Symbolism of Bletilla Striata

"Symbolism of Bletilla Striata" (japanski: 紫蘭の花言葉 Shiran no Hanakotoba) je sedma epizoda prve sezone animea Psycho-Pass. Epizoda je premijerno prikazana 23. studenog 2012. u 00:00 u sklopu Fujijevog animacijskog bloka noitaminA. Epizodu je, kao i ranije, režirao Naoyoshi Shiotani, dok je direktor animacije bio Yukio Nishimoto. Scenarij su zajednički napisali Makoto Fukami i Gen Urobuchi, a epizodu je, kao i sve ostale, producirala kompanija Production I.G.

"Symbolism of Bletilla Striata"
Epizoda animea Psycho-Pass
Leš Masami Yamaguchi, također učenice Akademije Ōsō, pronađen je u parku, a bio je na identičan način unakažen i izložen kao i onaj Satsuki Kuzuhare. Ginoza i njegov tim su isprva smatrali kako je Tōma Kōzaburō nastavio svoj ubilački niz, međutim to se ubrzo pokazalo pogrešnim. Masami je bila druga žrtva Rikako Ōryō
Shiran no Hanakotoba (紫蘭の花言葉)
Epizoda br.	1x07
Režija	Naoyoshi Shiotani
Direktor animacije	Yukio Nishimoto
Produkcija	Production I.G
Scenarij	Makoto Fukami Gen Urobuchi
Muzika	Yūgo Kanno
Uvodna pjesma	"abnormalize" Ling Tosite Sigure
Odjavna pjesma	"Namae no Nai Kaibutsu" EGOIST
Premijera	23. studenog 2012.
Trajanje	25 minuta
Gostujući glasovi
Maaya Sakamoto kao Rikako Ōryō Ayane Sakura kao Mika Shimotsuki Aiko Kusumi kao Kagami Kawarazaki Katsumi Chō kao Toyohisa Sengūji
Popis epizoda 1  • 2  • 3  • 4  • 5  • 6  • 7  • 8  • 9  • 10  • 11  • 12  • 13  • 14  • 15  • 16  • 17  • 18  • 19  • 20  • 21  • 22
Kronologija epizode
← Prethodna "Return of the Psychotic Prince" Sljedeća → "And Then, Silence"

Naslov epizode dolazi od imena biljne vrste Bletilla striata, koja raste u velikom dijelu Istočne Azije, a prati nastavak slučaja iz prethodne epizode, a koji uključuje bizarna ubojstva učenica Akademije Ōsō, koja uvelike podsjećaju na zloglasni slučaj Specimen. Ova je epizoda druga od tri koje su popratile slučaj, a gledateljima je potvrdila Rikako Ōryō kao ubojicu te Makishimu kao njezina mentora. Također, epizoda je otkrila nove detalje o slučaju Specimen te njegovim posljedicama.

Sinopsis

Na samom početku, Shōgo Makishima u jednoj od učionica Akademije Ōsō promatra jednu od bizarnih slika Rōichija Ōryōa, komentirajući kako "većina ljudi nema problema s ubijanjem krava ili kokošiju, ali bi vjerojatno imali problem učiniti isto čimpanzi...". Objašnjava kako je to zbog sličnosti koja postoji između čimpanze i čovjeka, ali kako je primarni razlog ipak činjenica da čimpanze mogu slikati, čime im se pripisuje posjedovanje osjećaja. Zaključuje: "To samo pokazuje koliku vrijednost pripisujemo ekspresiji". Dalje nastavlja tvrdeći kako je moderno društvo odbacilo apsolutne vrijednosti i zamijenilo ih komparativnim pogledom na svijet; no, naglašava kako društvo to nije uradilo jer mu apsoluti više ne trebaju, nego zato jer ih ne može realizirati pa se jednostavno pravi da nikada nisu postojali. Tada, govori dalje, na scenu stupa Sibyl System, koji počinje intervenirati u kulturu i umjetnost, odobravajući autore i preporučujući djela, a tako zatvoreni kriteriji doveli su do smanjenja agonije i konfrontacije, koje smatra nužnima za napredak. Svoje promišljanje završava sljedećim: "Svaki pristup koji antagonizira slobodnu ekspresiju će eventualno dovesti do toga da društvo... umire od stagnacije."

Lik i djelo slikara Rōichija Ōryōa, oca Rikako Ōryō, bilo je izrazito važno za cijeli slučaj. Njegova su djela bila inspiracija za ubojstva koja izvodi Rikako, a njegova je umjetnička doktrina bila važna tema rasprave između Makishime i Sengūjija.

Nakon dodatne scene, radnja se seli u bolnicu, u sobu 1102, u kojoj leži Rōichi Ōryō. Ōryō se nalazi u nekoj vrsti komatoznog stanja, a za njega se konstantno brine medicinska sestra. Rōichija dolazi posjetiti njegova kći, Rikako, kojoj medicinska sestra govori kako Rōichi, unatoč nedostatku reakcije, zna da je ona tu te kako je sretan što ga je posjetila. Iz tog razloga, njegova ju pasisvnost ne bi trebala obeshrabriti. Iako Rikako veselo prihvati sestrinu sugestiju, kasnije, dok provodi vrijeme s ocem, sasvim suprotno zaključuje kako je sve to laž te kako su svi pacijenti te bolnice isti - ništa ne vide, ne govore i ne misle; oni su tek ljuske samih sebe. Takvo stanje naziva epidemijom koja nedužne ljude odvodi u smrt, ali čiji patogen nikada neće biti izbrisan. Tu bolest naziva spokojem, formom smrti koju su ljudi u suštini željeli.

Na drugom kraju grada, Akane, Ginoza i Kōgami promatraju leš Satsuki Kuzuhare kojeg su pronašli radnici; Akane se sjeti što joj je Shion govorila o slučaju Specimen. Bez previše diskusije, Ginoza skida Kōgamija sa slučaja, a Akane govori kako je zadužena za njegov nadzor. Natrag u PSB-u, Ginoza sumira slučaj pred Masaokom, Kagarijem i Yayoi. Kada navodi kako je Satsuki Kuzuhara, koja je nestala sedam dana ranije, bila učenica Akademije Ōsō, Masaoka i Yayoi se sjete kako je u toj školi Tōma Kōzaburō predavao društvene studije. Ginoza to potvrđuje te dodaje kako su tijela obrađena istom kemikalijom koja je korištena i prije tri godine, tokom slučaja Specimen. Kada ga Kagari upita zašto je skinuo Kōgamija, koji je cijelo vrijeme istraživao slučaj i mogao je pronaći nove tragove, sa slučaja, Ginoza govori kako je pročitao Kōgamijev izvještaj te da je potpuno besmislen.

U drugom dijelu zgrade, Akane promatra Kōgamija kako se bori s robotskim simulatorom. Kōgami ga bez problema svlada, a Akane bude iznenađena kada otkrije da je Kōgami tako lako svladao simulatora na najjačim postavkama. Kada ga Akane upita treba li mu uopće tako rigorozan fizički trening, Kōgami odgovara kako je to nužno jer, s obzirom da nosi moćno oružje poput Dominatora, on mora biti još snažniji. Nakon sparinga, Kōgami i Akane odlaze do Kōgamijeve sobe, gdje Akane želi dobiti nove informacije o slučaju. Nakon što se Akane ispriča jer je njuškala po slučaju u tajnosti, Kōgami joj govori kako za to nema potrebe te da bi svaka ljutnja koja bi se, eventualno, pojavila, bila usmjerena isključivo prema njemu samom jer se u tri godine nije uspio niti približiti osobi koja stoji iza Tōme Kōzaburōa. Akane ga pita misli li kako ista osoba stoji iza novih ubojstava, a Kōgami odgovara kako ne zna te kako je moguće da je ovo djelo jako dobrog imitatora, ali kako ne treba odbacivati moguće solucije. Akane ga tada upita o Sasayami, a Kōgami govori kako je bio težak kao osoba. Bio je ženskar koji je nebrojeno puta hvatao Shion i Yayoi za stražnjicu, unatoč činjenici da bi svaki puta dobio šamar. Uz to, imao je i jako kratak fitilj, a kada bi puknuo, ništa ga nije moglo smiriti. Tada se Kōgami prisjetio jednog slučaja kada je Sasayama otišao u kuću čovjeka čiji je Hue bio povišen te ga je našao kako stoji nad ženom koju je oteo; Sasayama je skoro ubio tog tipa, međutim Kōgami ga je spriječio. Kōgami zaključuje kako je, unatoč činjenici da je bio nasilni ženskar, Sasayama bio prilično zabavan tip, što govori s evidentnom nostalgijom. Nakon toga, vraća se na slučaj i otkriva Akane kako je Sasayama raskomadan dok je još bio živ te kako je tada postavljem ispod holograma. Kōgami dalje objašnjava kako je istu sudbinu poželio osobi koja je to uradila Sasayami, a takva su razmišljanja označila kraj njegove karijere inspektora. Na Akanein upit, odgovara kako je jedino za čim žali činjenica da je slučaj još uvijek neriješen. Akane tada pita postoje li kakvi tragovi, a Kōgami joj pokazuje mutnu sliku muškarca bijele kose, navodeći kako je uz datoteku stajalo ime - "Makishima".

Obnažena Rikako Ōryō nekoliko trenutaka prije nego je skinula plahtu s obnaženog leša Yoshike Okubo. Ova je scena insinuirala kako su Rikako i Yoshika spavale prije nego ju je prva ubila kako bi ju iskoristila za svoje bizarne instalacije. Pitanje seksualnosti na Akademiji potegnuto je već u prethodnoj epizodi.

Natrag na Akademiji, Kagami Kawarazaki priča s Mikom te joj govori kako je pronađeni leš onaj njihove kolegice Satsuki Kuzuhare, ali i da je Yoshika Okubo također nestala. Mika na sve to reagira prilično hladno, čitajući, a kada ju Kagami upozori, Mika govori kako je čula da je i Masami Yamaguchi, još jedna njihova kolegica, također nestala. Mika zaključuje kako se na Akademiji događaju čudne stvari, ali kako se njima ne treba baviti jer bi ih nesmotrene akcije mogle dovesti u opasnost. Kada joj Kagami napomene kako im je Yoshiko prijateljica još od djetinjstva, Mika ju uputi na Rikako, za koju vjeruje da bi mogla imati neke informacije. Tokom večeri, Rikako se ustaje iz kreveta, potpuno gola te se obraća osobi koja leži s njom u krevetu, isprva joj citirajući Kierkegaarda, kojeg je volio njezin otac, dodajući kako je jako poštivala svog oca jer je, kao veliki umjetnik, bio svjestan svoje uloge. Međutim, baš mu zbog toga ne može oprostiti što je prestao s poslom na pola puta. Dalje otkriva kako je Rōichi Ōryō umro prethodnoga dana od srčanog zastoja, ali kako će ona, uz pomoć njih (svojih kolegica) nastaviti njegov rad. Tada Rikako skida plahtu s osobe koja leži s njom u krevetu, samo da bi otkrila potpuno goli leš Yoshike Okubo.

Na drugoj lokaciji, Makishima raspravlja sa svojim suradnikom, bogatašem Toyohisom Sengūjijem, o Rikako i njezinom ocu. Tu se otkriva kako je bolest koju je Rikako nazvala spokojem zapravo cerebralna infarkcija izazvana deficijencijom eustresa, iako to nije službeni naziv bolesti. Navodno je ta bolest najčešći uzrok onih smrti koje su opisane kao "idiopatski srčani zastoj". Sengūji dodaje kako je čuo da je bolest posljedica prevelike brige o stresu. Makishima tada dodaje kako se jedno vrijeme vjerovalo kako je umjereni stres koristan za organizam, čak i potreban, međutim kada su provjere Psycho-Passa postale redovite, percepcija stresa je toliko otupjela da su se pojavili pacijenti koji nisu bili u stanju reagirati ni na kakve podražaje. Kada se to dogodi, oni postaju živući mrtvaci, a ubrzo im otkazuje i autonomni živčani sustav, a s njim i vitalne funkcije. Sengūji komentira kako je to žalosno te kako su ljudi dosegli toliku razinu brige da su se unazadili kao bića. Makishima tada govori kako se, unatoč napredovanju medicine, prosječna životna dob polagano smanjuje, mada taj podatak vjerojatno nikada neće biti javno objavljen. Sengūji replicira kako to nije toliko iznenađujuće, primarno zbog činjenice da se više ne govori o razlozima zbog kojih bi ljudi trebali živjeti pa život postaje besmislen. U tom trenutku Makishima govori kako je i Rōichi Ōryō bolovao od deficijencije eustresa. Dok Makishima govori kako je Rōichi bio utjecajan umjetnik, a Sengūji kako je njegovo poznavanje umjetnosti slabo, moguće je vidjeti trenutak kada Rōichi Ōryō umire u svom bolničkom krevetu, ispred svoje kćeri i medicinskog osoblja. Makishima objašnjava kako je Ōryō, unatoč svojim bizarnim motivima, imao vrlo jasnu i plemenitu umjetničku doktrinu - smatrao je kako se čovjek, suočavanjem s onim najokturnijim u sebi, može racionalno usmjeriti prema dobromu i kontrolirati tu okrutnost. Njegova je umjetnost, tako, bila usmjerena prema tomu da ljude poduči toj vještini. Međutim, Makishima nastavlja, pojava Psycho-Passa je dokinula potrebu za njegovom doktrinom jer umjetnost više nije bila potrebna kako bi prosvijetlila ljude i naučila ih kontroli - zamijenile su ju kemija i mehanika. Ōryō je, navodno, s veseljem dočekao tu tehnologiju, iako je ona dokinula njegov smisao. Sengūji iznenađeno komentira kako je vjerovao da su svi umjetnici orijentirani samo na slavu i bogatstvo, a Makishima objašnjava kako je i on vjerojatno imao unutarnjih konflikata, ali koje je kontrolirao različitim metodama, koje su mu bile toliko potrebne da se to, prema riječima njegove kćerke, moglo nazvati ovisnošću. Nakon cijelog razgovora, Sengūji zaključi kako Rikako čini zločine kako bi osvetila svoga oca, međutim Makishima ne zna točan odgovor na to, ali naglašava kako bi bio razočaran ako iza nje stoji isključivo osveta.

Natrag u Akademiji, Rikako zove Choe Gu-sunga, a onda s torbom napušta svoju sobu. Ubrzo odlazi do napuštene sobe s generatorom, gdje ju čeka Choe. Tu Choe objašnjava kako je prostorija trebala napajati bojler za reciklažu, ali je prilikom renovacije izbrisana s mape Akademije tako da jako malo ljudi zna da ona postoji u sklopu iste. Rikako ga tada upita za kemikaliju, a Choe joj pokazuje na četiri kanistra koja je donio, a koji sadrže istu onu kemikaliju koju je Makishima dao Tōmi Kōzaburōu tokom slučaja Specimen. Rikako u međuvremenu stavlja kiruršku kutu, nakon čega izlijeva kemikaliju u posude. Kada Rikako upita odakle Makishimi ova kemikalija, Choe odgovara da je to ostatak s ranijih zabava. Dodaje kako ne zna tko ju je izradio, ali kako ni ne želi znati. Rikako tada upita Choea je li i on jedan od genijalaca koji koriste svoj intelekt u krive svrhe, a koji se vežu uz Makishimu, a Choe odgovara da ne zna točno zašto je tu, ali mu se čini da uz Makishimu kao da ponovo proživljava svoje djetinjstvo. Rikako tada otvara svoju torbu, u kojoj je Yoshikin leš, govoreći kako bi policija uskoro mogla otkriti njezinu drugu "igračku", otkrivajući tako da je Yoshiko treća, a ne druga žrtva. Choe govori kako će pratiti vijesti, a onda koristi hologram da se kamuflira u učenicu Akademije i odlazi. Iako ga Rikako pozove da ostane, Choe odgovara kako nije ljubitelj krvi i ostalih stvari, a Rikako uzima pilu, sprema raskomadati Yoshikin leš uz zloban osmijeh.

Ginoza i ostatak tima otkrivaju novi leš u gradskom parku, baš kako je Rikako najavila. Žrtva je, ovoga puta, Masami Yamaguchi, također učenica Akademije, a PSB još uvijek pretpostavlja kako je za novu seriju odgovoran nestali Tōma Kōzaburō. Natrag na Akademiji, Rikako slika u svojoj učionici, a pridružuje joj se Kagami Kawarazaki, koja želi saznati informacije o Yoshiko. Dok ju Rikako pita je li joj bilo stalo do njezine prijateljica, Kagami se približava platnu i vidi kako Rikako zapravo slika Yosihko, što ju šokira. Rikako tada komentira kako su prijateljstva između djevojaka divna, nakon čega se ustane i ubrizga Kagami uspavljujuće sredstvo. Kagami se odmah sruši i pada u njezino naručje. Nakon nekog vremena, zavezana Kagami se budi u sobi s generatorom, točno ispred glave Yoshike Okubo, koja pluta u Makishiminoj kemikaliji. Kagami se prestravi i počinje se koprcati, ali uzaludno. Prilazi koj Rikako, koja komentira kako je njezin ponovni susret s prijateljicom iz djetinjstva doista dirljiv te kako ju tjera na plakanje, nakon čega govori da želi rekreirati tu scenu na mjestu gdje će ju vidjeti mnogo ljudi. Za kraj dodaje kaku su takve misli vrlo lako moguće sudbina svakog umjetnika, a Kagami pušta prigušeni krik.

Glasovi

Glavne uloge Kana Hanazawa kao Akane Tsunemori, mlada inspektorica pri PSB-u Kenji Nojima kao Nobuchika Ginoza, inspektor pri PSB-u Tomokazu Seki kao Shinya Kōgami, jedan od Enforcera pri PSB-u Kinryū Arimoto kao Tomomi Masaoka, najstariji među Enforcerima Akira Ishida kao Shūsei Kagari, jedan od Enforcera pri PSB-u Shizuka Itō kao Yayoi Kunizuka, jedini ženski Enforcer Miyuki Sawashiro kao Shion Karanomori, analitičarka pri PSB-u Takahiro Sakurai kao Shōgo Makishima, glavni antagonist Yasunori Masutani kao Choe Gu-sung, Makishimin suradnik

Gostujuće uloge Maaya Sakamoto kao Rikako Ōryō, učenica Akademije Ōsō Ayane Sakura kao Mika Shimotsuki, učenica Akademije Ōsō Aiko Kusumi kao Kagami Kawarazaki, učenica Akademije Ōsō Katsumi Chō kao Toyohisa Sengūji, Makishimin suradnik Ostale uloge Eri Aida kao medicinska sestra koja skrbi o Rikakinom ocu

Podaci o Psycho-Passu

Koncept Psycho-Passa je izrazito važan za cjelokupno razumijevanje animea i njegove radnje. Sukladno tomu, likovima se kroz epizode redovito mjeri razina Psycho-Passa, a te se brojke prikazuju ne Dominatoru kao i na službenim evidencijama koje dostavlja Sibyl. Kroz sedmu epizodu, prezentirane su sljedeće brojke:

• Satsuki Kuzuhara: ▬ 29.4 (brojka koju pokazuje Sibylova baza podataka)

Reference na popularnu kulturu

Psycho-Pass je kao anime u cjelini imao karakteristiku da često vrši reference na zapadnu filozofiju i pop-kulturu. Taj je običaj započeo s trećom epizodom te se nastavlja u daljnjima. Sedma je epizoda, za razliku od ranijih, oskudijevala u referencama, a sadržavala je tek jedan parafrazirani citat danskog filozofa Sørena Kierkegaarda, kojega je pred lešom Yoshike Okubo izrekla Rikako Ōryō, navodeći to kao dragi citat svoga oca. Citat u pitanju je iz djela Sygdommen til Døden (srpskohrvatski: Bolest na smrt), a odnosi se na očaj kao razlikovnu karakteristiku između čovjeka i životinje, odnosno na očaj kao dokaz duše. Izvorni citat iz Kierkegaardova djela glasi:

Djelo Ludwiga van Beethovena korišteno je kao pozadinska glazba u dva navrata tokom sedme epizode. Bio je ovo prvi slučaj u animeu da je zapadna klasična muzika korištena kao pozadinska glazba. Djelo u pitanju bila je "Oda radosti" iz Beethovenove 9. simfonije, čiji cjelokupni IV. stavak (zajedno s "Odom radosti") donosi sljedeći primjer:

Simfonija br. 9 u d-molu, IV. stavak (Presto)

Problemi sa slušanjem datoteke? Pogledajte pomoć.

Je li očaj vrlina ili nedostatak? Gledano iz čisto dijalektičkog aspekta, on je oboje... Ako razmatramo samo apstraktnu ideju očaja, bez ideje o nekom očajniku, on se mora smatrati nenadmašivom vrlinom. Mogućnost ovog oboljenja je dokaz superiornosti čovjeka nad životinjom, a ta ga superiornost razlikuje od nje na sasvim drugi način nego što to čini uspravni hod, jer ona upućuje na beskonačnu uspravnost ili uzvišenost, na to da je on duša.

– Søren Kierkegaard, Sygdommen til Døden (1849.)

Verzija korištena u animeu, iako navedena kao izvorni citat, zapravo je parafraza:

Jer zato što je čovjek superiorniji od životinje, drugim riječima, jer je čovjek on sam i duša, čovjek može biti očajan.

– Rikako Ōryō, "Symbolism of Bletilla Striata"

Ostaje nejasan konkretan odabir ovoga citata, jer Kierkegaard je bio kršćanski egzistencijalist koji je očaj smatrao posljedicom nepoštivanja Božje volje, pogotovo jer on u kontekstu animea gubi izvorno značenje. Naime, Rikako navodi ovaj citat kao svojevrsno objašnjenje umjetničke doktrine njezina oca, koji je svojim umjetničkim djelima pokušao reformirati društvo, šaljući snažnu poruku. Na kraju zaključuje da samo ona osoba koja je iskusila očaj, može iskusiti i nadu.

Tokom epizode se u dva navrata može čuti i "Oda radosti" iz Beethovenove 9. simfonije, međutim upitno je koliko se ona kao takva može smatrati referencom, zbog čega je obrađena u sljedećem pasusu.

Glazba

Uvodna pjesma korištena tokom prve polovice prve sezone bila je "abnormalize" benda Ling Tosite Sigure. Glazbu i tekst uvodne pjesme potpisuje frontmen benda TK. Tokom ove epizode nije prikazana i uvodna špica koja će kasnije biti prisutna, već je uvodna pjesma pratila radnju same epizode. Odjavna pjesma, uz prisutnu odvajnu špicu, bila je "Namae no Nai Kaibutsu" u izvedbi dua EGOIST. Glazbu, tekst i aranžman za pjesmu potpisuje ryo, instrumentalist benda.

Ostalu glazbu potpisuje kompozitor Yūgo Kanno, koji je potpisao glazbu za cjelokupni anime.

Ova epizoda je također bila prva koja je kao pozadinsku glazbu koristila neku kompoziciju klasične muzike, što se znalo ponoviti i u kasnijm epizodama te tokom druge sezone. U sedmoj epizodi, moguće je čuti Beethovenovu uglazbljenu verziju Schillerove "Ode radosti" iz njegove 9. simfonije i to kako svira u pozadini dok Makishima i Toyohisa Sengūji razgovaraju u kući potonjega.

Kritike

Kao srednji dio trodijelnog slučaja, sedma epizoda je dobila najlošije ocjene, mada je i dalje ostala unutar okvira cijelog animea. Tako je na portalu IMDb ostvarila prosječnu ocjenu 7.9/10, čime je na ukupnom skoru epizoda prve sezone završila na dvadesetom mjestu, s istom ocjenom kao i dvanaesta epizoda. Ostale dvije epizode iz ovog trodijelnog slučaja dobile su prosječnu ocjenu 8.1/10. Portal MyAnimeList.net je epizodi, temeljem 389 glasova članova foruma, dao prosječnu ocjenu 4.5/5.

Kritičar portala The Fandom Post.com, Thomas Zoth, dao je sedemoj epizodi ocjenu "B+", čime je ona prošla za nijansu lošije od svoje prethodnice. Istaknuo je kako su slučajevi još uvijek prezentirani jako sporo, međutim kako epizode unatoč tomu nude mnogo zabave, posebno na polju kriminalistike i Akaneine karakterizacije. Na samom kraju, epizodu je opisao "fantastičnom".

Vanjske poveznice

• "Symbolism of Bletilla Striata" na sajtu IMDb