Sveti Toma i Princip

Demokratska Republika Sao Tome i Príncipe
Demokratska Republika Sao Tome i Príncipe; República Democrática de São Tomé; e Príncipe
Zastava	Grb
	Državna himna: "Independência total"
Glavni grad; i najveći grad	São Tomé; 0°20′0″N, 6°44′0″E
Službeni jezici	Portugalski
Priznati regionalni jezici	Forro, angolarski, principenski
Demonim	Santomejci
Vlada	Demokratska polupredsjednička republika
Nezavisnost od Portugala
Površina
Stanovništvo
BDP (PPP)	procjena za 2008
BDP (nominalni)	procjena za
HDI	0.651; Greška: Pogrešan unos • 131..
Valuta	Dobra (STD)
Vremenska zona	UTC (UTC+0)
Pozivni broj	239
Web domena	.st

Demokratska Republika Sao Tome i Principe (port. República Democrática de São Tomé e Príncipe) je mala država, koja se sastoji od dva otoka u Gvinejskom zaljevu. Otoci su udaljena 140 km jedno od drugog, i nalaze se oko 250 kilometara od severozapadne obale Gabona. Sao Tome se nalazi gotovo točno na ekvatoru. Ime je dobio po Svetom Tomi, na čiji dan su Portugalci otkrili ovo ostrvo. Sveti Toma se nalazi gotovo točno na ekvatoru.

PovijestUredi

Otok su otkrili portugalski moreplovci između 1469. i 1472. godine. Prvo naselje São Tomé podigao je 1493. godine Alvaro Caminha koji je dobio zemlju od portugalskog kralja. Príncipe je utemeljen sličnim sporazumom 1500. godine. Portugalci su, koristeći robove, sredinom 16. stoljeća pretvorili otok u najvećeg afričkog izvoznika šećera.

Uzgoj šećera bio je u porastu sljedećih 100 godina. Početkom 19. stoljeća započelo se s uzgojem još dviju poljoprivrednih kultura - kave i kakaovca. Do 1908. Sveti Toma je postao najveći svjetski proizvođač kakaa, još uvijek najznačajnije privredne grane države.

Iako je Portugal ukinuo ropstvo 1876. godine, prisilni rad afričkih robova na otoku je nastavljen. Početkom dvadesetog stoljeća u svijetu je odjeknulo otkriće kontroverznog izrabljivanja radnika, većinom iz Angole. Neprestalne pobune radnika kulminirale su u neredima 1953. godine u kojima je nekoliko stotina afričkih radnika ubijeno u sukobima s Portugalcima. Ovaj "Batepá masakr" ostaje najznačajniji događaj u kolonijalnoj povijesti otoka i danas se obilježava kao praznik.

U drugoj polovici 20. stoljeća, kada nacije širom Afrike zahtijevaju neovisnost, mala grupa građana São Toméa osniva Pokret za oslobođenje Svetog Tome i Principa (Movimento de Libertação de São Tomé e Príncipe, MLSTP), i uspostavlja bazu u obližnjem Gabonu. Ubrzo nakon zbacivanja portugalskog diktatora Salazara i Caetanoa u travnju 1974. godine, nova je vlada izglasala neovisnost svih prekomorskih kolonija. U studenom 1974. dogovorena je predaja vlasti i proglašenje suvereniteta. Nakon perioda prijelazne vlasti puna neovisnost postignuta je 12. lipnja 1975. godine, kada je izabran prvi predsjednik Manuel Pinto da Costa.

Sveti Toma i Princip je jedna od prvih afričkih država koja je 1990. godine prihvatila demokratske reforme i legalizaciju oporbenih stranaka, tako da su izbori održani 1991. godine bili slobodni. Miguel Trovoada, bivši premijer, u egzilu od 1986. godine, vratio se na otok i izabran je kao predsjednik. Trovoada je ponovno izabran za predsjednika 1996. godine.

PolitikaUredi

Na predsjedničkim izborima u lipnju 2001. kandidat Neovisne demokratske stranke Fradique de Menezes izabran je u prvom krugu.

16. lipnja 2003. bojnik Fernando "Cobo" Pereira preuzeo je vlast u vojnom udaru. Smatra se da je vojni udar posljedica poslova vlade sa naftnim kompanijama. Nakon sedam dana pregovora Pereira je potpisao sporazum sa bivšim vođama i povukao se, a Menezes se vratio na vlast.

ProvincijeUredi

Glavni članak: Provincije Sao Tome i Principe

Sao Tome i Principe je podeljen u dve provincije: Principe i Sao Tome.

napomena: Principe ima svoju vlast od 29. aprila, 1995.

ZemljopisUredi

Sveti Toma i Princip

Otoci São Tomé i Príncipe nalaze se u ekvatorijalnom pojasu Atlantika, 250 km od obale Gabona. Sveti Toma i Princip najmanja je afrička država. Otoci su dijelovi vulkanskog planinskog vijenca, kome pripada i otok Bioko u Ekvatorskoj Gvineji. São Tomé је 50 kilometara dug i 32 kilometra širok. Njegov najviši vrh visok je 2.024 m. Príncipe је 30 kilometara dug i 6 širok. Klima je tropska, topla i vlažna s prosječnom godišnjom temperaturom od 27 °C. Na planinama su noći hladnije i prosječna temperatura je oko 20 °C. Kišna sezova traje od listopada do svibnja.

GospodarstvoUredi

Od 1800. gospodarstvo Svetog Tome i Principa temelji se na poljoprivredi. U doba proglašenja neovisnosti Portugalci su kontrolirali 90% plantaža koje su nakon proglašenja nezavisnosti prešle u vlasništvo različitih državnih tvrtki, danas privatiziranih. Dominantan je uzgoj kakaa, koji čini 95% izvoza.

Proizvodnja hrane nedovoljna je za podmirenje domaćih potreba tako se dio hrane uvozi.

Osim poljoprivrede razvijeno je i ribarstvo i mali industrijski sektor koji vrši preradu poljoprivrednih proizvoda. Otok ima velik potencijal za razvoj turizma.

Nakon proglašenja neovisnosti, privredom se upravljalo centralno jer je najveći dio proizvodnje bio u vlasništvu države. U osamdesetim i devedesetim godinama privreda Svetog Tome i Principa našla se u velikim poteškoćama. Ekonomski razvoj je stagnirao, izvoz kakaa je pao, kao i njegova cijena na tržištu.

Kao odgovor na gospodarske teškoće vlada je provela reforme. Od 1987. godine na snazi su mjere MMF-a, koje uključuju povećanje udjela privatnog vlasništva u svim sektorima gospodarstva.

StanovništvoUredi

Glavni članak: Stanovništvo Sao Tome i Principe

São Tomé ima 137.500 stanovnika, а Príncipe 6.000. Svi potječu iz različitih etničkih skupina koje su naselile otok 1485. godine, među kojima se ističe šest:

Mesticos, potomci afričkih robova koji su dovedeni na otok iz Benina, Gabona i Konga;
Angolares, potomci robova iz Angole koji su preživjeli brodolom 1540.;
Foros, potomci oslobođenih robova;
Servisais, radnici iz Angole, Mozambika i Zelenortskih otoka koji privremeno žive na otoku;
Tongas, djeca servisaisa koja su rođena na otoku; i
Europljani, najvećim dijelom Portugalci.

Sedamdesetih godina 20. stoljeća dogodile su se dvije značajne migracije stanovništva: okо 4.000 Portugalaca napustilo je otok, a doselilo se nekoliko stotina izbjeglica iz Angole. Većina stanovnika su rimokatolici, novoapostolci, evangelici i adventisti.