Teodot (gnostik)

Teodot (Theodotus) je bio gnostički hrišćanski teolog iz 2. veka, jedan od valentinaca »istočne škole«.

Poznat nam je samo po zbirci citata koju je sastavio Klement Aleksandrijski, i nazvao je »Izvaci iz djela Teodota i škole zvane »istočnom« iz vremena Valentina« (u literaturi obično »Excerpta ex Theodoto«). "Izvodi iz Teodota" donose i razmišljanja samoga Klementa, ali su istraživači upornim analizama uspjeli s dosta sigurnosti ustanoviti šta je Teodotovo. Samo pet fragmenata u tekstu nosi izričit navod da su citati Teodota. No na temelju analiza može se utvrditi kao Teodotovih još šest fragmenata, a kao vrlo vjerojatno još četiri fragmenta, tako da bi, sve u svemu, Excerpta ex Theodoto donosila 15 njegovih fragmenata.[1]

Teodotovi fragmentiUredi

U fragmentima je veoma prisutna temeljna valentinovska ideja o bipolarnoj podjeli bića na muško i žensko, te uvjerenje da se spasenje, to jest ulazak u Pleromu, ne može postići dok se ne ostvari potpuno stapanje ženskog elementa s muškim u duhovnom području.[1]

Spominje se mjesto iz Egipatskog Evanđelja o ostvarenju kraljevstva Božjeg kad više ne bude ni muško ni žensko, ali se to ne primjenjuje na spolni život. Na zemlji je rađanje potrebno dok se ne ispuni broj izabranih, to jest dok sve sjemenke (spermaton) duha (pneume) ne budu raspodijeljene u ljude. Citat se tumači u duhovnom smislu: sjemenke duha u ljudima su ženskog karaktera, potječu od Sophije, pa ne mogu ući u Pleromu, tj. spasiti se, ako se ne sjedine s muškim principom, koji se zove anđeo. Svaki je čovjek, bez obzira je li muško ili žensko u ovom tjelesnom životu, po sjemenki duha, koju ima u sebi, žensko, i spasenje će postići onda kad se ta klica duha ujedini sa svojim anđelom, kojega ima svaki čovjek, a koji je muški duhovni princip (Logos). To je duhovna ženidba, kojom se ulazi u Pleromu. Anđeli su sa Spasiteljem sišli na zemlju i krstili se s njime na Jordanu, da postanu razdijeljeni, kako bi mogli razdijeljene sjemenke duha sabrati, i sjediniti se s njima. Zato su gnostici u formuli krštenja govorili: »za anđeosko otkupljenje« (22, 5), jer će oni uskrsnućem postati jednaki anđelima, povraćeni muškim principima, u jedinstvo (22, 3).[1]

Kod Teodota je Krist različit od Isusa. Teodot polazi od mišljenja da je Sophia kao eon protjerana iz plerome, a Krist je proizišao, iz njezine ennoia (mišljenja). Krist je, došavši u pleromu, molio za svoju Majku Sophiu (koja je ostala prognana); na njegovu je molbu pleroma proizvela Spasitelja i anđele, koji skupa s Isusom idu k Sophiji i ljudima. Teodot, kao predstavnik istočne valentinske škole, zastupa da je Isusovo tijelo bilo duhovno (pneumatsko):

  „»Vidljiv dio Isusa bijahu Mudrost (Sophia) i Crkva (Ekklesia) viših sjemenki (spermaton), kojima se on zaodjenuo kao tijelom« (26, 1).“
()

Teodot donosi i jedno astrološko povezivanje:

  „»Apostoli su stavljeni na mjesto dvanaest znakova zodijaka: jer kao što oni upravljaju rađanjem, tako apostoli nadgledaju preporađanje (anagennesis)« (25,2).“
()

Stjecaj sila kod rođenja čovjeka očituje se kroz položaj zvijezda: tako se čovjek nalazi pod sudbinom koju mu određuje stjecaj nevidljivih sila u času rođenja. Čovjek se od te fatalnosti, koja mu je zapisana u zvijezdama, oslobađa jedino krštenjem (74, 2; 75, 76). Isus je, navodno, naredio svojim apostolima:

  „»Idite i navješćujte, i one koji budu vjerovali krstite u Ime Oca i Sina i Duha Svetoga, u koje se preporađamo i postajemo viši od svih ostalih Sila« (76, 3—4).“
()

Evo kako Theodot to tumači:

  „»Do krštenja, dakle, uslovljenost (heimarmene) je stvarna: ali iza njega astrolozi nisu više u istini. No nije samo krštenje ono koje oslobađa, nego i znanje (gnoza): Tko smo mi? Što smo postali? Gdje smo bili? Kamo smo bačeni? Kamo žurimo? Odakle smo otkupljeni? Što je rođenje, što preporođenje?« (78).“
()

IzvoriUredi

Vidi jošUredi

Vanjske vezeUredi