Otvori glavni meni
Tri boje: Crveno

kino poster
Režija Krzysztof Kieślowski
Producent Marin Karmitz
Yvon Crenn
Scenario Krzysztof Kieślowski
Krzysztof Piesiewicz
Uloge Irène Jacob
Jean-Louis Trintignant
Muzika Zbigniew Preisner
Fotografija Piotr Sobociński
Montaža Jacques Witta
Studio France 3 Cinéma
Canal+
Distribucija Miramax (SAD)
Datum(i) premijere
12. maj 1994 (1994-05-12)
Trajanje 124 min.
Zemlja  Francuska  Poljska  Švicarska
Jezik francuski
Kronologija

Prethodi: Sl(ij)edi:

Tri boje: Bijelo
Tri boje: Crveno na Internet Movie Database

Tri boje: Crveno (francuski Trois culeurs: Rouge) je art filmska drama iz 1994. u francusko-poljsko-švicarskoj koprodukciji koju je režirao Krzysztof Kieślowski, a napisali sam Kieślowski i Krzysztof Piesiewicz. To je treći i završni dio njegove 'trilogije o tri boje' koja istražuje francuske revolucionarne ideale u moderno doba: ostali filmovi su Tri boje: Plavo i Tri boje: Bijelo. Glavne uloge tumače Irène Jacob i Jean-Louis Trintignant. Crveno se bavi temom bratstva, specifično o mladom modelu, Valentine, koja usprkos manjka zajedničkih poveznica započinje prijateljski i duhovni odnos sa starijim, umirovljenim i povučenim sucem, Kernom.

Tri boje: Crveno je dobio hvalospjeve kritičara te je nominiran za značajan broj nagrada. To je Kieślowskin posljednji film, pošto je režiser preminuo dvije godine nakon premijere.

RadnjaUredi

Valentine je studentica koja zarađuje kao foto model u Ženevi. Zbog putovanja, sve se rijeđe viđa sa svojim dečkom. Prilikom vožnje, automobil joj slučajno udari jednog psa, te ga ona njeguje i upozna njegovog vlasnika, umirovljenog i ciničnog suca Josepha Kerna, koji živi povučeno u svojem stanu. On prisluškuje telefonske razgovore svojih susjeda. Usprkos prvotnim trzavicama između njih dvoje, Valentine i Joseph postaju prijatelji i srodne duše. Paralalelno se prati i radnja mladog studenta prava, Augusta, koji uči i živi u susjedstvu, ali koji nije nikada upoznao Valentine. Kern ispriča Valentine da je jednom bio zaljubljen u djevojku, ali da ga je ona prevarila sa drugim muškarcem, otišla u Englesku i poginula u jednoj nesreći. Kasnije je kao sudac dobio slučaj u kojem je optuženi bio muškarac koji je imao aferu sa njegovom djevojkom: na sudu ga je proglasio krivim, te je presuda bila legalno čista, iako ju je kasnije preispitivao. Valentine se ukrca na trajekt koji ide u Englesku, kao i Auguste, ali se iznenada pojavi oluja i potopi plovilo. Kern je šokiran, ali se iznenadi kada na vijestima sazna da su među spašenima Valentine i Auguste - kao i svi protagonisti iz prethodnih filmova Kieslowskine trilogije, Julie i Olivier iz Plavo i Karol i Dominique iz Bijelo.

Glavne ulogeUredi

NagradeUredi

Oscari su film nominirali u tri kategorije: najbolja režija (Kieslowski), izvorni scenario (Kieślowski, Krzysztof Piesiewicz) i fotografija.

Zlatni globus je nominirao film u kategoriji najboljeg stranog filma.

BAFTA je nominirala Tri boje: Crveno u četiri kategorije: najbolja glumica (Irene Jacob), scenarij (Kieślowski, Piesiewicz), strani film i režija (Kieslowski).

Nominiran je i za Zlatnu palmu u Cannesu.

Nagrade Udruženja njujorških filmskih kritičara uručila je filmu nagradu u kategoriji najboljeg stranog filma, dok je Kieslowski dobio 2. nagradu u kategoriji najbolje režije.[1]

KritikeUredi

Roger Ebert je cjelokupnu trilogiju 2003. uključio u svoj popis 'Velikih filmova':

U Crvenom (1994), najboljem filmu među jednakima, glumi Irene Jacob kao Valentine, žene iz Ženeve čiji auto udari psa. Njeguje psa sve dok ovaj ne ozdravi, te ga vrati vlasniku, umirovljenom sucu (Jean-Louis Trintignant), koji joj kaže da ga može zadržati. On provodi vrijeme presluškujući telefonske razgovore susjeda, i promatra ih kroz prozor poput Boga--zapravo, baš kao Bog--znatiželjan, pošto imaju slobodnu volju, što će učiniti sljedeće. Nakon života u kojem je predao presude, sada želi biti odvojen promatrač. Kao mladić, sudac je nekoć bio zaljubljen, i od tada kao da mu je život stao. Gotovo pa miluje svoje emotivne rane. Iako isprva neljubazno odbije Valentine, polako joj počinje pričati svoju priču. Tu je trenutak u Crvenom u kojem ga ona sluša sa takvom pažnjom kao da je u molitvi. Tek kasnije saznajemo da je priča suca i njegove izugbljene ljubavi paralelna sa pričom Valentine i njenog dečka koji je uvijek odsutan, ali i sa životom mladog studenta koji živi preko puta njenog stana, a kojeg nikada nije upoznala. U nekom drugom vremenu, u drugom svemiru, sudac i Valentine bi se možda i sami zaljubili. Propustili su biti ista dob za 40 godina... U trilogiji, Plava je anti-tragedija, Bijela anti-komedija a Crvena anti-romansa. Sva tri filma nas zgrabe sa narativnim zanimanjem. Oni su metafizički kroz primjer, ne kroz teoriju: Kieslowski priča parabolu, ali ne propovijeda lekciju... Valentine i stari sudac imaju bratstvo duša koja prelazi barijere vremena i spola zato jer imaju maštu cijeniti što bi moglo biti."

Roger Ebert,      [2]

Između njih razvija se privrženost koja će sucu omogućiti oslobađnje emocija, prekasno za njega, prerano za nju... Oni na kraju odlaze na putovanje koje završava tragično za sve osim za njih dvoje, ali i junake iz prijašnjih filmova Plavo i Bijelo, koje je također uvrstio u filmu. Poanta je jasna: duhovni razvoj junaka trilogija - vjera u ljubav i ljude - doveo ih je do besmrtnosti. Podložan višeznačnim analizama, Crveno je redateljski i scenaristički najkompletniji i najbolji dio trilogije, napravljen na razini 'pravog' Kieslowskijeva umijeća.

Arsen Oremović,      [3]

Filmski leksikon navodi sljedeće o filmu:

Završni dio trilogije imenovan po bojama francuske zastave, vezanima za geslo Franc. revolucije Sloboda–jednakost–bratstvo, gdje je potonje označeno crvenom bojom. Motiv bratstva za Kieślowskog je tek poticaj za razmatranje stalnih, kompleksnih etičkih i moralnih preokupacija i čovjekove sudbine u suvr. svijetu. U ovom filmu to je isprepletanje sudbina pojedinaca koji su se u stanovitom trenutku zatekli na istomu mjestu, ali ih tek slučajnost može dovesti u vezu i interakciju koja će bitno promijeniti njihov život. Kieślowski, međutim, manje pozornosti posvećuje razvitku fabule, usredotočujući se na odnos između slučajnosti i sudbine, samoće i komunikacije, sumnje i vjere, izbjegavajući racionalna objašnjenja u korist dubokih introspekcija pojedinih likova, ostvarujući tako izvanredno djelo slojevito značenjskim razinama, vizualno bogato visokoestetiziranom fotografijom (uz prisutnost crvene boje u svakom kadru, kao simbola ljubavi i krvi) i sugestivne atmosfere, kojoj posebice pripomaže glazba. Time je Crveno ne samo vrhunski zaokružilo Tri boje (u posljednjoj sekvenci u sudnici mimoilaze se, bez kontakta i posljedica, protagonisti svih triju filmova) kao nauspjeliji film trilogije, ujedno je jedan od najboljih filmova 1990-ih.[4]

IzvoriUredi

  1. Janet Maslin (16. 12. 1994). "Critics Honor 'Pulp Fiction' And 'Quiz Show'". New York Times. http://www.nytimes.com/1994/12/16/movies/critics-honor-pulp-fiction-and-quiz-show.html. 
  2. Roger Ebert (9. 3. 2003). "Three Colors Trilogy: Blue, White, Red". rogerebert.com. http://www.rogerebert.com/reviews/great-movie-three-colors-trilogy-blue-white-red. 
  3. Večernji list, Ekran; Tko gleda, zlo ne misli; 2. V 1997., str. 28
  4. T. Kurelec (2003). "Tri boje: Crveno". Filmski leksikon. http://film.lzmk.hr/clanak.aspx?id=1911. 

Eksterni linkoviUredi