Tyne and Wear je ceremonijalni i metropolitanski county na sjeveroistoku Engleske. Ime je dobio po svoje dvije najveće rijeke Tyne i Wear.[1]

Tyne and Wear
Pozicija Tyne and Weara na karti Engleske
U sastavu Engleske
Upravni oblik county
Lord poručnik
Visoki šerif
Susan Margaret Winfield
Ruth Thompson
Površina 539 km²
Stanovništvo 1.104.825
Gustoća 2.050 stanovnika na km²

Geografske karakteristike uredi

Tyne and Wear leži u regiji Sjeveroistočna Engleska, ima površinu od 539 km², na kojoj živi 1,104,825 stanovnika.[1] On graniči sa sjeverozapada sa countyem - Northumberland, a sa juga sa Countyem Durham, Sjeverno more mu je prirodna granica na istoku. To je visoko urbanizirani industrijski kraj.[1]

Historija uredi

Tyne and Wear je osnovan 1974. ujedinjenjem pet okruga; Gateshead, North Tyneside, South Tyneside, City of Sunderland i Newcastle upon Tyne.[1]

Okruzi sjeverno od rijeke Tyne; Newcastle upon Tyne i North Tyneside bili su dio historijskog countya Northumberland, dok su oni na jugu Gateshead, South Tyneside i Sunderland bili dio historijskog Durhama.[1]

Metropolitanski county Tyne and Wear je između 1974. - 1986. bio administrativna jedinica sa svim ovlastima, ali je 1986. svoje ovlasti prenio na svoje konstitutivne okruge, koji su na taj način postali autonomni, tako da je danas samo geografski i ceremonijalni county, bez administrativne funkcije.[1]

Privreda uredi

Najveće prirodno bogatsvo tog kraja - ugljen, počeo se iskapati još u 13. vijeku, tada je to bilo ograničeno na površinska nalazišta zapadno od Newcastla, blizu rijeke zbog lakšeg transporta. Iako se praktički čitav srednji vijek ugljen iz Newcastla izvozio u London, promet se drastično povećao u elizabetansko doba, kad je ponestalo drva za ogrjev.[1]

Razvojem rudarskih tehnika, uz pomoć tek otkriveneparne mašine, tokom 18. vijeka počelo se iskapati i istočno od Newcastla na dotad nedostupnim, suviše dubokim nalazištima. Taj ugljen omogućio je da prije industrijske revolucije, duž rijeke Tyne niknu brojne manufakture koje su proizvodile; staklo, keramiku, kemikalije i željezo. U to vrijeme taj kraj - Tyneside, bio je glavni proizvođač soli u Britaniji, koristeći ugljen za isparavanje morske vode.[1]

Novi 19. vijek donio je dvije velike prednosti, koje su omogućile eksplozivni rast rudarstva, napredak u transportu (željeznica, parobrodi) i porast potražnje za ugljenom, za različite namjene (livenje, plin, para) Izgradnjom pruga, rudnici više nisu morali biti pored rijeka, a počelo se iskapati puno dublje ispod sloja vapnenca.[1]

Industrijski razvoj krajem 19. vijeka koncentrirao se po lukama duž rijeke Tyne, stare industrije soli, stakla i kemikalija ugasle su, a zamijenjenila ih je brodogradnja željeznih brodova.[1]

Kao i većina britanskih regija zavisnih o teškoj industriji, i Tyne and Wear je teško pogodila Velika ekonomska kriza između dva rata.[1]

Propast rudarstva i bankrot teške industrije krajem 20. vijeka, izazvao je veliku nezaposlenost, pa se traže načini da se promjeni industrijska struktura, na nove sektore kao što je elektronika i automatika, a velike nade se polažu i na sektor usluga.[1]

Izvori uredi

  1. 1,00 1,01 1,02 1,03 1,04 1,05 1,06 1,07 1,08 1,09 1,10 1,11 Tyne and Wear (engleski). Encyclopædia Britannica. Pristupljeno 18. 09. 2016. 

Vanjske veze uredi