Trois couleurs: Blanc

(Preusmjereno sa Three Colors: White)
Tri boje: Bijelo
Tri boje: Belo

kino poster
Režija Krzysztof Kieślowski
Producent Marin Karmitz
Scenario Krzysztof Kieślowski
Krzysztof Piesiewicz
Uloge Zbigniew Zamachowski
Julie Delpy
Muzika Zbigniew Preisner
Fotografija Edward Klosinski
Montaža Ursula Lesiak
Studio France 3 Cinéma
Canal+
Distribucija Miramax (SAD)
Datum(i) premijere
26. januar 1994 (1994-01-26)
Trajanje 87 min.
Zemlja  Francuska
 Poljska
 Švicarska
Jezik francuski
poljski
engleski
Kronologija

Prethodi: Sl(ij)edi:

Tri boje: Plavo Tri boje: Crveno
Tri boje: Bijelo
Tri boje: Belo
na Internet Movie Database

Tri boje: Bijelo (francuski Trois couleurs: Blanc) je humorna art filmska drama iz 1994. u francusko-poljsko-švicarskoj koprodukciji koju je režirao Krzysztof Kieślowski, a napisali sam Kieślowski i Krzysztof Piesiewicz. To je drugi dio njegove 'trilogije o tri boje' koja istražuje francuske revolucionarne ideale u moderno doba: ostali filmovi su Tri boje: Plavo i Tri boje: Crveno. Glavne uloge tumače Zbigniew Zamachowski i Julie Delpy. Bijelo se bavi temom jednakosti, te prati Poljaka Karola Karola kojeg je ostavila supruga u ponižavajućim okolnostima u Parizu, izgubi novac, svoj dom i prijatelje, ali se kao siromah u Varšavi odluči na povratak jednakosti u životu uz pomoć bogaćenja radi osvete.

Tri boje: Bijelo je, za razliku ostala dva filma trilogije, puno komičiniji, te se često navodi kao komedija, a i sa 87 minuta je najkraći film serijala. Dobio hvalospjeve kritičara te je nominiran za nekoliko nagrada.

Glavne ulogeUredi

NagradeUredi

Film je nominiran za Zlatni medvjed na Berlinaleu, gdje je Kieslowski dobio Srebrnog medjevda za najboljeg režisera.

KritikeUredi

Roger Ebert je cjelokupnu trilogiju 2003. uključio u svoj popis 'Velikih filmova':

U trilogiji, Plava je anti-tragedija, Bijela anti-komedija a Crvena anti-romansa. Sva tri filma nas zgrabe sa narativnim zanimanjem. Oni su metafizički kroz primjer, ne kroz teoriju: Kieslowski priča parabolu, ali ne propovijeda lekciju... Zbigniew Zamachowski u Bijelom je napušten od svoje lijepe žene (Delpy) nakon što je prošao kroz velike muke da ju preseli u Pariz. Natrag doma, u Poljskoj, on želi skupiti milijune kako bi mogao biti njoj ravan, i dobiti svoju osvetu."

Roger Ebert,      [1]

Priča zbog prenatrpanosti uglavnom iscrpljuje gledateljevu koncentraciju da bi se pohvatali svi odnosi i zbivanja - Kieslowski je nesumnjivo redatelj mirnog ritma - ali njezina je andegdotalnost u pojedinim trenucima stvarno neobična i poticajna.

Arsen Oremović,      [2]

Filmski leksikon navodi sljedeće o filmu:

Bijelo (Srebrni medvjed u Berlinu) je crna krimi komedija o opsesiji, osveti i iskupljenju, protkana suptilnom ironijom i mnogo privlačnija široj publici. Kao i u Plavom, ljubav na kraju nadvladava mržnju i nerazumijevanje, a likovi dobivaju priliku da započnu nov život, dok osnovnoj temi slojevitih ljudskih osjećaja i odnosa redatelj pridodaje osobno viđenje dezintegracije svoje domovine u postkomunizmu. Ti su motivi izraženi prepoznatljivim prosedeom koji naglašava vizualnu ljepotu svakoga kadra, atmosferu i psihol. analizu karaktera, što omogućava iznimne glum. kreacije. Posebice je karakteristična uporaba prolepsi i analepsi koje ilustriraju lajtmotiv filma – povratak na staro odnosno uskrsnuće prošloga (npr. Karol se u sudnici prisjeća vjenčanja i nevjeste u bijelom), što također pridonosi namjernom poništavanju jasnih vremenskih granica i dojmu cikličnosti događaja.[3]

IzvoriUredi

  1. Roger Ebert (9. 3. 2003). "Three Colors Trilogy: Blue, White, Red". rogerebert.com. http://www.rogerebert.com/reviews/great-movie-three-colors-trilogy-blue-white-red. 
  2. Večernji list, Ekran; Tko gleda, zlo ne misli; 2. V 1997., str. 28
  3. T. Kurelec (2003). "Tri boje: Bijeloo". Filmski leksikon. http://film.lzmk.hr/clanak.aspx?id=1910. 

Eksterni linkoviUredi