Uspon na Mount Everest bez dodatnog kisika

Uspon na Mount Everest bez dodatnog kisika prvi su izveli 1978. godine italijanski alpinista Reinhold Messner i austrijski alpinista Peter Habeler.

Reinhold Messner 1985. g.

Peter Habeler

Korištenje boca s kisikom

Većina ekspedicija iznad 8.000 metara koristi maske s kisikom i boce. Uspon može biti ostvaren i bez dodatnog kisika, ali tako se povećava rizik za planinare. Ljudi s malo kisika ne razmišljaju jasno, dok kombinacija ekstremnih vremenskih prilika, niskih temperatura i strmih obronaka često zahtjeva brze i precizne odluke. Tokom Britanske ekspedicije na Mount Everest 1922, George Finch je prvi puta planinario koristeći kisik. Uspinjao se znatnom brzinom od 290 m na sat, te dosegao visinu od 8.320 m, što je bio prvi ljudski uspon iznad 8.000 metara.

Dugo vremena se vodila rasprava o potrebi korištenja dodatnog kisika prilikom uspona na visine preko 8.000 m. i mišljenja su bila podijeljena. Britanski alpinista George Mallory opisao je korištenje kisika nesportskim, ali kasnije je zaključio da je uspon na visine preko 8.000 m. nemoguć bez dodatnog kisika, te ga je kasnije koristio. Kada su Tenzing Norgay i Edmund Hillary 1953. ostvarili prvi uspješan uspon, koristili su boce s kisikom. Sljedećih 25 godina, pomoćni kisik smatran je standardnom opremom za bilo koji uspješan uspon.

Dvojica vrsnih alpinista, Messner i Habeler su bili mišljenja da kisik ne treba koristiti. Njih dvojica su 1975. godine ispenjali jedanaesti vrh na svijetu Gasherbrum I (8.080 m.) bez dodatnog kisika.

Posljedice nesreće 1996. dodatno su pojačale debatu. Jon Krakauer, autor knjige "Into Thin Air", izrazio je kritičnost prema korištenju boca s kisikom. Napisao je da pomoćni kisik omogućava pokušaje uspona nekvalifikovanim penjačima, što dovodi do opasnih situacija i pogibije. Katastrofa 1996. djelomično je uzrokovana velikim brojem planinara (tog dana 34) u pokušaju uspona, što je stvaralo uska grla na Hillaryev stepenik i usporilo mnoge penjače, od koji je većina dosegla vrh nakon 14 sati, uobičajenog vremena za povratak. Predložio je zabranu boca s kisikom osim za slučajeve opasnosti, tvrdeći da bi to smanjilo i rastuće zagađenje na Everestu (mnoge boce ostavljene su na obroncima) i udaljilo od planine nekvalifikovane penjače.

Prvi uspon na Mount Everest bez dodatbog kisika

Reinhold Messner i Peter Habeler postali su prvi ljudi na Everestu bez kisika 1978. godine, u godini u kojoj su liječnici gotovo jednoglasno vjerovali da bi bilo fizički nemoguće da ljudsko tijelo funkcionira na Everestovim gornjim visinama. U proljeće te godine njih dvojica postali su članovi Austrijske ekspedicije na Mount Everest koju je Wolfgang Nairz preko Jugoistočnog grebena vodio na vrh. Iskusni planinari su Messneru i Habeleru davali malo šansi za uspjeh, a liječnici su upozoravali da ljudsko biće na takvoj visini ne može preživjeti bez boca s kisikom.

U ovoj ekspediciji bio je i Reinhard Karl, prvi Nijemac koji je osvoji Mount Everest, uz upotrebu dodatnog kisika. U martu je ekspedicija pristigla u Bazni kamp. Nekoliko nedjelja su proveli u aklimatizaciji podižući kampove I-IV.

Uspon su počeli 21. aprila i dva dana kasnije bili su u Kampu III na Lhotseu. Te noći Habeler se žestoko razbolio od trovanja sardinom. Mesnner je idućeg jutra odlučio nastaviti sa dvojicom Šerpa. Na Južnom prevoju su se iznenada našli u velikom nevremenu. Temperatura je bila -40 ⁰C a vjetar 125 km/h puna dva dana. Bili su toliko iscrpljeni u borbi sa nevremenom da im je jedino ostalo da se vrate u Bazni kamp.

Tu su se Habeler i Messner teško dogovorili šta dalje. Habeler je htio na vrh uz korištenje dodatnog kisika, dok je Mesnnera jedino interesovao uspon bez kisika. Habeler je popustio. Ponovo su krenuli 6. maja i bez obzira što je snijeg neprestano padao lako su došli do Kampa III na 7.200 m. Nastavili su do Kampa IV i ponijeli dvije boce kisika zbog eventualnosti. Ponovo su se dogovarali o nastavku uspona, pa su se između ostalog dogovorili da do vrha idu kao ekipa, i da se obojica vrate ako bilo koji upadne u neprijatnosti (koordinacija pokreta, smetnje u govoru...).

Slijedećeg dana trebalo im je samo 3,5 sati do Južnog prevoja (7986 m.) gdje su ostali popodne i naveče. Habeler se žalio na glavobolju i duplu sliku pred očima, ali se poslije odmora osjećao bolje. Popili su velike količine čaja. Dalje su krenuli u tri sata iza ponoći. Zbog otežanog disanja prestali su razgovarati pa su se sporazumijevali pokretima ruku. Za 4 sata stigli su do Kampa V na 8.500 m, gdje su ostali pola sata. Vrijeme im je još uvijek stvaralo poteškoće, ali su odlučili nastaviti.

Zatim su se međusobno vezali. Vjetar ih je nemilosrdno šibao, ali su se nadali da bi se nevrijeme moglo smiriti. Bili su u stanju apatije pomiješane sa prkosom. Prešli su Hillaryev stepenik, stalno se izmjenjujući u vodstvu. Nedostatak kisika primoravao ih je da svakih desetak metara legnu na snijeg, a zadnji dijelovi uspona pretvorili su se u puzanje. Messner je to kasnije opisao kao kraj života, tijelo je bilo gotovo i samo ih je misao vukla naprijed.

Konačno između 1 i 2 sata poslije podne 8. maja postigli su nemoguće, izašli su na vrh, što je bio prvi ljudski izlazak na Mount Everest bez dodatnog kisika.

Habeler se do Južnog prijevoja spustio za jedan sat, što je zabilježeno kao svjetski rekord. Kasnije je zapisao u svojoj knjizi: ipak, nisam se osjećao trijumfalno, samo sam želio dolje, samo dolje.

Messneru je trebalo 1 sat i 45 minuta za udaljenost koju su to jutro penjali preko 8 sati. U Baznom logoru bili su dva dana kasnije. Njihov uspjeh zbunio je medicinsku nauku i doveo do novih postavki u ljudskoj fiziologiji. Dvije godine kasnije, 1980. godine, Messner se vratio na Everest i izveo prvi solo uspon na Mount Everest.

Poslije

Reinhold Messner i Peter Habeler pokazali su kako je i na 8.850 metara moguće doći bez kisika, ali i bez korištenja tzv. opsadnog ekspedicijskog sastava s mnoštvom penjača i Šerpama kao potporom. Uspon alpskim stilom, u »jednom zamahu«, bez postepenog postavljanja fiksnih užeta i pomicanja teške opreme između logora, te bez korištenja kisika koji se nakon toga počeo smatrati svojevrsnim dopingom, nakon Messnerova i Habelerova uspona postao je norma u alpinizmu, ali samo za vanserijske alpiniste.

Zrak koji sadrži tek jednu trećinu kisika kojeg udišemo na razini mora svakom penjaču predstavlja jedan od najvećih izazova. Zato 97,5% penjača koristi dodatni kisik iz boce odmah čim pređu 8.000 metara visine poznate kao zona smrti. Zbog promjene u zasićenosti zraka kisikom, mnogi penjači obole od HACE-e (High Altitude Cerebral Edema) koja dovodi do zbunjenosti, loše koordinacije, halucinacija i nemogućnosti donošenja odluka - što nije dobro na tolikoj visini.

Penjanje na Everest bez dodatnog kisika je teže nego penjanje s posudama kisika. Korištenjem dopunskog kisika daje penjačima ojećaj da su 3.000 metara niže nego što zapravo jesu, što je razlog zašto mnogi penjači smatraju korištenje dodatnog kisika za varanje. Međutim, bez kisika, Everest postaje mnogo opasniji. Više od trećine svih smrtnih slučajeva na Everestu može se povezati s ljudima koji se pokušavaju penjati bez kisika.

Penjanje na Everest bez dodatnog kisika nikad nije postalo dominantni način penjanja. U trenutku kada se na Everest popelo oko 4.000 ljudi, manje od 200 njih je to učinilo bez kisika.

Lydia Bradey 2020. godine

Prvi ženski uspon

Lydia Bradey, kao članica kombinovane ekspedicije sa Novog Zelanda i Čehoslovačke, postala je prva žena koja se 1988. godine popela na Everest bez kisika.

Alison Hargreaves popela se 13. maja 1995. na Everest, čime je postala prva žena koja se na vrh popela solo usponom, bez dodatnog kisika i bez upotrebe fiksne užadi postavljene za druge penjače. Ovakav uspon dotad je bio ostvario samo Reinhold Messner. Samo tri mjeseca kasnije, Hargreaves se popela na K2, drugu najvišu planinu na svijetu (8.611 metara) i poginula u oluji na spustu s planine, skupa s petero drugih alpinista. Bilo joj je 33 godine