Tartufi
Tartufi ili gomoljače (tuber) su rod gljiva iz porodice Tuberaceae.[1] To su ekonomski vrlo značajne gljive. Svoja plodišta najčešće razvijaju od 5 do 30 cm ispod zemlje. Izgledom podsećaju na krompir i imaju vrlo snažan i specifičan miris. Uglavnom narastu od veličine trešnje do veličine jabuke.[2]
| Tartufi | |
|---|---|
| |
| Status zaštite | |
| secure | |
| Naučna klasifikacija | |
| Carstvo: | Fungi |
| Divizija: | Ascomycota |
| Razred: | Ascomycetes |
| Red: | Pezizales |
| Porodica: | Tuberaceae |
| Rod: | Tuber |
Tartufi kroz istoriju uredi
Prvu knjigu o tartufima napisao je Alfonso Cikareli. Francuski botaničar Josef Piton de Tournefort prvi ih je podrobnije posmatrao i opisivao početkom 18. veka. Stotinjak godina kasnije tartufe su počeli naučno istraživati u Italiji (Karlo Vitadinin), te nešto kasnije u Francuskoj (braća Luis-Rene i Čarls Tulsan. Na meniju Bečkog kongresa prvi put su se službeno našli 1815. godine.
Tartufi danas uredi
Tartufi su vrlo cenjena vrsta podzemnih gljiva. U gastronomskom svetu su poznati beli tartufi iz Albe, Pijemont, Italija. U Evropi se zadnjih godina pojavljuju kineski tartufi koji su znatno jeftiniji (i do 20 puta!), a mogu se raspoznati samo laboratorijskom pretragom.
Kulinarstvo uredi
Od nekoliko stotina različitih vrsta tartufa, svega desetak je jestivo. Tartufi su gurmanske gljive, jer imaju opor, intenzivan, zemljani miris koji hrani daje jedinstven ukus, sa mirisom koji se opisuje kao: šumski plod, mješavina čokolade i zemlje do starih čarapa. Koriste se u vrlo malim količinama. Potražnja za tartufima uvijek je višestruko veća od ponude, zbog čega cijena može skočiti i do više hiljada evra po kilogramu.[3]
Nije ih potrebno dugo pripremati, i uglavnom se koriste tanko narendani preko jela. Odlično idu uz tjesteninu, jela od krompira i jaja, uz ribu i živinsko meso. Tartuf se kombinuje i s maslinovim uljem, bijelim lukom i biberom. Bijeli tartufi se jedu sirovi, jer se obradom izgubi njihov jedinstveni ukus. Crna varijanta može da se kuva, ali samo kratko, i ne na previsokim temperaturama.[4]
Od momenta kad su skupljeni iz zemlje, tartufe je važno brzo upotrebiti jer im specifična aroma veoma brzo ispari. Proizvodi se i maslinovo ulje s aromom tartufa.
|
Branje tartuf | |
|---|---|
 Nematerijalna svjetska baština
| |
| |
 Italija
| |
| Regija: | Evropa |
| Godina upisa: | 2021. |
| ID: | 01581 |
| Ugroženost: | |
| Poveznica: | UNESCO |
Nematerijalna svjetska baština uredi
Traženje (lov) i vađenje italijanskog tartufa još uvijek je vjekovna tradicija seoskog života brojnih zajednica na italijanskom poluotoku.[5] Lov na tartufe uključuje širok spektar vještina i znanja (o klimi, okolišu i vegetaciji) u vezi s upravljanjem prirodnim ekosistemima. Lov podrazumijeva pronalaženje staništa na kojima raste gomoljasta biljka. Ovaj korak se izvodi uz pomoć dresiranog psa. Po pronalasku, koristi se posebna lopaticu koja omogućava vađenje tartufa bez narušavanja stanja tla, što osigurava sezonsku regeneraciju vrste. Lov na tartufe je često praćen s popularnim gozbama koje obilježavaju početak i kraj sezone tartufa.
Branje tartufa je na UNESCO-voj Reprezentativnoj listi nematerijalnog kulturnog naslijeđa čovječanstva kao element kulturne baštine u Italiji.[6] Odluku o upisu donio je Međuvladin komitet za očuvanje nematerijalnog kulturnog naslijeđa na zasjedanju koje je održano od 13. do 18. decembra 2010. u Šri Lanki. [7]
Reference uredi
- ↑ „Tuber P. Micheli ex F.H. Wigg. 1780”. MycoBank. International Mycological Association. Pristupljeno 2011-07-13.
- ↑ Kirk PM, Cannon PF, Minter DW, Stalpers JA. (2008). Dictionary of the Fungi (10th izd.). Wallingford, UK: CABI. str. 708. ISBN 978-0-85199-826-8.
- ↑ Tartufi – najskuplje gljive na svetu!
- ↑ „Tartufi – gljive od zlata”. CITY magazine. Pristupljeno 9. 2. 2016.
- ↑ Što je tartuf
- ↑ UNESCO: Nematerijalna svjetska baština u Italiji - ich.unesco.org - Pristupljeno 19.11.2021.(en)
- ↑ UNESCO: Branje tartufa - ich.unesco.org, Pristupljeno, 7. 1. 2023.(en)
Spoljašnje veze uredi
- Tartufi in Index Fungorum.