Jovan Vladimir
Sveti Vladimir, poznat i kao Sveti Jovan Vladimir i Sveti Vladimir Dukljanski, dukljanski knez, svetac kanonizovan u okviru Srpske pravoslavne crkve, poštovan među pravoslavnima širom Balkana. [1]
| Jovan Vladimir | |
|---|---|
| |
| Jovan Vladimir | |
| Dukljanski knez | |
| Vladavina | 1000. - 1016. |
| Prethodnik | Petroslav |
| Nasljednik | Stefan Vojislav |
| Supruga | Kosara |
| Djeca | Dragimir, Stefan Vojislav |
| Puno ime | |
| Jovan Vladimir | |
| Dinastija | Vojislavljevići |
| Otac | Petroslav |
| Smrt | 1016. |
| Vjera | Hrišćanin |
Uz to, Sv.Vladimir je još prije konca 12. vijeka u katoličkoj Dukljanskoj crkvi (Barska nadbiskupija) bio smatran blaženim.
Životopis uredi
Povjesnica pretpostavlja da je Vladimir rođen oko 970. godine.
Na samom koncu 10. stoljeća Vladimir je bio de jure vladar Duklje, koja se tada prostirala od Boke kotorske do rijeke Bojane. U kompliciranim vanjskopolitičkim uvjetima Vladimir je bezuspješno pokušao napraviti sporazum sa Bizantom protivu cara Samouila. To je izazvalo bijes Samouilov, pa je 997. poslao vojsku na Duklju.
Do sukoba je došlo na rijeci Bojani i dukljanska je vojska bila poražena. Vladimir je zarobljen i odveden u Samouilov dvor na Prespi (Makedonija). Samouilova kćer, lijepa princeza Kosara, obratila se ocu za milost. Ona se zaljubila u dukljanskoga kneza i uz Samouilovu suglasnost su se Vladimir i Kosara ubrzo vjenčali.
Vladimir se vratio u Duklju i bio je Samouilov vazal. No, nakon Samouilove smrti 1014. godine, novi makedonski vladar Vladislav, koji je 1015. nasilno oteo vlast caru Radomiru, odlučio je ukloniti Vladimira. Pozvao ga je u Prespu a kao garanciju da mu se neće ništa desiti poslao je Vladimiru križ nad kojim se zakleo u svoju miroljubivost. I Vladimir je došao u Prespu.
No, car je Vladislav pogazio obećanje i dao je 22. maja 1016. pogubiti, sječom glave, dukljanskoga kneza Vladimira. Na dukljanskom prijestolju ga je zamijenio Vojislav, utemeljitelj srpske dinastije Vojislavljevića. Vladimir je bio stric ili brat od strica Vojislavu .
Izvješće popa Dukljanina uredi
Ljetopis popa Dukljanina (glava XXXVI.) izvješćuje što se zbilo nakon Vladimirove pogibije (citat na crnogorskom):
...Glava mu je odsječena 22. maja (svibnja - prim.a.). Episkopi pak uzmu njegovo tijelo i sahrane ga u istoj crkvi uz himne i pohvale. A da bi Gospod obznanio zasluge blaženog mučenika Vladimira, mnogi mučeni raznim slabostima, pošto su ušli u crkvu i molili se kod njegovog groba, ozdrave. Noću, pak, svi su tamo vidjeli božansku svjetlost kao da je gorjelo mnostvo svijeća. Žena blaženog Vladimira plakala je velikim plačem, više nego što se može iskazati, mnogo dana. Gledajući, pak, car čudesna djela koja Bog tamo činjaše, dosta se uplaši i naveden kajanjem, dozvoli svojoj rođaci da uzme njegovo tijelo i odnese...[2]
Kanoniziranje uredi
Godine 1019. prenijete su Vladimirove mošti u samostan Sv.Marije Krajinske (Prečista Krajinska), na padinama crnogorske planine Rumije, iznad Skadarskoga jezera. Pop Dukljanin dalje opisuje:
"...Njegovo tijelo leži u cijelo i miriše kao da je namazano mnogobrojnim mirisima, a rukom drži onaj krst koji je dobio od cara. I u istoj crkvi svake godine na njegov praznik se okuplja mnoštvo naroda, i zahvaljujući njegovim zaslugama i njegovom posredovanju tu se i danas čine mnoga dobra onima koji mole iskrena srca. Žena blaženog Vladimira, Kosara, zamonaši se i živeći pobožno i sveto, u istoj crkvi okonča život i tu bi sahranjena, kod nogu svoga muža..." [3]
Mošti Vladimirove bijehu čudotvorne i proglašen je Vladimir za sveca. Kanonizirao ga je Carigradski patrijarhat, no, povijesni izvori svjedoče i da je u katoličkoj Dukljanskoj crkvi, za vrijeme prvotne dinastije Vojislavljevića, također Vladimir bio smatran blaženim.
Crkveni životopis, Žitje Sv.Vladimira, napisano je u 12. vijeku. Mošti Sv.Vladimira su 1215. prenešene iz samostana Sv.Marije Krajinske u Elbasan (Albanija).
Albanski je plemić Karlo Topija 1381. godine obnovio crkvu Svetog Jovana (Svetog Ivana Krstitelja) u Elbasanu kamo su pohranjene svečeve mošti. Od toga se perioda Sv.Vladimir pominje i kao Sv.Jovan Vladimir; obojici svetaca su odrubljene glave. Sv.Vladimir se na ikonama, ikonostasima i freskama uvijek prikazuje kako u lijevoj ruci drži odrubljenu glavu a u desnoj križ. Ktitorski zapisi na crkvi Sv. Jovana u Elbasanu su na tri jezika - slavenskom, grčkom i latinskom.
Arhiepiskop Kozma iz Drača (Albanija) prvi je tiskao 1690. u Veneciji žitje Sv.Vladimira na crkvenoslavenskom i grčkom jeziku.
Mošti Sv.Vladimira su do 1995. bile u crkvi u Elbasanu a od tada u Sabornoj crkvi u Tirani, gdje je sjedište autokefalne Albanske pravoslavne crkve.
Križ Sv.Vladimira uredi
Križ od tisova drveta, dužine 45 cm, širine 38 cm i debljine 2,5 cm, okovan vjerojatno u 16. vijeku u srebro se čuva u pravoslavnoj obitelji Androvića, u selu Velji Mikulići, općina Bar, u Crnoj Gori. Vjeruje se kako je to križ nad kojim se makedonski car Vladislav vjerolomno zakleo da dukljanskom knezu Vladimiru neće napraviti nikakva zla ako dođe u njegov dvor na Prespi.
Zanimljivost uredi
Štovanje svetitelja, Sv.Vladimira, bilo je prisutno i u djelovima suvremene Hrvatske, u Dubrovniku i Dalmaciji.
Hrvatski književnik Andrija Kačić Miošić u svome je poznatom djelu "Razgovori ugodni naroda slovinskog" iz 1756. unio "Pismu od Kralja Vladimira".
