Ustavna povelja državne zajednice Srbija i Crna Gora

Ustavna povelja državne zajednice Srbija i Crna Gora bio je najviši pravni akt Državne zajednice Srbija i Crna Gora.

Krajem devedesetih godina XX veka u Crnoj Gori je počeo da jača pokret za nezavisnu državu, koja bi bila međunarodno priznata, te bi potom uredila odnose sa Srbijom u okviru saveza nezavisnih država. Organi Crne Gore nisu priznavali savezne organe i njihove propise, niti su učestvovali u finansiranju Federacije. Crna Gora je uvela evro za svoju monetu, te uobličila novi privredni sistem. Evropska unija je stavila do znanja da Srbija i Crna Gora mogu postati članice Evropske unije samo kao jedna državna zajednica. Posle pritisaka iz Brisela, Srbija i Crna Gora su potpisale „Beogradski sporazum“ o preuređenju savezne države. Tekst ovog sporazuma su usvojile narodne skupštine Srbije i Crne Gore, a onda je Savezna skupština 4. februara 2003. usvojila i proglasila Ustavnu povelju. Savezna Republika Jugoslavija se transformisala u državnu zajednicu Srbija i Crna Gora (SCG). Državna zajednica je prestala da postoji posle osamostaljenja Crne Gore 2006. godine.

Sadržina Ustavne povelje uredi

Državna Zajednica Srbije i Crne Gore je bila državna tvorevina više konfederalnog nego federalnog tipa, što je vidljivo iz njenih nadležnosti i načina rada njenih institucija. Ona je imala svoj grb, zastavu i himnu. Administrativni centar državne zajednice je bio Beograd u kome je sedište njenih institucija (osim Suda Srbije i Crne Gore čije je sedište u Podgorici). U međunarodnim odnosima Srbija i Crna Gora su istupale kao jedan međunarodni subjekt. Državljani država članica su istovremeno državljani državne zajednice.

Institucije državne zajednice Srbije i Crne Gore uredi

Skupština Srbije i Crne Gore je bila jednodomno predstavničko telo državne zajednice koje je činilo 136 poslanika, i to 91 iz Srbije i 35 iz Crne Gore. Poslanike su birali građani neposredno na izborima, ali su poslanici za prvi dvogodišnji saziv Skupštine izabrani od strane skupština država članica. Odluka se donosila ako je za nju glasala većina od ukupnog broja poslanika obe države članice.

Predsednik Srbije i Crne Gore je bio šef državne zajednice koga je birala Skupština Srbije i Crne Gore. On je istovremeno bio i predsednik Saveta ministara Srbije i Crne Gore (vlade). On je predstavljao državnu zajednicu, raspisivao izbore za Skupštinu Srbije i Crne Gore, postavljao i opozivao šefove diplomatskih predstavništava, dodeljivao odlikovanja i druga priznanja, i bio član Vrhovnog saveta odbrane. Predsednik je za svoj rad odgovarao Skupštini. Predsednički mandat je trajao četiri godine. No, mogao je biti smenjen i ranije, ako bi podneo ostavku ili ako bi Skupština utvrdila da je kršio Ustavnu povelju.

Savet ministara Srbije i Crne Gore činilo je pet ministara: 1. za inostrane poslove, 2. za odbranu, 3. za međunarodne ekonomske odnose, 4. za unutrašnje odnose i 5. za ljudska i manjinska prava. Savet je imao pravo zakonodavne inicijative, i pravo donošenja podzakonskih akata. Ministre je birala Skupština Srbije i Crne Gore. Pored ministra postojali su i zamenici ministra koji su uvek bili iz druge države članice u odnosu na ministra.

Sud Srbije i Crne Gore činio je podjednak broj sudija iz obe države članice. Birala ih je Skupština Srbije i Crne Gore. Sud Srbije i Crne Gore rešavao je sporove između institucija državne zajednice, sporove između dve države članice, kao i sporove između država članica sa državnom zajednicom; odlučivao je o usklađenosti ustava i zakona državne zajednice sa Ustavnom poveljom. No, ovaj sud nije formiran do kraja postojanja Zajednice. Državna Zajednica Srbije i Crne Gore imala je Vojsku Srbije i Crne Gore koja je bila pod demokratskom civilnom kontrolom. Vojskom je komandovao Vrhovni savet odbrane. Njegov sastav činili su: predsednik Srbije i Crne Gore i predsednici država članica.

Ishod Ustavne povelje uredi

Potrebno usaglašavanje ustava država članica sa Ustavnom poveljom državne zajednice nije učinjeno do 2005. godine. Sud Srbije i Crne Gore nije konstituisan do 2005. godine. Amandmanom na Ustavnu povelju produžen je prvi dvogodišnji saziv Skupštine Srbije i Crne Gore. Do usvajanja znamenja Srbije i Crne Gore, privremeno su se koristila znamenja bivše savezne države.

Reference uredi

  • Ustavna povelja državne zajednice Srbija i Crna Gora, Službeni list Srbije i Crne Gore, Beograd, 2003.

Vidi još uredi

Spoljašnje veze uredi

 Wikizvor ima izvorni tekst na temu: Ustavna povelja državne zajednice Srbija i Crna Gora (2003)