Svetvinčenat

Kaštel Morosini-Grimani u Savičenti

Savičenta (Istrijanski) - Sanvincenti (tal.) - Svetvinčenat (hrv.) pitoreskni gradić smješten u južnoj Istri između Vodnjana i Žminja, 15 km udaljen od mora (Rovinj), kao mjesto raznovrsnih kulturnih događanja i okolnog seoskog turizma meka je posjetilaca.

Savičenta - Sanvincenti
Osnovni podaci
Županija Istarska
Stanovništvo
Stanovništvo (2001/2011) 2.218
Geografija
Koordinate 45°05′17″N 13°52′48″E / 45.088°N 13.88°E / 45.088; 13.88
Površina 15 km²
Svetvinčenat na karti Hrvatske
Svetvinčenat
Svetvinčenat
Svetvinčenat na karti Hrvatske
Ostali podaci
Poštanski kod 52342 Savičenta


Koordinate: 45° 05′ 17" SGŠ, 13° 52′ 48" IGD

Općinska naselja SavičenteUredi

U sastavu općine nalazi se 19 naselja (stanje 2006), to su: Bibići, Bokordići, Boškari, Bričanci, Butkovići, Cukrići, Čabrunići, Foli, Juršići, Kranjčići, Pajkovići, Peresiji, Pusti, Raponji, Režanci, Salambati, Smoljanci, Savinčenta i Štokovci.

ZemljopisUredi

U središtu južnog dijela Istre na pola puta Pazin-Pula, uz cestu koja spaja unutrašnjost s jugom poluotoka, 1,5 km udaljen od željezničke stanice Savičenta i 3 km udaljena od izlaza s Istarskog ipsilona u Kanfanaru, položen je gradić. Na maloj uzvisini okružen šumama, pašnjacima i vinogradima, sa svojim kaštelom, crkvama i zvonikom smjestila se Savičenta (istrijanski), Sanvincenti,(tal.), pohrvaćeno u Svetvinčenat.

Područje općine Savičenta obuhvaća u cijelosti katastarske općine: Savičenta, Smoljanci, Bokordići, Juršići i Štokovci, te dijelove katastarskih općina Vodnjan i Filipana.

Područje općine čini devetnaest statističkih naselja: Bibići, Bokordići, Boškari, Bričanci, Butkovići, Cukrići, Čabrunići. Foli, Juršići, Krančići, Pajkovići, Peresiji, Pusti, Rapanji, Režanci, Salamabati, Smoljanci i Savičenta, koje se sastoji od pedeset i pet građevnih područja naselja. Ostali dio naselja koji se ne ubrajaju u statistička naselja sadrže izdvojeni dijelovi naselja poput štancije Berhani, Krasa (Tofulini i Marketi), Sv. Kirina, Bankovića, Brščića, Ferlina.

Općinu Savičentu možemo, po mnogim pokazateljima, smatrati tipičnim područjem tzv. «Crvene Istre», odnosno središnjeg istarskog ravnjaka, s reljefom blage dinamike i bez istaknutih morfoloških jedinica (cjelina), ali s brojnim krškim fenomenima (valama, jamama, lokvama, kamenjarima).

StanovništvoUredi

UpravaUredi

Načelnik općine je Dalibor Macan.

PovijestUredi

 
Vrijedne srednjovjekovne freske

Savičenta, Sanvincenti, dva su povijesna naziva istog mjesta (koje je priključenjem Julije Hrvatskoj kroatizirano u Svetvinčenat) kojima je polazište u imenu zaštitnika, hispanskog mučenika sv. Vincencija i istoimenoj opatiji oko koje se razvio gradić...

"Odtu idoše ravno putem ki gre z Montmorana v Savičentu, i po pute mnoge križe va kamikeh visekoše, i tako gredući po stareh zlamenjah različna i tu čekahu ... od svetog Vincenca opatije, župan Faško, Adam i Žil i vas komun. I vsi rekoše i potvrdiše da se pravo ondi svršuju četiri termeni od razvod meju nimi i Vodnanski s Guranom i savičenski, goločanski i barbanski. I tu pokazaše četiri zlamenja na kamikeh visečini i ondi pokazaše komun goločanski list ki biše pisan na prvih razvodnih let božih 1025..."

Tako čitamo u jednoj od starih listina u kojima se spominje Savičenta. Istarski razvod, vjerojatno iz godine 1325., pisan na čakavskom zajiku glagoljskim pismom, na njemačkom i na latinskom jez., opisuje pohod komisije akvilejskog patrijarha i porečko-pazinskog kneza Alberta IV. po Istri, u svrhu uređenja granica (meja). I danas se vide križi visečeni na velikim kamenovima na granici župe, stoljeća ih nisu izbrisala. Istim putem kojim su išli i starci možemo obići komun savičenski. Još ranije, godine 1178. papa Aleksandar III. potvrđuje porečkim biskupima, uz druge crkve, ujedno i crkvu sv. Vicenta s njenim kapelama. Ali već oko 200 godina prije toga, jedan dokumenat iz 965. spominje vlast porečkih biskupa nad Savičentom.

Starijih zapisa o Savičenti nema. Možemo se samo domišljati tko su bili prvi doseljenici na ovom u ono vrijeme osamljenom mjestu, posred velikih hrastovih šuma, na visoravni između teritorija Barbana, Gočana, Žminja, Dvigrada, Bala i Vodnjana.

 
Ulaz u Kaštel

Počeci Savičente najčešće se vežu uz bizantsku vlast nad Istrom od 538. g. tj. uz benediktince iz Ravenne, čija se jedna zajednica u VI. stoljeću naselila na tom prostoru bogatom drvom, unutar feuda San Apolinara.

Vrijedni benediktinci su, pionirski prokrčivši šume, obrađivali crvenu zemlju, sagradili nastambu i crkvu, te tako privukli prve naseljenike. Medu visokim čempresima koji skrivaju najstariju sačuvanu savičensku građevinu i danas šumi njihovo staro geslo Ora et labora (moli i delaj).

To je područje bilo, kao što je i danas, bez vodenih tokova, pa je opatija podignuta u blizini jedne lokve koja je isušena tek prije nekoliko godina (Suhaća).

Područje je dobilo na važnosti i kao granica između triju biskupija: porečke, pulske i pićanske.

Nakon više stoljeća bizantske, langobardske i franačke vlasti čini se da je Savičenta pripadala porečkom biskupu unutar jednog složenog okvira ekleijastičke nadležnosti akvilejskog patrijarhata sve do početka XVII. st Biskupsko vlasništvo bilo je više puta potvrđivano počevši od isprave cara Otona II.. iz 983.

Od kada je Karlo Veliki zavladao Istrom 788. Franci uvode svoj feudalni sistem otimajući u središnjoj, južnoj i zapadnoj Istri zemlju romanskim starosjediocima gdje uglavnom germanski feudalci postepeno sve do XIV.st. koloniziraju svoje posjede kmetovima, slavenskim stanovništvom sa sjevera ili istoka

 
Savicenta - crkva Navještenja

Upravnu i sudsku vlast u Savičenti vršili su laici koji su se kao feudalci miješali u porečku biskupsku menzu u okviru složenih gospodarskih transakcija, koje su bile uzrokom, a istovremeno i potvrdom političke moći prvih ljudi toga područja. U toj su perspektivi zapinjali odnosi između porečkog biskupa i akvilejskog patrijarha, te goričkih grofova i obitelji Sergijevaca iz Pule, kasnije prozvanih Castropola, i obitelji Morosini della Sbarra iz Venecije.

Formalnom investiturom Bonifacija - potomka obitelji Nascinguerra Castropola, koju je obavio porečki biskup 1280. godine, ovi su postali i de iure gospodari feudalnog dobra Savičente (u ono vrijeme obitelj Sergijevaca iz Pule bila je na vrhuncu moći usprkos rastućem mletačkom utjecaju, njihovo gospodarstvo obuhvaćalo je veći dio južne Istre).

Zaplet između obitelji Castropola i Morosini nastavio se i dalje, usprkos prelazima savinčentskog područja drugim feudalcima..

Nakon diobe feuda na pola, titulari postaju Fulcherio i Andriolo Castropola, dok druga polovica 1388. godine dolazi u ruke Krotendorfa, podređenog Albertu vojvodi od Austrije.

Padom svjetovne vlasti patrijarha 1420. godine dolazi i do preraspodjele posjeda na području Istre i 1460. godine odlučeno je da se nasljednici Krotendorfovih moraju odreći svoje polovice u korist porečkog biskupa. Ovaj se pobrinuo da taj dio ponovno preda jednom potomku obitelji Castropola, Nascinguerri. Tako je Savičenta opet došla pod upravu zastupnika Castropola, Paola Nascinguerre (8. listopada 1460.).

Godine 1464. postao je porečkim biskupom Francesco Morosini, koji je u svojoj osobi ujedinio feudalna prava biskupske menze na Savičentu. Ovaj je poslije smrti Paola Castropole, koji je umro bez nasljednika, uveo u njegovu feudalnu polovicu jednog svog rođaka - Paola Morosinija, te će nakon toga Morosinijevi zadobiti pravo korištenja titule nad feudom. Oni će uspjeti zadržati titulu usprkos preuranjenom smrću i zahvaljujući igri ženidbenih veza.

Nakon izumiranja mletačke loze Paola Morosinija u manje od dvadeset godina, investituru Pietra, njegova nećaka po sestri, osporio je porečki biskup Giorolamo Campegia (1516.-1533.) koji je zahtijevao predaju feuda biskupskoj menzi. Spor koji je iz toga nastao zaključen je u Rimu 23. siječnja 1524. godine jednom transakcijom kojom je porečkom biskupu priznato izvorno pravo, a pravo korištenja obitelji Morosini.

Plodovi feuda morali su se dijeliti na pola, kao što se na pola moralo dijeliti plaćanje naknade donositelju presude. Od tada je feudalac jednako kao i biskup bio dužan četvrtinu desetina davati crkvi Savičente. Biskup Campegio je nadalje dodijelio zbornoj crkvi Savičente četvrti dio svoje polovice, protiv imenovanja kanonika, dok je imenovanje nadžupnika otada dogovarano s feudalcima Savičente. Iste je godine Pietro Morosini izdao stanovništvu napisani Statut, koji su proširivali njegovi nasljednici, a kojim se kroz tri stoljeća uređivao svakodnevni život Savičente.

Godine 1547. Andrea, sin Pietra Morosinija, koji ga je naslijedio u upravljanju feudom, umro je bez muških potomaka, te je tako nasljedstvo predviđeno i za žensku lozu, mogla voditi udovica Chiara dotle dok, zahvaljujući udaji njezinih dviju kćeri za braću Marina i Aloroa Grimani, ogranka di San Luca, feud Savičente je prešao, kao miraz, obitelji Marina Grimanija 1585. g.

 
Glavna pjaca Savičente

Feudalna jurisdikcija ostala je u rukama obitelji Grimani do pada Mletačke Republike 1797.

Od XIV. do XVI. st. Istrom hara kuga pa nije pošteđeno ni područje Savičente gdje je stanovništvo više puta desetkovano pa Venecija orgasnizirano naseljava opustjele krajeve slavenima iz zaleđa Zadra (Ravnih kotara i Bukovice te izbjeglicama i krajeva pod Turcima). Otud i velike razlike u dijalektima od sela do sela, od mjesta do mjesta. XVI. i XVII. stoljeće je jedno od najteih razdoblja za Istrijane izložene, pored kuge, stalnim pljačkanjima razbojnika, međusobnim ratovima imeđu feudalaca i stanovnika venecijanske i austrijske Istre, a i nekadašnje bogatstvo istarskih gradova u sastavu Republike Venecije sve više kopni.

Prestankom mletačke i dolaskom Napoleonove vlasti, Savičentom je upravljao delegat, ali taj više nije imao sudsku vlast.

Po prestanku feudalne jurisdikcije područje Savičente iskusilo je prvu austrijsku upravu sve do 1805. godine, nakon toga francusku upravu pod Kraljevinom Italijom, nasljednicom republike s ove strane Alpa, do 1810. godine, da bi nakon toga pripao području Ilirskih Provincija do 1813. godine kada je čitava Istra pod austrijsko carstvo i u njemu ostao do svršetka Prvog svjetskog rata.

U tom razdoblju neprekidnih smjenjivanja država i područje Savičente bilo je ponovno zahvaćeno pošasti razbojništva.

 
Puli Kaštela

Također, zaoštrilo se suparništvo između obitelji naseljenih u mjestu i onih naseljenih po selima. Austrija je naime privilegirala boljestojeće obitelji, obično stanovnike samoga mjesta, dajući im povlasticu zastupljenosti.

U razdoblju između prvog i drugog svjetskog rata Savičenta, kao i čitava Julija po Londonskom ugovoru iz 1915. dolalazi pod talijansku vlast, i tada dolazi do izražaja naglašeni nacionalizam koji će favorizirati veleposjednike kao i u austrijskom razdoblju, i tako potencirati etničku nejednakost stanovništva.

Porazom Osovine i aneksijom najvećeg dijela Julije Hrvatskoj u sastavu federacije socijalističke Jugoslavije situacija se preokrenula i tada dolazi do masovnog egzodusa mnogih talijanskih i istro-venetskih obitelji (200-250.000 stanovnika Julijske krajine) pa je tako i Savičenta skoro potpuno opustjela

Stiže se tako do devedesetih godina od kada se, nakon raspada Jugoslavije, državni suverenitet na ovom prostoru ostvaruje strogo centralizirana kapitalistička Hrvatska s čestom radikalnom desnicom na vlasti.

PrivredaUredi

U Savičentu se nakon priključenja Hrvatskoj 1945. nije ništa ulagalo i sve se svodilo na poljoprivredu te na postojeću el. centralu i Stroligov električni mlin izgrađeni pod Italijom pa je Savićenta bila jedan od mnogih opustjelih istrijanskih gradova i gradića nakon egzodusa krajem 40-ih i u 50-im godinama te odlaskom u veće privredne centre Julije, u Pulu i Rijeku. U posljednje je vrijeme došlo do svojevrsne revitalizacije Savičente širenjem kulturno-turističke ponude (v. Kultura) te razvojem kmetiljskog turizma.

Spomenici i znamenitostiUredi

ObrazovanjeUredi

Na području općine Savičenta djeluju dvije matične osnovne škole. U Savičenti OŠ Svetvinčenat, a Juršićima OŠ Juršići. U Savičenti djeluje i predškolska ustanova Balončić. Inače na području ove općine postoji nekoliko zgrada starih napuštenih škola i to u Štokovcima, Bokordićima, Režancima i Smoljancima.

KulturaUredi

Iz godine u godinu Savičenta je sve bogatija u kulturnim događanjima. Godinama se za Dan općine, na Ivanju u tamošnjoj Žlinji podno kaštela Morosini-Grimani održava manifestacija Izbor najkoze. Uz to već niz godina Savičenta je domaćin Festivala plesa i neverbalnog kazališta, Savičenta medievalni festival. neko vrijeme i Istraetnojazz festivala te brojnih drugih muzičko-scenskih događanja. Ujedno je poznata i po svojoj smotri istrijanskih suvenira početkom septembra predstavlja kao Merkat istrijanskega dela te posjetiteljima demonstrira vještine starih zanata. Tu su zatim događanja poput Savičenta fešta od mladega vina te Savičenta festival sira

Poznate ličnostiUredi

Vanjske vezeUredi

Gradovi i općine Istarske županije
Gradovi

Buje | Buzet | Labin | Novigrad | Pazin | Poreč | Pula | Rovinj | Umag | Vodnjan


Općine


Bale | Barban | Brtonigla | Cerovlje | Fažana | Funtana | Gračišće | Grožnjan | Kanfanar | Karojba | Kaštelir-Labinci | Kršan | Lanišće | Ližnjan | Lupoglav | Marčana | Medulin | Motovun | Oprtalj | Pićan | Raša | Sveta Nedelja | Sveti Lovreč | Sveti Petar u Šumi | Svetvinčenat | Tar-Vabriga | Tinjan | Višnjan | Vižinada | Vrsar | Žminj

Ostale općine i gradovi u Hrvatskoj

Zagrebačka županija | Krapinsko-zagorska županija | Sisačko-moslavačka županija | Karlovačka županija | Varaždinska županija | Koprivničko-križevačka županija | Bjelovarsko-bilogorska županija | Primorsko-goranska županija | Ličko-senjska županija | Virovitičko-podravska županija | Požeško-slavonska županija | Brodsko-posavska županija | Zadarska županija | Osječko-baranjska županija | Šibensko-kninska županija | Vukovarsko-srijemska županija | Splitsko-dalmatinska županija | Istarska županija | Dubrovačko-neretvanska županija | Međimurska županija


Popis općina u Hrvatskoj | Popis gradova u Hrvatskoj