.google.ca/books?id=0aDsjjZrYCwC. 

Dodatna literaturaUredi