Wikipedija

Tomas Lindahl

Tomas Robert Lindahl [ˈtɔmas ˈrɔbert ˈlɪndɑːl] (Stockholm, 28. januara 1938), švedski znanstvenik. Specijalizirao se u istraživanju raka.[5][6][7][8][9][10][11][12][13] Član je Kraljevskog društva[4] i Akademije medicinskih znanosti u Ujedinjenom Kraljevstvu.[3]

Tomas Robert Lindahl

Rođenje 28. 1. 1938. (1938-01-28) (dob: 86)[1]
Stockholm, Švedska
Državljanstvo švedsko
Polje Istraživanje raka
Popravak DNA[2]
Institucija Institut Francisa Cricka
Londonski istraživački institut
Univerzitet u Göteborgu
Univerzitet u Princetonu
Rockefellerov univerzitet
Alma mater Karolinska Institutet (PhD)
Teza: O strukturi i stabilnosti nukleinskih kiselina u otopini (1967.)
Poznat po pojašnjenje stanične rezistencije na karcinogene
Istaknute nagrade FMedSci (1998.)[3]
FRS (1988.)[4]
Kraljevska medalja (2007.)
Copleyjeva medalja (2010.)
Nobelova nagrada za kemiju (2015.)

S američkim kemičarom Paulom L. Modrichem i turskim kemičarom Azizom Sancarom podijelio je 2015. dodijeljenu im Nobelovu nagradu za kemiju za izučavanja mehanizama popravka DNA.[14][15][16]

Obrazovanje uredi

Lindahl se rodio u Kungsholmenu u Stockholmu kao sin Folkea Roberta Lindahla i Ethel Hulde Hultberg.[17] Doktorski stupanj stekao je 1967.,[18] a zvanje doktora medicine 1970. na Karolinska Institutetu u Stockholmu.[1]

Karijera uredi

Poslije doktorata Lidnahl je počeo poslijedoktorsko istraživanje na Univerzitetu u Princetonu i Rockefellerovu univerzitetu.[19] Bio je profesor medicinske kemije na Univerzitetu u Göteborgu od 1978. do 1982. Nakon što se preselio u Ujedinjeno Kraljevstvo, pridružio se 1981. kao istraživač Imperijalnom fondu za istraživanje raka (sada Cancer Research UK).[19] Od 1986. do 2005. na Cancer Research UK-u bio je prvi direktor Laboratorija Clare Hall u Hertfordshireu, od 2015. dio Instituta Francisa Cricka.[20] S istraživanjem je nastavio do 2009.

Nagrade i počasti uredi

Lindahl je također napravio brojne značajne doprinose u razumijevanju mehanizma transformacije limfocita B uzrokovane Epstein-Barrovim virusom na razini DNA. Najznamenitiji među njima bio je prvi opis pojave zatvorene kružne dvostruke virusne DNA u limfoidnim stanicama.[4]

Reference uredi

  1. ↑ 1,0 1,1 LINDAHL, Tomas Robert. Who's Who 2015 (online Oxford University Press ed.). A & C Black, an imprint of Bloomsbury Publishing plc (potrebna pretplata)
  2. ↑ Lindahl, Tomas (2013). „My Journey to DNA Repair”. Genomics, Proteomics & Bioinformatics 11 (1): 2–7. DOI:10.1016/j.gpb.2012.12.001. ISSN 16720229. 
  3. ↑ 3,0 3,1 „Dr Tomas Lindahl FRS FMedSci”. London: Academy of Medical Sciences. Arhivirano iz originala na datum 8. oktobra 2015. 
  4. ↑ 4,0 4,1 4,2 „Lindahl, Tomas Robert: EC/1988/20”. London: The Royal Society. Arhivirano iz originala na datum 2019-07-10. Pristupljeno 2015-10-10. 
  5. ↑ Gerken, T. is; Girard, C. A.; Tung, Y. -C. L.; Webby, C. J.; Saudek, V.; Hewitson, K. S.; Yeo, G. S. H.; McDonough, M. A. i dr.. (2007). „The Obesity-Associated FTO Gene Encodes a 2-Oxoglutarate-Dependent Nucleic Acid Demethylase”. Science 318 (5855): 1469–1472. DOI:10.1126/science.1151710. PMC 2668859. PMID 17991826. 
  6. ↑ „Author's profile”. Scopus. 
  7. ↑ Lindahl, T. (1993). „Instability and decay of the primary structure of DNA”. Nature 362 (6422): 709–15. DOI:10.1038/362709a0. PMID 8469282. 
  8. ↑ Wood, R. D. (2001). „Human DNA Repair Genes”. Science 291 (5507): 1284–9. DOI:10.1126/science.1056154. PMID 11181991. 
  9. ↑ Satoh, M. S.; Lindahl, T. (1992). „Role of poly(ADP-ribose) formation in DNA repair”. Nature 356 (6367): 356. DOI:10.1038/356356a0. 
  10. ↑ Trewick, S. C.; Henshaw, T. F.; Hausinger, R. P.; Lindahl, T; Sedgwick, B (2002). „Oxidative demethylation by Escherichia coli AlkB directly reverts DNA base damage”. Nature 419 (6903): 174–8. DOI:10.1038/nature00908. PMID 12226667. 
  11. ↑ Barnes, D. E.; Lindahl, T (2004). „Repair and genetic consequences of endogenous DNA base damage in mammalian cells”. Annual Review of Genetics 38: 445–76. DOI:10.1146/annurev.genet.38.072902.092448. PMID 15568983. 
  12. ↑ Yang, Y. G.; Lindahl, T; Barnes, D. E. (2007). „Trex1 exonuclease degrades ssDNA to prevent chronic checkpoint activation and autoimmune disease”. Cell 131 (5): 873–86. DOI:10.1016/j.cell.2007.10.017. PMID 18045533. 
  13. ↑ Crow, Y. J.; Hayward, B. E.; Parmar, R; Robins, P; Leitch, A; Ali, M; Black, D. N.; Van Bokhoven, H i dr.. (2006). „Mutations in the gene encoding the 3'-5' DNA exonuclease TREX1 cause Aicardi-Goutières syndrome at the AGS1 locus”. Nature Genetics 38 (8): 917–20. DOI:10.1038/ng1845. PMID 16845398. 
  14. ↑ Broad, William J. (7. 10. 2015.). „Nobel Prize in Chemistry Awarded to Tomas Lindahl, Paul Modrich and Aziz Sancar for DNA Studies”. The New York Times. ISSN 0362-4331. Pristupljeno 7. 10. 2015. 
  15. ↑ Staff (7. 10. 2015.). „THE NOBEL PRIZE IN CHEMISTRY 2015 – DNA repair – providing chemical stability for life” (PDF). Nobel Prize. Pristupljeno 7. 10. 2015. 
  16. ↑ DOI:10.1038/nature.2015.18515
    This citation will be automatically completed in the next few minutes. You can jump the queue or expand by hand
  17. ↑ Sweden, Indexed Birth Records, 1860–1941
  18. ↑ Lindahl, Tomas (1967). On the structure and stability of nucleic acids in solution. Stockholm. 
  19. ↑ 19,0 19,1 „Cancer Research UK Grants & Research – Tomas Lindahl”. Arhivirano iz originala na datum 2008-05-23. Pristupljeno 10. novembra 2008. 
  20. ↑ "4 ways that Tomas Lindahl’s Nobel Prize for Chemistry revolutionised cancer research" Arhivirano 2015-10-08 na Wayback Machine-u, by Emma Smith, CRUK Science blog, 7. oktobra 2015.

Vanjske veze uredi

Izvor: https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=Tomas_Lindahl&oldid=41832949