Vanja Radauš (Vinkovci, 29. april 1906Zagreb, 24. april 1975) bio je hrvatski i jugoslavenski umjetnik, vajar, slikar, pisac i partizanski borac. Jedan je od najznačajnijih protagonista hrvatske likovne umjetnosti 20. stoljeća.[1]

Vanja Radauš
Rođenje 29. travnja 1906., Vinkovci, Hrvatska
Smrt 24. travnja 1975., Zagreb, Hrvatska
Nacionalnost Hrvat
Vrsta umjetnosti kiparstvo - slikarstvo
Praksa Zagreb, Pariz
Utjecao Lujo Lozica
Utjecali Ivan Meštrović, Auguste Rodin, Antoine Bourdelle, Antoine Watteau
Poznata djela Bacač diska, Spomenik palim hrvatskim vojnicima u Prvom svjetskom ratu, Pobuna Hrvata u mjestu Villefranche de Rouergue, Vatroslav Lisinski

Neki Radauševi spomenici posvećeni NOB uništeni su (uglavnom minirani) tokom rata u Hrvatskoj 1990-ih godina.

Biografija

uredi

Ivan Vanja Radauš rođen je u Vinkovcima 1906. godine. Bio je jedno od petero djece oca Franje i majke Terezije (rođ. Andress). U rodnome gradu od 1913. do 1923. godine polazio je osnovnu školu, te gimnaziju koju nije završio. 1 Studirao je kiparstvo na Akademiji, u Zagrebu, od 1924. do 1930. godine, gdje je i diplomirao.[2]

Kiparstvo je diplomirao 1930. godine na zagrebačkoj Likovnoj akademiji kod Ivana Meštrovića. Nakon toga, otišao je u Pariz na jednogodišnje usavršavanje.[3] Od povratka iz Pariza 1931. godine djelovao je kao slobodni umjetnik i počeo je izlagati na izložbama u zemlji i inozemstvu, a prvu samostalnu izložbu imao je 1939. godine u zagrebačkome salonu Ulrich. Od 1939. do 1943. godine bio je nastavnik na Obrtnoj školi u Zagrebu.[3]

 
Umetnici Vanja Radauš, ?, Franjo Mraz i Zlatko Prica posle III zasedanja ZAVNOH-a. Portrete Tita i Ribara izradio Vanja Radauš

Od 1943. godine[3] sudjelovao je u Narodnooslobodilačkom pokretu za vrijeme Drugoga svjetskog rata.[2] Za vreme rata bio je izabran za člana Prezidijuma ZAVNOH-a (hrvatske partizanske vlade).[4]

Bio je redoviti profesor na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti od 1945. do 1969. godine.[1] Od 1947. godine član je JAZU, a od 1950. godine je, kao majstor kiparstva, vodio svoju majstorsku radionicu za studente postdiplomce.[1]

Vanja Radauš je na nagovor skladateljice Ivane Lang izradio kip Vatroslava Lisinskoga koji se i danas čuva u Glazbenoj školi Vatroslava Lisinskoga u Zagrebu.

Godine 1975. počinio je samoubojstvo.[5][6]

Pokopan je na zagrebačkome groblju Mirogoju.[7]

Stvaralaštvo

uredi
 
Vanja Radauš - Ustaše tjeraju narod, 1943—44. (akvarel, olovka)

Kiparstvo

uredi

U prvome razdoblju (1932.1943.) stvarao je pod utjecajem Rodina, Bourdellea. Godine 1932. postao je članom grupe Zemlja i izlagao je na mnogim skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu. Od 1936. godine radio je seriju crteža "Dance macabre", a 1937. godine dekalkomanije[8] koje prethode hrvatskoj nefigurativnoj umjetnosti lirske orijentacije. Vanja Radauš 1950. godine izabran je, uz Vojina Bakića, Kostu Angelija Radovanija i Zorana Mušiča, i predstavljao je Jugoslaviju na Venecijanskom bijenalu.

Snažan pečat ostavio je svojim kiparskim ciklusima (Tifusari, 1956. – 1959., Panopticum croaticum, 1959. – 1961., Čovjek i kras, 1961. – 1963., Krvavi fašnik, 1966., Apstraktne forme, 1966. – 1968., Zatvori i logori, 1969., te Stupovi hrvatske kulture, 1969. – 1975.).[1] Raspon Radauševa opusa proteže se od medalje do spomeničkih ostvarenja.[1]

Poznata kiparska djela

uredi

Neka od značajnijih Radauševih kiparskih dela su:

Izdane su mu dve monografije u Zagrebu 1963. i 1965. godine.

Pjesništvo

uredi

Vanja Radauš za života objavio je dvije zbirke pjesama, Slavonijo zemljo plemenita iz 1969. godine i Kosilica vremena, objavljenu 1971. godine te poemu Requiem za tifusare, isto 1971. godine.[9][10] Posmrtno je 2000. godine dr. Hrvojka Mihanović-Salopek priredila knjigu pjesama Buđenje snova, Radauševu donedavno nepoznatu rukopisnu poeziju nastalu od 1968. do 1974. godine.[10][11][12] Njegov prozni opus, većinom, ostao je neobjavljen, a za života objavio je dva ulomka romana Let u bezdan i Vihori u virovima (1973.).[10]

Nekoliko pjesama Vanje Radauša uglazbila je skladateljica Ivana Lang.[13] Radaušev pjesnički opus bio je izvorom njezina trajnoga interesa potkraj pedesetih i na početku šezdesetih godina 20. stoljeća, te ona tada piše popijevku Slavonija, prvu na njegov tekst.[14] Na njegove tekstove zatim sklada, 1965. godine, i popijevku Lisinskom (op. 65) te, 1970. godine, ciklus Bezimenoj (op. 75): "Da li se svjetovi gase", "Da li je ovo oblak u mojoj sobi", "Svejedno da li su pravci krivulje", "Prošla je godina", a 1974. godine popijevku Prosula se sunčina (op. 85).[14][15]

Književna djela

uredi
 
Grob Vanje Radauša na Mirogoju
  • Mi pamtimo..., Nakladni zavod Hrvatske, Zagreb, 1945.
  • Slavonijo zemljo plemenita, (zbirka pjesama), izabrao i priredio Ivo Hergešić, Zora, Zagreb, 1969.
  • 1. Znanstveni sabor Slavonije i Baranje, JAZU, Zagreb, 1970. (urednik)
  • Arhitektonski spomenici Slavonije: tursko razdoblje, barok i klasicizam, Povijesni muzej Hrvatske-JAZU, Zagreb, 1971. (urednik)
  • Kosilica vremena, (zbirka pjesama), Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1971.
  • Requiem za tifusare, (poema), Vlastita naklada, Zagreb, 1971.[9]
  • Srednjovjekovni spomenici Slavonije, JAZU, Zagreb, 1973.
  • Spomenici Slavonije iz razdoblja XVI do XIX stoljeća, JAZU, Zagreb, 1975.

Posmrtno

  • Slavonijo, zemljo plemenita / Vanja Radauš, (prir. i pog. napisao Goran Rem), Privlačica, Vinkovci, 1994.
  • Requiem za tifusare, (zbirka pjesama), 1994.
  • Buđenje snova, (knjiga pjesama), Naklada Ljevak, Zagreb, 2000., (prir. dr. Hrvojka Mihanović-Salopek)

Nagrade i priznanja

uredi

Za svoj rad primio je veći broj nagrada i priznanja i to nagrade Vlade FNRJ, Vlade NR Hrvatske, nagrade „Vladimir Nazor“ u Zagrebu, nagrada AVNOJ-a u Beogradu i ostale.

Rušenje Radauševih spomenika

uredi

Neki Radauševi spomenici u Hrvatskoj, posvećeni palim borcima NOB-a i žrtvama fašizma, uništeni su 1990-ih godina:

Galerija radova

uredi

Izvori

uredi
  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 D. J., Trideset sjajnih portreta kipara koji je obilježio 20. stoljeće, Večernji list, 30. svibnja 2010., preuzeto 3. lipnja 2012.
  2. 2,0 2,1 Vanja Radauš, Kosilica vremena, Matica hrvatska, Zagreb, 1971., Bilješka o piscu
  3. 3,0 3,1 3,2 Davorin Vujčić, Mirogojski opus Vanje Radauša // Anali Galerije Antuna Augustinčića, 30 (2010.), podrubnica 1, na str. 53., pristupljeno 23. veljače 2023.
  4. https://znaci.org/fotografija.php?br=6370
  5. Jelka Radauš: Moj se muž sigurno nije ubio, Jutarnji list, 17. lipnja 2006., (Članak sadrži opširni životopis i izjave supruge), (u međumrežnoj pismohrani archive.org 21. siječnja 2014.), pristupljeno 2. listopada 2017.
  6. Radauš, Vanja (Ivan), Hrvatski biografski leksikon, Davorin Vujčić i Martina Kokolari (2015.), pristupljeno 2. listopada 2017.
  7. Gradska groblja Zagreb - R, gradskagroblja.hr, preuzeto 22. veljače 2013.
  8. Vanja Radauš, Dekalkomanija, Zavičajni muzej Stjepana Grubera, preuzeto 30. svibnja 2010.
  9. 9,0 9,1 Matica hrvatska. Katica Čorkalo, Pjesnik zemlje i prozaik sjećanja[mrtav link]Šablon:Neaktivna poveznica, preuzeto 22. veljače 2013.
  10. 10,0 10,1 10,2 dr. sc. Anica Bilić, Vanji Radaušu (1906.-1975.), prigodom stogodišnjice rođenja, Glasnik ZAKUD-a, godina I, broj 2, prosinac 2005., str. 18., (u međumrežnoj pismohrani archive.org 6. kolovoza 2016.), preuzeto 23. veljače 2023.
  11. vjesnik.hr: Sead Begović, Ljepotnost želje za običnim, preuzeto 23. veljače 2011.
  12. HAZU: Hrvojka Mihanović-Salopek, Priređene knjige i rukopisi, preuzeto 23. veljače 2011.
  13. 'Muzički informativni centar'Šablon:Neaktivna poveznica
  14. 14,0 14,1 Bosiljka Perić-Kempf, Matica hrvatska. Glazbena povijest: Intimistički opus Ivane Lang[mrtav link]Šablon:Neaktivna poveznica, preuzeto 3. lipnja 2012.
  15. Baza autora. Ivana Lang Beck, zamp.hr, pristupljeno 2. listopada 2017.
  16. 16,0 16,1 16,2 Rušenje antifašističkih spomenika u Hrvatskoj 1990-2000. „SABARH“, Zagreb 2002. godina.

Spoljašnje veze

uredi