Svest (budizam)
Svest (sanskrit: vijñāna, pali: viññāṇa) je jedan od temeljnih pojmova u budizmu. Predstavlja čin registrovanja čulnih podražaja u trenutku dok se odigravaju.[1]
Glavni spor u ranoj budističkoj filozofiji ticao se prirode realnosti, za koju je škola praznine tvrdila da je »praznina«, a škola svesti da je nepodeljena svest.[2]
Budino učenje uredi
Svest kao reakcija na čula uredi
Prema Budinom učenju, svest ne postoji po sebi, već se javlja kao reakcija na čula.
Svest se računa po onom uslovu na osnovu kojeg nastaje. Kada nastane na osnovu oka i lika, to je svest o viđenom; kada nastane na osnovu uha i zvukova, to je svest o čutom; kada nastane na osnovu nosa i mirisa, to je svest o omirisanom; kada nastane na osnovu jezika i ukusa, to je svest o kušanom; kada nastane na osnovu tela i predmeta, to je svest o dodirnutom; kada svest nastane na osnovu uma i misli, to je svest o mišljenom.[3]
Svest nastaje na osnovu svakog od šest čula (oko, uho, nos, jezik, telo i um), a za svoj predmet ima odgovarajuću pojavu (sliku, zvuk, miris, ukus, opipljivo ili misao). Slično osećajima i opažajima, svest je šestostruka, u odnosu na šest čula.[4] Na primer, svest o viđenom (cakkhu-viññana) ima oko kao osnovu i sliku kao predmet. Svest o mišljenom (mano-viññana) ima um kao osnovu i misaonu pojavu (dhamma) kao svoj predmet.
Buda nastanak svesti na osnovu čula poredi sa nastankom vatre na osnovu goriva, kao i sa njenim nestankom kada goriva nestane:
Baš kao što se vatra računa po onome gorivu na osnovu kojeg gori – kada gori zahvaljujući cepanicama, to je vatra cepanica; kada gori zahvaljujući suvom pruću, to je vatra suvog pruća; kada gori zahvaljujući suvoj travi, to je vatra suve trave; kada gori zahvaljujući suvom kravljem izmetu, to je vatra suvog kravljeg izmeta; kada gori zahvaljujući plevi, to je vatra pleve; kada gori zahvaljujući đubretu, to je vatra đubreta – isto tako svest se računa po posebnom uslovu na osnovu kojeg nastaje. Njen nastanak se događa sa nastankom hrane. Sa nestankom hrane, to što je nastalo nestaje.[5]
Međutim, svest ne nastaje automatski na osnovu čula, već je neophodno i ticanje sa naše strane kao uslov:
Ako oblici ne ulaze u vidno polje, niti postoji ticanje, tada se ne javlja svest o viđenom. Ako oblici ulaze u vidno polje, ali ne postoji ticanje, ni tada se ne javlja svest o viđenom. Ali kada oblici ulaze u vidno polje, i postoji ticanje, onda se javlja odgovarajuća vrsta svesti.[6]
Žeđ za bilo kojom od ovih šest vrsta svesti predstavlja smetnju umu:
Žeđ i strast za svešću o viđenom, dodirnutom, mirisanom, kušanom, čutom, mišljenom, jesu smetnje umu. Kada je monah napustio smetnje u ovih šest slučajeva, um postaje upotrebljiv za one stvari koje treba saznati neposrednim znanjem.[7]
Postoji i svest koja leži van uobičajenih činilaca svesnog bića, nazvana svest bez svojstava (viññanam anidassanam).[1]
Poistovećenje sa svešću uredi
Buda je posebno ukazivao na opasnost zablude nekih filozofskih sistema koji svest smatraju trajnom suštinom, poput duše:
Bilo bi poželjno za neobrazovanog čoveka da pre smatra svojim sopstvom svoje telo sastavljeno od četiri elementa nego svoj duh. Jer, očigledno je da njegovo telo može da traje jednu, dve, tri, četiri, pet ili deset ili čak sto i više godina; dok ono što nazivamo misao, svest ili duh, stalno se pojavljuje i noću i danju kao jedna stvar, a nestaje kao nešto drugo.[8]
– Buda
Nasuprot tome, on je ukazivao kako je svest izrazito prolazna i nestalna, te poistovećenje sa njom predstavlja teret i izvor patnje.
Svest kao uzročnik sveta i patnje uredi
Svest je jedna od karika u uslovnom nastajanju patnje. Preduslov za nastanak svesti su obrasci. Sa svešću kao uslovom, nastaje ime-oblik. Ukidanjem svesti, više ni voda, zemlja, vazduh i vatra nemaju svoj oslonac:
Tamo gdje svijest nije usmjerena ni omeđena, nego je potpuno odsutna, tamo ni voda, ni zemlja, ni vatra, ni vazduh nemaju podloge, tamo dugo i kratko, sitno i krupno, lijepo i ružno — tamo ime-i-lik bivaju dokinuti bez ostatka. S prestankom svijesti i to se sve dokida.[9]
– Buda
Ukidanje svesti je preduslov koji vodi nirvani:
Svako ko, pošto je neposredno spoznao svest, njen nastanak, njen prestanak i put do njenog prestanka, vežba kako bi iskorenio opčinjenost svešću, kako bi ona izbledela i iščezla, vežba na pravi način.[10]
– Buda
Neusmerena svest uredi
Kada je asketa Kevaddha upitao Budu gde četiri elementa nestaju bez ostatka, Buda mu je odgovorio da to pitanje treba postaviti na ovaj način: "Gdje voda i zemlja, vatra i vazduh nemaju oslonca?" Nakon čega mu odgovora da oni nestaju tamo gde "svijest nije usmjerena ni omeđena":
Gdje svijest nema usmjerenosti ni granica ni brana, tamo ni voda ni zemlja ni vatra ni zrak nemaju oslonca. Tu dugo i kratko, tanko i grubo, zgodno i nezgodno, tu ime i oblik bez ostatka bivaju skršeni. S prestankom svijesti i oni bivaju skršeni.[11]
– Buda
Izvori uredi
- ↑ 1,0 1,1 Rečnik pāli i budističkih termina
- ↑ Tuči 1982: str. 122–129
- ↑ Mađđhima nikāya 38, Mahā-taṇhāsankhaya sutta
- ↑ Prva plemenita istina : Dukkha
- ↑ Mađđhima nikāya 38, Mahā-taṇhāsankhaya sutta
- ↑ Mađđhima nikāya 28, Maha-hatthipadopama sutta
- ↑ Viññāna sutta
- ↑ Tako je govorio Buda. Grafos, Beograd. 1989. pp. 37.
- ↑ Čedomil Veljačić » Budizam » Historijski uvod
- ↑ Kovačević 2014: str. 294
- ↑ Digha nikāya 11: Kevaddha sutta