Teodiceja ili teodikeja (novolat. theodicea — bogoopravdanje; od grč. θεός - bog + grč. δίκη - pravo, pravednost) je grana filozofije i teologije koja pokušava da pomiri postojanje zla i patnje na svetu sa postojanjem svemogućeg dobrog božanstva.

Dio serije članaka na temu
Bog

Općeniti pristupi
Agnosticizam  Ateizam  Deizam  Henoteizam
Ignosticizam  Mizoteizam  Monizam
Monoteizam  Nonteizam  Pandeizam
Panenteizam  Panteizam  Politeizam
Teizam  Transcendentalnost  Transteizam
Teologija (prirodna • politička • mistična)


Specifični koncepti
Imena  "Bog"  Postojanje  Rod
Stvoritelj  Arhitekt  Demijurg  Održavatelj
Gospod  Bog  Monada  Koncept
Vrhovno biće  Sve  Osobni
Unitarijanizam  Diteizam  Trojstvo
Sveznanje  Svemoć
Sveprisutnost  Svedobronamjernost
u bahaizmu  u budizmu  u kršćanstvu
u hinduizmu  u islamu  u judaizmu
u sikizmu


Iskustvo i ispovijedanje
Vjera  Molitva  Vjerovanje  Otkrovenje
Fideizam  Gnoza  Metafizika
Misticizam  Hermeticizam  Ezotericizam


Vezane teme
Filozofija  Religija  Ontologija
Božji kompleks  Božji gen
Problem zla (Euthyphronska dilema • Teodiceja)
Kaos  Kozmos  Kozmičko jaje


Ova kutijica: pogledaj  razgovor  uredi

Odakle zlo onda dolazi kada vidimo da je Bog, koji je dobar, stvorio sve stvari dobrima?

– Avgustin, Ispovesti

Teodiceja, ili problem zla, je klasični teološki problem za svaku monoteističku religiju, koja tvrdi da je sve stvorio jedan svemogući i beskrajno dobri bog. Problem glasi: Kako postojanje svemogućeg i beskrajno dobrog boga pomiriti sa činjenicom postojanja zla u svetu.

Bog ili želi da ukine zlo, a ne može; ili može, ali ne želi; ili pak ni ne može, ni ne želi. Ako želi, a ne može, onda je nemoćan. Ako može, ali ne želi, onda je zao. Ali, ako Bog može i želi da ukine zlo, otkuda onda zlo u svetu?

– Epikur

Dualističke religije su problem zla rešavale pretpostavljanjem dva počela (dobra i zla, Boga i Sotone, i sl.) od kojih je dobro načelo odgovorno za postojanje dobra a zlo načelo za postojanje zla. Srednjevekovni hrišćanski sholastičari su poricali egzistenciju zlog načela a zlo su objašnjavali nedostatkom dobra, analogijom dobra sa svetlošću a zla sa tminom koju svetlost još nije obasjala. Iako je ovo pitanje razmatrano još od antike, sam termin teodiceja je uveo Lajbnic (16461716) u svome istoimenom delu, koji se trudio da dokaže da je ovaj svet najbolji od svih mogućih svetova i da postojanje zla na svetu ne protivreči Božjoj dobroti, već je plod slobodne volje čoveka.

Savremeni američki filozof, Alvin Plantinga, argumentiše da zbog slobode volje, svemogući Bog ipak nije mogao stvoriti svet u kojem ima moralnog dobra, a nema moralnog zla.

Bog može stvoriti slobodna stvorenja, ali ne može prouzročiti ili odrediti da ona čine samo ono što je ispravno. Jer ako to čini, tada ona, na koncu nisu u biti slobodna ... Da bi stvorio stvorenja koja su sposobna za moralno dobro, On je morao stvoriti stvorenja koja su sposobna i za moralno zlo.[1]

Izvori uredi