Teški tenk je bila klasa tenkova koja se koristila u prvoj polovini 20. veka. Tenkovi koji su pripadali ovoj klasi su imali najbolji oklopa i vatrenu moć i najmanju pokretljivost za razliku od tenkova iz klase lakih i srednjih tenkova. Postojala je i klasa superteških tenkova, ali je većina njih su bili na nivou skica i prototipova, stoga su oni malo ili nimalo korišćeni u borbi. Glavna namena teških tenkova je bila da predvode proboj neprijateljskih linija, mada su u praksi zbog svoje male pokretljivosti korisniji bili u defanzivnim zadacima.

Nemački tenk Tigar I.
Sovjetski tenk JS-2.

Teški tenkovi su postilgi svoje najveće uspehe boreći se protiv drugih lakših tenkova, kao i uništavanju neprijateljskih fortifikacija svojim vrlo velikim topovima. Često se pretpostavlja da su teški tenkovi imali manju pokretljivost od srednjih tenkova, mada to nije uvek bio slučaj, pošto su mnogi napredniji teški tenkovi imali naprednije vešanje i sistem prenosa projektovan da reši ovu manu. Međutim, upravo je tehnička složenost, a time i cena, bila njihova najveća mana. Naprimer, nemači tenk Tigar I je imao sličnu brzinu i bolje karakteristike na neravnom terenu od mnogo lakšeg srednjeg tenka Pancer IV, ali po cenu male pouzdanosti i dostupnosti, pošto je izrađeno svega 1335 tenkova Tigar I, u odnosu na oko 88000 tenkova Pancer IV i 58.000 sovjetskih T-34 i 40.000 američkih M4 Šerman srednjih tenkova.

Teški tenkovi su imali vrlo veliki oklop i topove u odnosu na lakše tenkove, dovodeći svoje motore do njihovih granica. Zbog toga teški tenkovi bili slabije pogonjeni i sporile, ili su imali probleme sa radom zbog pregrevanja motora. Ovo se posebno odnosilo na nemačte tenkove Tigar I i Tigar II, koje su njihove posade napuštale zbog kvarova, a ne zbog oštećenja u borbi.

Napredak u razvoju motora, oklopa i oružja je dovelo do istiskivanja teških tenkova iz upotrebe u korist glavnih borbenih tenkova.