Trois couleurs: Bleu

Tri boje: Plavo (francuski Trois couleurs: Bleu) je art filmska drama iz 1993. u francusko-poljsko-švicarskoj koprodukciji koju je režirao Krzysztof Kieślowski, a napisali sam Kieślowski, Krzysztof Piesiewicz, Agnieszka Holland i Edward Żebrowski. To je prvi dio njegove 'trilogije o tri boje' koja istražuje francuske revolucionarne ideale u moderno doba: ostali filmovi su Tri boje: Bijelo i Tri boje: Crveno. Glavne uloge tumače Juliette Binoche, Benoît Régent i Emmanuelle Riva. Plavo se bavi temom slobode, načelno emotivne slobode, a ne društvene ili političke..[1]

Tri boje: Plavo
kino poster
RežijaKrzysztof Kieślowski
ProducentMarin Karmitz
ScenarioKrzysztof Kieślowski
Krzysztof Piesiewicz
Agnieszka Holland
Edward Żebrowski
UlogeJuliette Binoche
Benoît Régent
Emmanuelle Riva
Florence Pernel
Guillaume De Tonquédec
MuzikaZbigniew Preisner
FotografijaSławomir Idziak
MontažaJacques Witta
StudioEurimages
France 3 Cinéma
Canal+
DistribucijaMiramax (SAD)
Datum(i) premijere
10. 1. 1993 (1993-01-10)
Trajanje94 min.
Zemlja Francuska
 Poljska
 Švicarska
Jezikfrancuski
Kronologija
Prethodi: Sl(ij)edi:
Tri boje: Bijelo
Tri boje: Plavo na Internet Movie Database

Radnja se odvija u Parizu, o ženi koja se snosi s posljedicama toga da su joj suprug i dijete poginuli u prometnoj nesreći. Stoga, ona je odjednom silom prilika slobodna obiteljskih obveza, te se odluči ograditi od svega i živjeti u izloaciji od bivših odnosa, ali otkriva da se ne može osloboditi ljudskih veza.[2]

Tri boje: Plavo je dobio hvalospjeve kritičara te je nominiran za značajan broj nagrada.

Glavne uloge uredi

Nagrade uredi

Zlatni globus je nominirao film u tri kategorije: najboljeg stranog filma, najbolje glavne glumice (J. Binoche) i glazbe.

Filmu je uručena nagrada Zlatni lav na filmskom festivalu u Veneciji.

Kritike uredi

Roger Ebert je cjelokupnu trilogiju 2003. uključio u svoj popis 'Velikih filmova':

U trilogiji, Plava je anti-tragedija, Bijela anti-komedija a Crvena anti-romansa. Sva tri filma nas zgrabe sa narativnim zanimanjem. Oni su metafizički kroz primjer, ne kroz teoriju: Kieslowski priča parabolu, ali ne propovijeda lekciju... Juliette Binoche, u Plavom, ima slobodu, nakon gubitka supruga i dijeteta, započeti život iznova, ili ga uopće ne započeti... Kieslowski gotovo nikada nije pravio filmove o likovima koji nemaju izbora. Zapravo, njegovi filmovi su uglavnom o njihovim izborima, kako su stigli do njih i bliske veze koji su postigli ili promašili."

Koje se god teme prihvatio, Kieslowski nikada nije trivijalan, ali Plavo ga predstavlja u mnogo manje nadahnutom izdanju nego u vrijeme Dekaloga. Francuska uglađenost, čini se, nije toliko inspirativna kao poljski nihilizam, pa se ovoga puta obuzimajuća mističnost iz njegovih prijašnjih radova, kojoj je više-manje težio, osjeća tek u mrvicama.

Filmski leksikon navodi sljedeće o filmu:

Prvi dio trilogije, kojom se Kieślowski potvrdio kao jedan od najznačajnijih europskih redatelja, Plavo (Zlatni lav u Veneciji), odnosi se na jednu od triju boja francuske zastave te prvu od triju riječi parole na kojoj se temelji franc. građ. društvo Sloboda – jednakost – bratstvo. Priča o slobodi proizlazi iz čvrsto etički utemeljenog autorova svjetonazora. Početak filma referira se na Internacionalu i stav da je za slobodu nužno potpuno izbrisati prošlost, dok kasniji tijek filma pokazuje kako je čovjek biće velikim dijelom satkano od sjećanja pa tek prihvaćanje vlastite prošlosti i njezino prevladavanje ljubavlju mogu voditi prema slobodi. Ti su motivi oblikovani unutar vizualno iznimno efektnog okvira kojim dominira plava boja uporabljena na elementarniji i apstraktniji način u odnosu na dominatne boje u druga dva dijela trilogije. Uobičajen simbol žalosti, plavo također ilustrira temu emocionalnog oslobođenja potvrđujući strukturnu preokupaciju filma – tematizaciju procesa emocionalnog ozdravljenja i katarze.[5]

Izvori uredi

  1. Three Colors: Blue, Bonus Features: Commentary by Anne Insdorf, A Look at "Blue".
  2. Kieślowski, Krzysztof. Kieślowski on Kieślowski. Edited by Danusia Stok. London: Faber and Faber, 1998, str. 212.
  3. Roger Ebert (9. 3. 2003). „Three Colors Trilogy: Blue, White, Red”. rogerebert.com. 
  4. Večernji list, Ekran; Tko gleda, zlo ne misli; 2. V 1997., str. 28
  5. T. Kurelec (2003). „Tri boje: Plavo”. Filmski leksikon. 

Eksterni linkovi uredi