Tsodilo
Flag of UNESCO.svg Svjetska baštinaUNESCO
Tsodilo rock paintings 1.jpg

Flag of Botswana.svg Bocvana

Tsodilo na karti Bocvane
Tsodilo
Tsodilo
Lokacija Tsodilo brežuljaka u Bocvani
Registriran: 2001. (25. zasjedanje)
Vrsta: Kulturno dobro
Mjerilo: i, iii, vi
Ugroženost: -
Referenca: UNESCO

Tsodilo je brdovito područje površine oko 10 km² u pustinji Kalahari, distrikt Ngamiland u sjeverozapadnoj Bocvani, 40 km od grada Shakawe, u blizini granice s Namibijom. Ono je najslavnije po jednoj od najvećih koncentracija prahistorijskih slikarijama na svijetu, zbog čega je prozvano "Pustinjski Louvre" i upisano na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine u Africi 2001. godine jer "lokalno stanovništvo još uvijek drži ovo negostoljubivo područje za sveto i naseljeno drevnim duhovima". Ime mu je izvedeno od riječi sorile, naroda Hambukushu, što znači "prozračno" ili "pravo".

OpisUredi

Tsodilo čine četiri kvarcne stijene (poznate kao "Muško", "Žensko", "Dijete" i bezimeni brežuljak) koje se uzdižu iznad drevnih pješčanih dina na istoku i suhog fosilnog jezera na zapadu, a od kojih najviša ("Muško") ima visinu od 1.400 metara, te čini najvišu točku Bocvane. Njihove stijene i prirodne špilje sadrže brojne podatke o paleo-okolišu i pružale su utočište ranim ljudima još prije oko 100.000 godina. Od kamenog doba je gotovo neprekidno naseljeno sve do 19. stoljeća, o čemu svjedoče brojni arheološki nalazi i naravno paleolitičke slikarije.

Područje je najpoznatije po oko 4500 slikarija u oko 500 lokaliteta na stijenama područja od 10,4 km², što ga čini najbogatijim nalazištem prahistorijskih umjetnina u Africi. Pretpostavlja se da ih je počeo oslikavati narod San iz pustinje Kalahai prije oko 24.000 godina[1]. Oni još uvijek vjeruju kako je vrh "Muškog" brda mjesto gdje je Prvi duh kleknuo u molitvi nakon stvaranja svijeta, što ga čini najsvetijim mjestom. Također, prema njima su špilje "Ženskog" brda počivalište različitih preminulih božanstava koji su odavde vladali svijetom, a voda u poplavljenom drevnom rudniku sveta i donosi sreću onome tko se njome umije. Četvrto, najmanje brdo, je prema njihovoj predaji prva supruga "Muškog" brda koju je ovaj ostavio zbog mlađe, te sada tumara samo u pozadini.

Narod Hambukushu vjeruje kako je njihov bog, Nyambe, s nebesa na "Žensko" brdo spustio njihov narod i stoku. O čemu svjedoče jasni otisci papaka u čvrstim stijenama na vrhu brda.

Najviše slikarija je pronađeno na "Ženskom" brdu, a najslavniji lokalitet je ploča "Laurens van der Post" na "Muškom" brdu, nazvana po njezinom pronalazaču. Na njima su prikazane mnoge životinje kao što su: bijeli kit, nosorozi, žirafe, slonovi i lavovi. Kako je većina pronađena na zabačenim i skrivenim mjestima, vjeruje se kako ih se još mnogo treba tek otkriti.

Sheila Coulson sa Sveučilišta u Oslu je 2006. godine izazvala senzaciju izjavivši kako je jedna od špilja, u kojoj se nalaze naslikane najsvetije životinje naroda San (piton, slon i žirafa), mjesto najranijih svjetskih rituala koji datiraju u prije 70.000 godina[2]. No, datiranje ugljikom-14 je pokazalo kako nisu svi likovi na ovom mjestu iz istog razdoblja, neki su tek iz afričkog mezolitika, prije 10.000 godina, a crvena žirafa nije starija od 400. godine. Također se zamjera što ovu špilju, za razliku od drugih mjesta, ne koriste San šamani za svoje ceremonije danas[3].

Između dva najveća brda danas se nalazi turistički kamp i maleni muzej, a posjetitelji su obvezatni uposliti lokalne vodiče, čime se gospodarski pomaže lokalnoj zajednici i zaštiti lokaliteta.

GalerijaUredi

PovezanoUredi

Prahistorijske slikarije u Africi:

IzvoriUredi

  1. C. Michael Hogan, Makgadikgadi, The Megalithic Portal, ur. A. Burnham, 2008.
  2. World's Oldest Ritual Discovered - Worshipped The Python 70,000 Years Agona ScienceDaily.com. ((en)) Preuzeto 17. 11. 2011.
  3. Lawrence H. Robbins, Alec C. Campbell, George A. Brook i Michael L. Murphy, World's Oldest Ritual Site? The "Python Cave" at Tsodilo Hills World Heritage Site, Botswana Arhivirano 2011-09-28 na Wayback Machine-u, NYAME AKUMA, the Bulletin of the Society of Africanist Archaeologists 67., lipanj 2007. ((en)) Preuzeto 17. 11. 2011.

Vanjske vezeUredi