Svemirski centar Imam Homeini

35°14′14″N 53°57′0″E / 35.23722°N 53.95000°E / 35.23722; 53.95000


SC Imam Homeini
Svemirski centar Imam Homeini na karti Irana, prikazan u odnosu na Šahrudski raketodrom i Teheran kao administrativno središte

Svemirski centar Imam Homeini (perz. پایگاه فضایی امام خمینی) je primarna iranska svemirska luka, smještena 50-ak km jugoistočno od grada Semnana na sjeveru zemlje. Prvotno poznat kao Semnanski raketodrom, od sredine 1980-ih služio je kao raketni poligon Iranskim oružanim snagama, dok je astronautičku dimenziju dobio kasnih 2000-ih godina kada su izgrađena prva svemirska postrojenja. Ranih 2010-ih uslijedila je masovna nadogradnja novim objektima čija je operativna upotreba otpočela 2016. godine. Kompleksom upravlja Iranska svemirska agencija (ISA), a sastoji se od deset glavnih infrastrukturnih jedinica uključujući proizvodne pogone, istraživačke centre i dvije lansirne platforme s kojih su izvedena sva dosadašnja iranska lansiranja u orbitu. Obuhvaćajući površinu od oko 100 km², svemirski centar Imam Homeini predstavlja jedan od deset najvećih kozmodroma u svijetu.

Ime uredi

Svemirski centar službeno je imenovan u junu 2012. po Ruholahu Homeiniju, revolucionaru i prvom vrhovnom vođi Islamske Republike Iran.[1] Ranije, u doba vojnog korištenja i prije proširenja svemirskih instalacija, kompleks je bio poznat kao Semnanski raketodrom ili Lansirni centar Semnan.[2] Upotreba tih starih naziva danas može biti zbunjujuća jer dolazi do miješanja s drugim novoizgrađenim svemirskim centrom kod Šahruda (36°12′3″N55°20′2″E) ili Avijacijsko-raketnom bazom Semnan (FAA kod: OI21, 35°23′22″N53°40′17″E), također smještenima u Semnanskoj pokrajini. Daljnja konfuzija oko imena i lokacije dolazi zbog opetovanih najava iranskih dužnosnika o izgradnji nove svemirske luke u Sistansko-balučistanskoj pokrajini,[3] zbog čega brojni analitičari SC Imam Homeini pogrešno lociraju na jugoistok zemlje[2] odnosno kod Čabahara.[4] Nije poznato jesu li ove najave bile ciljana distrakcija stranih promatrača, na sličan način kao što su Sovjeti učinili s imenovanjem Bajkonura.

Lokacija uredi

 
Lansirni koridor prema međunarodnim vodama Indijskog oceana (inkl. cca 55 – 66°)

Svemirski centar Imam Homeini nalazi se u centralnom dijelu Semnanske pokrajine na sjeveru Irana, 55 km jugoistočno od Semnana odnosno oko 200 km istočno od glavnog grada Teherana.[5] Smješten je uz sjeverni rub pustinje Dašt-e Kavir,[6] na blagim padinama koje se pružaju jugozapadno od Čahširinskih planina (2342 m), a nadmorska visina cjelokupne lokacije varira od 880 do 1020 m. Geografski položaj kompleksa pomno je odabran još za vrijeme kada je služio kao vojna raketna baza i bio je uvjetovan višestrukim faktorima. Prvi je relativna blizina Teherana kao vodećeg naučnog, administrativnog i industrijskog središta, drugi su visoki sigurosni standardi jer se nalazi u unutrašnjosti zemlje, a treći su povoljni lansirni koridori koji se protežu preko pustinjskih i nenaseljenih područja.[6]

Prvi glavni pravac lansiranja je u smjeru istoka (maks. 600 km do afganistanske granice) i prelazi iznad Dašt-e Kavira odnosno suhih stepskih zona Semnanske pokrajine i Razavi Horasana, a drugi je u smjeru jugoistoka (do 1200 km) i proteže se preko pustih krajeva Južnohorasanske, Jazdske, Kermanske i Sistansko-balučistanske pokrajine tj. navedenog Dašt-e Kavira, Dašt-e Luta i depresije Hamun-e Džaz-Murijana.[6] Takvi uvjeti krucijalni su za višestupanjske konfiguracije raketa, testiranja dometa ili potencijalne kvarove u letu i prinudne padove, s obzirom da ne ugrožavaju stanovništvo.[4] Šire područje oko kompleksa izuzetno je slabo naseljeno i najbliža naselja su mu Dovzahir (42 km sjeverno) i Rašm (48 km istočno).

Putanje raketa uzimane su u obzir i prilikom prenamjene vojnog kompleksa u svemirski jer jugoistočni pravac pruža mogućnost lansiranja prema međunarodnim vodama Indijskog oceana odnosno izbjegavanje prelijetanja susjednih država.[7] Ovaj relativno uski azimut (inkl. cca 55 – 66°) ograničen je Gvadarskim zaljevom gdje se nalazi obalna granica s Pakistanom, te arabijskim rtom Ras al-Had u Omanu.[4] Uzme li se u obzir izbjegavanje preleta naseljenih dijelova iranske obale odnosno Maldiva i Britanskih indijskooceanskih teritorija udaljenih 4500 – 5000 km, navedeni koridor ograničen dvama arhipelazima postaje još uži (inkl. cca 62 – 64°)[7] i proteže se preko makranske obale odnosno između grada Konaraka i naselja Humadana.[6] Ozbiljan nedostatak u civilnom odnosno prednost u vojnom smislu jest da ovaj koridor prelazi preko atola Diego Garcia tj. arhipelaga Chagos na kojem su stacionirani američki i britanski vojno-radarski i SIGINT kapaciteti.[7]

Kao potencijalna lokacija za primarnu iransku svemirsku luku spominjana je i okolica obalnog Čabahara,[8] zbog blizine ekvatoru tj. povoljnijih uvjeta lansiranja zbog Zemljine rotacije, šireg azimuta pri lansiranju prema Indijskom oceanu (inkl. cca 45 – 105°), te poboljšane sigurnosti zbog pada nižestupanjskih dijelova raketa u more umjesto na kopno.[4] Međutim, nedostaci ove lokacije su logističke poteškoće zbog veće udaljenosti od važnih naučno-industrijskih centara razmještenih po iranskim velegradovima, nepovoljnija sigurosna situacija u tom dijelu zemlje, te veća izloženost neprijateljskim udarima s mora u slučaju izbijanja oružanog sukoba.[4] U konačnici, za lokaciju dviju novih svemirskih luka odabrana je Semnanska pokrajina, dok oko Čabahara nije izgrađeno ništa.[8] Strani promatrači istovremeno su za moguće alternativne lokacije spominjali još okolicu Marivana i Horamabada (na zapadu zemlje) gdje se nalaze velike raketne baze i testni poligoni,[9] no takva razmatranja nisu službeno potvrđena s iranske strane. Jedan od argumenata za gradnju kod Semnana bila je i postojeća infrastruktura odnosno uhodanost ljudstva na toj lokaciji.[8] Dodatne prednosti su mogućnost dogradnje u svim smjerovima, okolne vulkanske stijene pogodne za ukopavanje podzemnih postrojenja, te blizina niza velikih slaništa (npr. Hadž-Alikoli i Dašt-e Kavir) koja se protežu i desetinama kilometara, čime otvaraju mogućnost slijetanja raznim vrstama letjelica. Oko 160 km sjeveroistočno od SC Imam Homeini nalazi se Svemirski centar Šahrud, a transportna veza među njima ostvaruje se cestom 36.

Historija uredi

Funkcionalna evolucija raketno-svemirskog kompleksa može se podijeliti u tri etape – od sredine 1980-ih do kasnih 2000-ih kada je služio samo kao vojni raketni poligon, zatim od 2008. kada niču prva astronautička postrojenja, te konačno od 2010-ih kada slijedi masovna nadogradnja novim svemirskim postrojenjima.

Vojni raketodrom uredi

 
Lansiranje vojnih raketa Fateh-110 na semnanskom raketodromu tokom manevara Veliki poslanik 7 u julu 2012.; na njenoj osnovi razvijena je bioastronautička raketa Kavošgar-C

Datiranje i namjena ranog vojnog raketodroma teško su utvrdivi zbog tajnovitosti s iranske strane odnosno kontradiktornih i nepreciznih stranih analiza koje navode raketna postrojenja u "okolici Semnana", zbog čega je teško napraviti distinkciju od obližnje avijacijsko-raketne baze ili raketodroma kod Šahruda. Prema zapadnjačkim analizama, izgradnja raketodroma na ovoj lokaciji inicirana je 1985.[10] i dovršena 1986. ili 1987. godine,[11] zajedno s okolnim proizvodnim kapacitetima raketno-artiljerijskih sistema Ogab.[10] Gradnja ovih pogona bila je motivirana Iransko-iračkim ratom (19801988) i predstavljala je provedbu jednog od niza ugovora koje je sklopio tadašnji parlamentarni glasnogovornik A. H. Rafsandžani prilikom posjete službenom Pekingu.[12] Ostali zajednički iransko-kineski projekti uključivali su tvornice kratkometnih balističkih raketa (SRBM) kod Šahruda,[12] postrojenja za razvoj u Sirdžanu,[13] pogone za proizvodnju krutih goriva poput amonijevog perklorata (kojeg je istovremeno proizvodilo svega šest kompanija na Zapadu),[13] te izradu naprednih keramičkih izolatora za raketne mlaznice.[13]

Na raketnom razvoju sudjelovalo je više hiljada domaćih stručnjaka odnosno najmanje stotinu individualnih postrojenja diljem zemlje,[13] a glavna obrambena kompanija uključena u projektiranje, organiziranje i proizvodnju bila je Organizacija obrambene industrije (DIO) kao krovni vojni konglomerat.[13] Precizna uloga Kine nije utvrdiva jer neki analitičari navode da je direktno asistirala pri gradnji raketodroma[12] i proizvodnih kapaciteta,[14] dok drugi ističu da su takve tvrdnje neutemeljene i da se primarno radi o tehnološkom transferu.[13] Zapadnjačke obavještajne službe o njihovoj kooperaciji postale su upoznate kasnih 1980-ih godina. Također, ruski raporti temeljeni na informacijama Federalne službe sigurnosti (FSB) ukazivali su da iranska vojska koristi semnanski poligon za testiranje balističkih raketa.[14] Raketodrom je postepeno dobivao na važnosti tokom 2010-ih sukladno napretku raketnog programa jer je omogućavao sigurna lansiranja do 1000 km unutar iranskog teritorija, kao i testiranje novih tipova balističkih projektila srednjeg (MRBM) i intermedijernog dometa (IRBM) prema Indijskom oceanu (do 4000 km).[6]

Relativna tajnovitost raketne baze konačno je ugušena istovremenim podizanjem geopolitičkih tenzija, kako stranim prozivkama tako i domaćim medijskim demonstracijama. Od 2006. elitna Revolucionarna garda je na ovom poligonu (paralelno i u Hormuškom tjesnacu) svake godine održavala vojne vježbe pod nazivom "Veliki poslanik" (1/2/3/4/5/6/7/8/9), prilikom kojih je testiran postojeći balistički arsenal tj. Ogab, Tondar-69, Fadžr-3, Nazeat, Zelzal-3, Fateh-110, Šahab-1, Šahab-2 i Šahab-3, ali i novi modeli raketa poput Sajdžila.[4] Demonstriranje iranske vojne moći često je uključivalo simultana i konsekutivna lansiranja raketa, a odvijalo se u vremenima zategnutih političkih odnosa sa Sjedinjenim Državama i Izraelom, zbog čega su bili široko popraćeni u domaćim i stranim medijima.[4] Za vrijeme navedenih vojnih vježbi rakete su ispaljivane uglavnom u pravcu južnih obala,[4] no sofisticiranijim IRBM-ovima namjerno je skraćen domet i povećana altituda kako bi se izbjeglo prelijetanje područja oko Diego Garcije.[7] Određeni zapadnjački analitičari navode da je Iran za balistička testiranja koristio i niz manjih raketodroma u okolici Koma (kod slaništa Hovz-e Soltan), Tabasa, Garmsara, Kešma,[4] Marivana, Horamabada,[9] i Rafsandžana,[13] dok drugi tvrde da takve lokacije nisu ovjerene satelitskim snimkama i da se većina lansiranja odvijala iz Semnanske pokrajine,[6] preciznije semnanskog i šahrudskog raketodroma.[15] Uz funkciju raketnog poligona, semnanski kompleks sredinom 2000-ih bio je i među tri glavna proizvodna centra za rakete i gorivo, zajedno s pogonima kod Isfahana i Širaza.[15] Usprkos kasnijoj astronautičkoj nadogradnji, prema najnovijim vojnim vježbama (VP-3/4/5/6/7/8/9) evidentno je da je jugozapadni dio kompleksa zadržao svoj izvorni vojni karakter.[9]

Prva svemirska rampa uredi

Najstarije astronautičko zdanje u kompleksu je kružna lansirna platforma, dovršena početkom 2008. godine.[16] Ceremonija otvaranja održana je 4. 2. uz prisustvo tadašnjeg predsjednika M. Ahmadinežada u glavnom sjedištu Iranske svemirske agencije (ISA) u Teheranu,[17] iako se lansirni centar fizički nalazi u susjednoj pokrajini.[18] Precizna lokacija centra nije javno otkrivena i iranski dužnosnici su putem medija izvijestili samo da se nalazi "uz Dašt-e Kavir u Semnanskoj pokrajini",[6] no locirana je oko 2,0 km istočno od vojnog raketodroma uz pomoć satelitskih snimaka.[19] Prilikom inauguracije objavljeno je da se uz platformu nalazi i podzemna kontrolna stanica, no nikakvi konkretniji detalji o njoj nisu pruženi ni tada ni kasnije,[14] niti je locirana od strane neovisnih analitičara.[19] Istog dana Iran je u svemir poslao suborbitalnu raketu Kavošgar-1 (preteču Safira), ispaljenu s mobilnog lansera negdje na okolnom terenu.[17] Pola godine kasnije, dana 16. 8. s novoizgrađenog kružnog podijuma u svemir je lansirana raketa-nosač Safir-1 s maketom satelita Omid, prilikom čega je državna televizija po prvi put prikazala snimke nove platforme s popratnim objektima.[14]

Postrojenje se sastoji od poravnatog terena s kružnim asfaltiranim podijumom koji prima transportni erektor-lanser (TEL) i na čijem se centru nalazi rešetkasti servisni toranj.[19] S iranske strane objavljeno je da je postrojenje inicirano početkom 2007. i izgrađeno kroz 18 mjeseci, dok strani analitičari tvrde da preliminarni dokazi ukazuju kako su planovi za izgradnju pokrenuti još 2004. ili 2002. godine.[19] Zapadnjačke analize na temelju tada dostupnih fotografija navodile su da je iranska infrastruktura inferiorna u odnosu na srodnu sjevernokorejsku, istovremeno naglašavajući da je takva simplificirana priroda ipak samo odraz njihove privremene funkcije i da je sukladno službenom trogodišnjem planu evidentno da će Iran izgraditi nova, sofisticiranija i permanentnija postrojenja.[19] Kao argumenti za takve procjene navođene su veće mase najavljenih satelita i testiranja snažnijih raketnih motora nadolazećih nosača koja navodno nisu javno obznanjena.[19] Kružna lansirna platforma nastavila se koristiti idućih godina i s nje je 2. 2. 2009. lansiran Omid, prvi operativni iranski satelit. Kasnije su Safirom u orbitu lansirana još tri domaća satelitaRasad-1 (2011), Navid (2012)[4] i Fadžr (2015),[20] a 2013. s platforme je u suborbitalni let ispaljena i bioastronautička raketa Kavošgar-8 (D) s majmunom Fargamom u biokapsuli.[21]

Astronautička nadogradnja uredi

Predviđanja stranih analitičara o gradnji nove astronautičke infrastrukture službeno su se pokazala točnima 14. 12. 2010. kada je tadašnji iranski ministar komunikacija R. Tagipur javno obznanio da je Iran započeo s podizanjem drugog lansirnog centra.[9] Još mjesecima ranije, brojni stručnjaci i analitički mediji špekulirali su o preciznom mjestu gradnje i spominjano je ukupno pet različitih potencijalnih lokacija. Najizglednijom među njima tada se činila okolica Čabahara u Sistansko-balučistanskoj pokrajini jer je bila direktno najavljena Tagipurovim izjavama,[4] no vremenom se pokazala pogrešnom.[8] Kao moguće mjesto gradnje uzimana je i postojeća vojna infrastruktura – neprecizirana lokacija u okolici grada Marivana u Kurdistanskoj pokrajini gdje je ranije testirana srednjometna balistička raketa Sajdžil,[9] te velika raketna baza Imam Ali (33°28′29″N48°17′37″E) kod Horamabada u Luristanu.[9] Konačno, kao četvrta potencijalna lokacija navođen je i Šahrudski raketodrom na kojem su satelitske snimke zabilježile masovne građevinske radove,[9] iako je kasnije utvrđeno da se zapravo radi o infrastrukturi za testiranje novih raketa na kruto gorivo.

Točnom lokacijom naposljetku se pokazala istočna okolica Semnanskog raketodroma,[9] a najpreciznijim u procjenama pokazao se britanski vojno-obavještajni analitički medij IHS Jane's koji je još 2010. ispravno izvijestio svjetsku javnost o masovnoj nadogradnji postojeće svemirske infrastrukture na toj lokaciji.[16] Nadogradnja infrastrukture protekla je u tri faze – projektiranje i studije izvodljivosti, izvedbu građevinskih radova, te implementaciju naprednih tehnologija.[8] Konstruiranje nove lansirne rampe počelo je u oktobru 2010. i kroz naredne dvije godine u novi kompleks uloženo je oko 500,000.000 USD.[16] Izgradnja je tekla izuzetno brzo i u junu 2012. tadašnji iranski ministar obrane A. Vahidi izjavio je da je 80 % građevinskih radova završeno, što je potvrđeno i satelitskim snimkama odnosno stranim analizama istih.[16] Kao i drugi iranski dužnosnici prije njega, Vahidi nije precizirao lokaciju svemirskog centra.[4]

Astronautička postrojenja tokom izgradnje bila su predmetom politizacije, najčešće u kontekstu međunarodne kooperacije odnosno alternativne funkcije.[16] Često je navođeno da je Teheranu u izgradnji pomagao Pjongjang[5] jer nova infrastruktura za testiranje raketnih motora podsjeća na sjevernokorejska i sovjetska postrojenja.[22] Međutim, evidentno je da su Iranci razvili kompleksniju i sofisticiraniju popratnu infrastrukturu od Sjevernokorejaca,[22] odnosno da su njihove građevine veće od sličnih objekata u sjevernokorejskim raketodromima Sohae i Tonghae.[16] Razlike su osobito primjetne kod servisnog tornja za lansiranje jer je iranski zatvorenog tipa, ima različit broj etaža, ne koristi montažnu dizalicu na vrhu, te ne rabi pokretne mostove i nije statičan već se kreće na tračnicama. Službeni iranski izvori navode da su projektiranje i izgradnju sukladno najvišim svjetskim tehnološkim standardima vodili domaći inženjeri i naučnici, pritom uvažavajući savjete stranih stručnjaka.[8] Pojedine zapadnjačke kritike da će centar služiti kao paravan za testiranje novih vojnih balističkih raketa odbacili su i iranski dužnosnici i analitičari grupe IHS Jane's, navodeći kao argumente da je svemirski centar previše izložen i da je za montažu odnosno punjenje tako velikih raketa-nosača na tekuće gorivo potrebno dosta vremena, što ih u vojnom smislu čini lakom metom za neprijateljsku avijaciju i krstareće projektile.[16] Ministar A. Vahidi izjavio je da je sve dijelom naučno-tehnoloških ambicija, navodeći kako iranska vlada ima namjeru da centar postane referentna točka za islamski svijet.[16]

Novi infrastrukturalni elementi kompleksa uključuju veliku lansirnu rampu, postrojenja za testiranje raketnih motora na tekuće gorivo, dvorane za montažu raketa-nosača, operativni centar, te niz manjih popratnih građevina.[16] Dok je ranija (kružna) lansirna platforma namijenjena za raketu-nosač Safir,[9] nova lansirna rampa konstruirana je za prihvaćanje najavljenog snažnijeg modela Simorg.[23] Međutim, strane analize utvrdile su da dimenzije novih lansirnih objekata udovoljavaju lansiranju još većih, trostupanjskih raketa-nosača visine do 40 m odnosno dijametra do 4,5 m,[16] što je za oko 50 % više nego kod Simorga (v = 27 m, d = 2,5 m)[16] odnosno volumenski otprilike podjednako raketama Atlas V, Ariane 5 i Sojuz. Uz veliki betonski podijum sa servisnim tornjem, lansirna pozicija kao najveći pojedinačni element kompleksa dodatno se sastoji od kontrolnog bunkera i spremišta za raketno gorivo, s glavnom platformom podzemno povezanog sa 120 m dugačkim cjevovodom.[16] Velike dimenzije objekata s navedenim spremnicima sugeriraju da Iran planira vrlo frekventna lansiranja, u skladu s najavljenim komercijalnim aspiracijama tj. konkuriranja na međunarodnom tržištu satelita, kao i projiciranjem sile odnosno održavanjem strateške prevlasti u regiji.[16]

Drugi novoizgrađeni element kompleksa od velike važnosti je testni centar za raketne motore s tekućim pogonom,[16] koji je u stranim analizama isprva bila pogrešno tumačen kao lansirna rampa.[22] Postrojenje je namijenjeno za statična testiranja, iako može služiti i za dinamično testiranje potisnika,[9] te predstavlja najveći objekt takve vrste u državi.[16] Početkom 2012. već je bio u upotrebi i prema zapadnjačkim procjenama radilo se o motoru Simorga.[16] Sveukupno gledajući, tokom oktobra 2015. u kompleks je bilo implementirano između 80 i 90 % planirane tehnologije čime se završna faza nadogradnje bližila kraju.[8] Strane analize ukazivale su da će najnovija raketa-nosač (v = 40 m, d = 4,5 m) biti spremna za prvo lansiranje 2016. ili 2017. godine,[16] što se poklapalo s dovršetkom gradnje samog svemirskog centra kojeg su za 2016. najavili direktor IAIO-a M. Manteki[8] odnosno zamjenik ministra obrane M. Islami.[24] Prvi lansirni test s glavne rampe u konačnici je izveden u aprilu 2016. godine,[25] a službeno je otvorena u julu 2017. godine.[26] Kompleksom Imam Homeini upravlja Iranska svemirska agencija (ISA) koja je u nadležnosti Vrhovnog svemirskog vijeća (na čelu s predsjednikom države), odnosno Ministarstva informacijske i komunikacijske tehnologije.[4]

Infrastruktura uredi

Kompleks s popratnim objektima prostire se približno 12 km u smjeru istok-zapad odnosno 8,0 km u pravcu sjever-jug, te obuhvaća površinu od oko 100 km². Precizni raspored postrojenja i njihova i funkcija su strogo čuvana državna tajna i većina dostupnih informacija temelji se na površinskim analizama satelitskih snimaka,[22] dok se o podzemnim postrojenjima zna vrlo malo. Glavni infrastrukturni objekti mogu se podijeliti u deset segmenata:

Karta Svemirskog centra Imam Homeini
 
Legenda:                     Cestovna komunikacija                     Glavni objekti i postrojenja                     Inklinacija lansiranja (55 – 66°)Postrojenja:
(A)Antene za komunikaciju
(E)Distributivna trafostanica
(K)Kružna lansirna platforma
(L)Glavna lansirna rampa
(M)Pogon za montažu raketa
(O)Operativni centar
(P)Poligon za balističke rakete
(T)Testni centar za raketne motore
(U)Administrativni centar
(V)Vojni upravno-tehnički centar
 
Aksonometrijska skica glavne lansirne rampe (za rakete-nosače Simorg), slijeva nadesno:
– rezervoar za gorivo (cjevovodi crtkano)
– lansirna rampa sa Simorgom
– pomoćni servisni objekti

Glavna lansirna rampa (35°14′14″N53°57′0″E) nalazi se na istoku kompleksa,[6] na specijalno ograđenom oktogonalnom području dimenzija 900 x 660 m odnosno površine od 51,4 ha, te predstavlja najveći pojedinačni element novog svemirskog centra.[16] Jedinici se pristupa cestom sa sjeverozapada, koja se unutar perimetra troprstno račva i formira dvije glavne unutrašnje zone – gotovo potpuno izgrađene donje i tek inicirane gornje[9] (stanje 2015. godine). Donja zona sastoji se prostrane lansirne platforme s tornjevima, te četiri veća popratna objekata za montažu i skladištenje.[16] Izdužena betonska platforma ima dimenzije od 130 x 28 m i prilazi joj se pomoću dvije nasute kose ravni s blagim nagibom na oba kraja, a na njoj se nalaze statični matični toranj uz kojeg je raketa-nosač pričvršćena uoči lansiranja, odnosno pokretni servisni toranj (otvoren s jedne strane) koji se kreće na tračnicama i po potrebi natkriva sporedni toranj s raketom.[9] Uz statični toranj nalazi se kvadratično okno dimenzija 5,0 x 5,0 m koje tokom lansiranja odvodi mlaz vrućih plinova u dva bočna betonska jarka, pozicionirana poprečno na os platforme dužinom od 40 m odnosno širinom od 10 m.[16] Glavni toranj ima sedam servisnih etaža (bez prizemne), zatvorenog je tipa i ukupna visina mu iznosi najmanje 40 m.[16] Sukladno dimenzijama ispušnog okna i servisnog tornja, strani analitičari smatraju da je lansirno postrojenje konstruirano za novi (i službeno neobjavljeni) tip trostupanjske rakete visine do 40 m odnosno dijametra do 4,5 m, što bitno nadilazi sve postojeće operativne i razvojne modele iranskih raketa-nosača (Kavošgar-A/B/C/D, Safir i Simorg).[16] Procjenjivalo se da će takva masivna raketa biti spremna za lansiranje 2016. ili 2017. godine,[16] što se naposljetku pokazalo preciznim jer je u aprilu 2016. s glavne rampe obavljen prvi test,[25] dok je službeno otvorena u julu 2017. godine.[26] Također, pretpostavlja se da će se ta rampa koristiti i za najavljeni suborbitalni let s ljudskom posadom.[9]

Prilikom ranih stadija gradnje lansirni objekt navodno je pokazivao višestruke sličnosti sa srodnim postrojenjima za sjevernokorejske rakete Taepodong-2 odnosno kineske Dugi marš,[6] ali kasnije se pokazalo da je iranska infrastruktura kompleksnija i sofisticiranija u odnosu na sjevernokorejsku,[22] kao i da je sama rampa oblikovno i funkcionalno drugačija. Također, iranska skladišta za raketno gorivo veća su od sjevernokorejskih ekvivalenata u raketodromima Sohae i Tonghae.[16] Glavno spremište s visokotlačnim rezervoarima nalazi se pedesetak metara istočno od platforme,[9] tlocrtnih je dimenzija od 35 x 25 m i povezano je s lansirnom rampom pomoću 120 m dugačkih ukopanih cjevovoda.[16] Većina tekućih goriva za iranske rakete-nosače (i vojne balističke rakete) se serijski proizvode u izoliranim pogonima jugozapadno od Isfahana i južno od Nadžafabada tj. kod naselja Madisea,[19] a u svemirski centar dostavljaju se kamionskim cisternama specijalno dizajniranim za dugoročno skladištenje.[19] Stoga, pretpostavlja se da novoizgrađena industrijska skladišta sadrže rezervoare posebno projektirane za dugotrajnu pohranu vrlo otrovnih i korozivnih goriva tipa TM-185[19] (20 % benzina i 80 % kerozina). U krugu od 100 m jugozapadno od platforme nalaze se još dva bočna objekta 1100 i jedno čeono od 400 m², koji ovisno o izvorima služe za obradu raketnog goriva[9] ili pak horizontalnu montažu i provjeru.[16] Dok su izvedbeni radovi na donjoj zoni sredinom 2010-ih privođeni kraju, istovremeno temeljenje i opsežni građevinski radovi u gornjoj zoni sugeriraju da Iran radi na drugoj, paralelnoj platformi s ponešto drugačijim lansirnim azimutom.[9] Osim lansirne infrastrukture unutar ove dvije zone, južno od ulaza u perimetar smješteno je i petnaest manjih pomoćnih objekata, a sjeverno na uzvišenju nalaze se još kontrolni bunker[16] sa 20-metarskim nadzornim tornjem.

 
Skica pripreme lansiranja Safira na kružnoj platformi, slijeva nadesno:
– transportni erektor-lanser (TEL)
– pokretni nosač s mostovima
– rasvjetno tijelo

Kružna lansirna platforma (35°14′5″N53°55′15″E) je najstariji astronautički objekt kompleksa[19] i ujedno medijski najeksponiraniji, prepoznatljiv po svijetloplavoj podlozi s izvornim logom Iranske svemirske agencije (ISA).[16] Platforma je simplificiranog odnosno privremenog karaktera i sastoji se od poravnatog terena s kružnim asfaltiranim podijumom dijametra od 65 m, na čijem je središtu položen servisni toranj.[19] Njena funkcija je da prima transportni erektor-lanser (TEL) s raketom-nosačem, zatim opskrbna vozila s raketnim gorivom, visokotlačnim plinovima i električnom energijom, te komandna i telekomunikacijska vozila.[19] Korišteni TEL za rakete-nosače Safir temelji se na onom za balističke rakete tipa Šahab-3, uz vrlo malo modifikacija.[19] S obzirom da svemirski centar krajem 2000-ih još nije sadržavao postrojenja za horizontalnu montažu, pretpostavlja se da su elementi u potpunosti montirani u Teheranu ili na nekoj drugoj industrijskoj lokaciji, te dopremani TEL-om na kružnu platformu za lansiranje.[19]

Servisni toranj visine je oko 28 m, rešetkastog je tipa i izrađen je od čelika ili aluminija.[19] Prilikom lansiranja postavlja se u kosi položaj (30/60°), a za uspravljanje se rabi hidraulički pogon.[19] Toranj po vertikali sadrži šest pokretnih mostova od čega četiri polukružna i dva kružna, među kojima se najgornji pri posljednjim provjerama satelita zatvara elastičnom oblogom zbog opasnosti od izlaganja složene tehnike atmosferlijama.[14] Donji mostovi koriste se za tehničku provjeru konstrukcije, spoja dvaju stupnjeva, te za punjenje tekućim gorivom.[19] Toranj ne sadrži dizalicu i teret se stoga prije lansiranja postavlja u finalni položaj unutar postrojenja za horizontalnu montažu.[19] Uz rub kružnog podijuma, na svakih 90° nalaze se 30-metarska rasvjetna tijela sa sigurnosnim ljestvama i leđobranima, te s malim platformama za snimanje.[19] Iako je službeno objavljeno da se uz platformu nalazi i podzemna kontrolna stanica, nisu pruženi nikakvi detalji o istoj,[14] niti je locirana od strane neovisnih analitičara.[19] Također, prilikom prvih lansiranja Safira nisu identificirani ni nadzemni ili podzemni objekti za pohranu raketnog goriva i visokotlačnih plinova.[19] Uz ophodnu cestu oko platforme nalaze se tri građevine čija funkcija nije precizno utvrđena, premda je jedna navođena kao opservatorij.[19]

Pogon za montažu raketa (35°14′53″N53°54′46″E) smješten je na sjevernom dijelu kompleksa i sastoji se od jednog objekta tlocrtnih dimenzija od 105 x 70 m, od čega 60 x 40 m otpada na veliku dvoranu za horizontalnu montažu raketa-nosača. Građevina je transportno prohodna s obje strane po uzdužnoj osi, a oko nje nalazi se 40 m asfaltiranog ophoda za manevriranje dugačkih vozila. Glavni cestovni prilaz čitavom perimetru je s južne strane.

Testni centar za raketne motore (35°15′31″N53°57′15″E) nalazi se na krajnjem sjeveroistoku kompleksa, na posebno ograđenom heksagonalnom području dimenzija 750 x 480 m odnosno površine od 28,8 ha. Primarna funkcija ovog postrojenja je statično testiranje raketnih motora na tekuće gorivo,[16] no može se koristiti i za dinamično ispitivanje potisnika.[9] Analize satelitskih snimaka ukazuju da se glavni objekt sastoji od 13 m širokog odnosno od 18 do 20 m visokog tornja od kojeg se prema istoku pruža 50 m dugačak betonski jarak za odvod mlaza vrućih plinova.[22] Dizajn ovog objekta slijedi klasični istočnjački stil u obliku umjetnog klifa s dugačkim mlaznim jarkom kojeg su koristili Sovjeti, Kinezi i Sjevernokorejci.[22] Nasuprot tome, zbog ravničarske konfiguracije terena kod Svemirskog centra Kennedy na Floridi, Amerikanci su rabili pretežito robusna kubusna postrojenja. Usprkos određenim sličnostima sa sjevernokorejskim postrojenjem Tonghae (ili Musudan-ri), iranski testni centar odmiče vidljivo većom i sofisticiranijom popratnom infrastrukturom.[22] Toranj za ispitivanje prvotno je kod stranih stručnjaka pogrešno identificiran kao lansirna rampa, što praktički nije moguće jer je 10 m kraći od potrebne visine za primanje najnovijih modela raketa-nosača.[22]

Zapadnjački analitičari navode da je početkom 2012. testni centar već bio u upotrebi odnosno da su ispitivani motori Simorga.[16] Kao i u slučaju glavne lansirne rampe, ovo postrojenje može se koristiti za rakete dijametra do 4,5 m.[16] Na satelitskim snimkama objavljenim sredinom 2010-ih, sjeverno od postojećeg tornja uočeni su građevinski radovi i formiranje drugog jarka, što sugerira da se gradi dodatno testno postrojenje i to najvjerojatnije za gornji stupanj rakete-nosača.[9] Oko 170 m istočno od tornja nalazi se objekt za nakupljanje pepela i drugog raketnog otpada,[22] a 40 m sjeverno nalazi se i skladište s rezervoarima za raketno gorivo (međusobno povezano ukopanim cjevovodom). Unutar perimetra nalazi se još desetak većih sekundarnih objekata, uglavnom smještenih zapadno od testnog tornja tj. uz pristupni put. Semnanski testni centar predstavlja najveći objekt takve vrste u Iranu,[16] a tri dodatna srodna postrojenja za ispitivanje velikih raketa nalaze se još podno planine Seh-Paje odnosno 4,0 km jugoistočno od naselja Hame-Sina u Teheranskoj pokrajini (35°39′19″N51°39′5″E).[22]

Operativni centar (35°14′41″N53°56′6″E) položen je sjeverno od cestovnog račvanja za glavnu lansirnu rampu i testni centar, a sastoji se od velike centralne građevine tlocrtnih dimenzija 50 x 30 m, te pet manjih sporednih objekata.

Administrativni centar (35°15′15″N53°54′0″E) smješten je na krajnjem sjeverozapadu kompleksa, uz cestu 36 koja vodi k Semnanu i Teheranu, te predstavlja jedini objekt otvoren za širu javnost. Obuhvaća centralni park, glavnu građevinu dimenzija 55 x 55 m i veliko parkiralište na sjevernom dijelu, a od sredine 2010-ih u toku je i izgradnja simetričnih objekata na južnoj strani.

Distributivna trafostanica (35°14′42″N53°53′48″E) nalazi se podno manjeg brežuljka na zapadu kompleksa i sastoji se od jednog objekta tlocrtnih dimenzija 25 x 12 m kojem se pristupa cestom s istoka. Znatne količine iskopanog materijala u njenoj neposrednoj blizini svjedoče o podzemnim postrojenjima neidentificiranog karaktera. Na pokrajinski elektroenergetski sistem priključena je pomoću sjevernog dalekovoda koji vodi do elektrana kod grada Semnana. Od trafostanice se račvaju dva lokalna dalekovoda – jedan vodi prema jugu do vojnih objekata, a drugi prema istoku do astronautičkih jedinica. Uz sva tri pravca protežu se servisni zemljani putevi.

Vojni raketni poligon (35°13′46″N53°51′58″E) predstavlja najstariji objekt u kompleksu i smješten je na njegovom krajnjem zapadu.[9] Jezgru poligona sačinjava stjenoviti brežuljak dimenzija od 1,0 x 1,0 km ispod kojeg se nalaze brojni tuneli i podzemne dvorane,[6] kojima se pristupa pomoću najmanje 25 širokih površinskih otvora. Podzemne prostorije imaju funkciju sigurosnog skladišta balističkih raketa i mobilnih lansera koji se sukladno vojnim potrebama brzo izvlače na površinu i lansiraju projektile. Prema sjeveru, sjeveroistoku i jugoistoku nalaze se sporedni poligoni za vježbe iranske vojske, poglavito za testiranje raketne artiljerije.[9] Bitni elementi raketnog poligona su tri lansirna podijuma: najbliži se nalazi 1300 m prema jugu (dim. 80 x 70 m; 35°12′41″N53°51′34″E), a dva udaljenija od 2,0 do 3,0 km prema zapadu[6] od čega je je prvi kružnog (d = 130 m; 35°13′22″N53°50′19″E) odnosno drugi pravokutnog tlocrta (40 x 60 m; 35°13′38″N53°49′40″E). Do navedenih platformi vode dvije pomoćne ceste, a još dvije povezuju poligon sa susjednim upravno-tehničkim vojnim centrom.[6] Pojedini analitičari tvrde da je prvi poligon za testiranje raketa na ovom području originalno bila Avijacijsko-raketna baza Semnan koja je fizički sasvim odvojena od kompleksa (20 km sjeverozapadno).[6]

Upravno-tehnički vojni centar (35°13′21″N53°53′45″E) položen je 2,0 km istočno od brdovitog raketnog poligona odnosno oko 3,0 km južno od administrativnog centra. Kvadratičnog je tlocrta približnih dimenzija od 850 x 850 m i sastoji se od komandne zgrade u središtu, tehničkih postrojenja za horizontalnu montažu na zapadu,[6] vojno-opskrbnih objekata na jugu i istoku, dok se na sjeveru nalaze centri za istraživanje i razvoj,[6] zgrada uprave, kasarne, džamija, te sportski i drugi pomoćni objekti. Ovaj segment kompleksa također sadrži helidrom i omanji aerodrom. Zbog disperzije opasnih materijala, prema zapadu, jugu i istoku sagrađeni su dugački nasipi trokutastog poprečnog presjeka, segmentirani okomito položenim kraćim nasipima koji odvajaju spremišta za visokoeksplozivnu raketnu municiju koja se koristi kod projektila Šahab-1, Šahab-2, Šahab-3, Gadr-110 i Ašura.[6] Svim vojnim segmentima kompleksa upravlja Iranska revolucionarna garda.[4]

Komunikacijske antene (35°11′34″N53°56′21″E) uključuju dvije velike antene visine od oko 130 m i jednu manju od 90 m, sve poduprte trima kabelima. Smještene su približno 5,0 km južno od obje lansirne točke, a pristupa im se posebnom cestom koja vodi 4,5 km jugoistočno od upravno-tehničkog vojnog centra. Dvije manje, 40-metarske rešetkaste antene nalaze se kilometar istočno od ovog centra. Navedene velike antene dio su glavne stanice za centralno pozicioniranje i kontrolu satelita, a postavljene su 2009. zajedno s nizom zemaljskih satelitskih stanica razmještenih diljem Irana, namijenjenih za telemetriju, praćenje i upravljanje (TT&C).[18] Druga važna komunikacijsko-komandna stanica izgrađena je kod Čarmšahera (35°8′59″N51°37′8″E) tj. 20 km južno od Varamina u Teheranskoj pokrajini, treća u Čabaharu, a dodatne uključuju četiri stanice za pozicioniranje u Sistansko-balučistanskoj pokrajini i jednu komunikacijsku u Abadanu.[18] Sporedne stanice za praćenje nalaze se još kod Tabasa i u Isfahanskoj pokrajini.[6] U junu 2014. najavljena je instalacija novih zemaljskih satelitskih stanica u Tabrizu, Mašhadu, Čabaharu i na otoku Kešmu.[27] Uz statična postrojenja, ISA se služi i mobilnim TT&C stanicama s rešetkastim antenama,[14] kao i 24-tonskim vozilima s velikim paraboličnim antenama.[28]

Lansiranja uredi

 
Aktivne rakete-nosači (2024), slijeva nadesno:
Kavošgar-C
Kavošgar-D
Kavošgar-1
Safir
Simorg

Do 2024. godine iz kompleksa SC Imam Homeini izvršeno je ukupno 17 lansiranja od čega je jedno niskoatmosfersko, tri visokoatmosferska, šest suborbitalnih i sedam orbitalnih. Pokusna raketa-nosač Kavošgar-1 i bioastronautička serija raketa Kavošgar-1/2/3/4/5/6/7 (A/B/C) lansirani su pomoću mobilnih lansera na raštrkanim lokacijama, dok su Safiri i najnoviji bioastronautički tip Kavošgar-8 (D) lansirani s kružne platforme. Prvo lansiranje s glavne rampe raketom Simorg bilo je zakazano za početak 2016.[8] i obavljeno u aprilu iste godine.[25] Sva četiri satelita lansirana su pod inklinacijom od oko 55°, prema Arapskom moru tj. Indijskom oceanu. Bitnija lansiranja se najčešće provode početkom februara, nekoliko dana uoči nacionalnog praznika Dana revolucije (11. 2.).[20]

Prvi svemirski let iznad Karmanove linije izvršen je 4. 2. 2008. (paralelno s inauguracijom prve lansirne rampe[17]) raketom Kavošgar-1 koja je nosila pokusne instrumente.[4] Kavošgar-1 modifikacija je vojne rakete Šahab-3 i ima visinu od oko 17 m,[14] a korišten je ukupno dvaput. Dana 16. 8. 2008. u orbitu je lansirana maketa satelita,[5] prilikom čega je korištena nova raketa-nosač Safir, pet metara veća od navedene suborbitalne preteče.[14] Safirom je također 2. 2. 2009. lansiran i Omid, prvi operativni iranski satelit, čime je Iran postao deveta zemlja svijeta koja je samostalno izvela takav pothvat.[4] Uspješno lansiranje Omida je detektirala i potvrdila američka Mreža svemirskog nadzora (engl. Space Surveillance Network).[4]

Tokom 2008. i 2010. godine izvedena su i dva visokoatmosferska leta bioastronautičkom raketom Kavošgar-B (derivat Nazeata), što je poslužilo kao priprema za slanje sisavaca u svemir.[21] Dana 28. 1. 2013. raketom Kavošgar-C (modificirani Fateh-110) obavljeno je uspješno lansiranje rezus makakija Pišgama na visinu od 120 km,[21] čime se Iran priključio elitnom klubu od šest zemalja koje su uspješno poslale životinje u svemir[4] (SAD, SSSR, Francuska, Kina i Japan). Ranih 2010-ih na Zapadu su se pojavile špekulacije o tajnim vojnim testovima[4] i više neuspješnih svemirskih lansiranja, što pak nije službeno potvrđeno[16] ili je izričito opovrgnuto od strane iranskih dužnosnika.[4]

Od februara 2011. do septembra 2012. Iran je u svemir lansirao ukupno pet raketa i tu brzinu razvoja zapadnjački analitičari smatraju impresivnom, pogotovo uzimajući u obzir da je Sjeverna Koreja zabilježila četiri uzastopna neuspješna testa kroz 14 godina.[16] Također, strani stručnjaci koji Iranu pripisuju dodatne neuspješne pokušaje istovremeno ukazuju da takva frekventnost lansiranja svejedno ostavlja impresivan dojam za novog svemirskog igrača na globalnoj sceni.[16] Za drugu polovicu 2010-ih godina najavljena su lansiranja Simorga (v = 27 m, d = 2,5 m) i još većih raketa-nosača (v = 40 m, d = 4,5 m),[16] te slanje ljudi u svemir. Prvog iranskog astronauta planira se lansirati u suborbitalni let, na visinu od 150 do 200 km.[29] Maketa kapsule s jednočlanom ljudskom posadom prezentirana je u februaru 2015. godine.[29]

U aprilu 2016. s glavne rampe izvršeno je prvo testiranje Simorga.[25] Sam Iran nije objavio nikakve informacje o lansiranju, no test su potvrdili ruski i američki službeni izvori.[25] Rusko ministarstvo obrane je izvijestilo da je dana 19. 4. 2016. u 9:33 UTC obavljen suborbitalni let i da se raketa nakon testa srušila u južnim krajevima zemlje.[25] Istu informaciju objavili su i Amerikanci, navodeći da se radilo ili o suborbitalnom testiranju završnog stupnja rakete, ili pak o neuspješnom pokušaju dostizanja orbite.[25] Glavna lansirna rampa službeno je otvorena 27. 7. 2017. uz lansiranje Simorga.[26] Iranski državni mediji objavili su snimku lansiranja rakete, međutim, nisu precizirali o kakvoj se vrsti leta ili teretu radilo.[26]

Datum Raketa-nosač Teret Rampa Napomena
nov. 2006. Kavošgar-1 (A) instrumenti mobilna atmosferski let (v = 10 km)[21]
25. 2. 2007. Kavošgar-1 instrumenti mobilna prvi visokoatmosferski let[4]
4. 2. 2008. Kavošgar-1 instrumenti mobilna prvi let iznad Karmanove linije[4]
16. 8. 2008. Safir-1   maketa kružna prvi iranski objekt u orbiti[5]
26. 11. 2008. Kavošgar-2 (B) prazna biokapsula mobilna atmosferski let (v = 40 km)[21]
2. 2. 2009. Safir-1   Omid kružna prvi operativni iranski satelit[4]
3. 2. 2010. Kavošgar-3 (B) hk. životinje mobilna atmosferski let (v = 55 km)[21]
15. 3. 2011. Kavošgar-4 (C) prazna biokapsula mobilna suborbitalni let (v = 135 km)[21]
15. 6. 2011. Safir-1A   Rasad-1 kružna drugi operativni satelit[4]
7. 9. 2011. Kavošgar-5 (C)   biokapsula mobilna suborbitalni let (v = 120 km)[21]
3. 2. 2012. Safir-1B   Navid kružna treći operativni satelit[4]
8. 9. 2012. Kavošgar-6 (C)   biokapsula mobilna suborbitalni let (v = 120 km)[21]
28. 1. 2013. Kavošgar-7 (C)   Pišgam mobilna suborbitalni let (v = 120 km)[21]
14. 12. 2013. Kavošgar-8 (D)   Fargam kružna suborbitalni let (v = 120 km)[21]
2. 2. 2015. Safir-1B   Fadžr kružna četvrti operativni satelit[20]
19. 4. 2016. Simorg instrumenti glavna suborbitalni let[25]
27. 7. 2017. Simorg nepoznato glavna službeno otvaranje glavne rampe[26]

Povezano uredi

Izvori uredi

  1. (fa) MOD (2. 6. 2012). „وزير دفاع: پايگاه جديد فضايي جمهوري اسلامي ايران به نام امام خميني (ره) نامگذاري شد”. Tehran: Vezarat-e Defa va Poštibani-je Niruha-je Mosalah. Arhivirano iz originala na datum 2015-05-11. Pristupljeno 21. 12. 2015. 
  2. 2,0 2,1 (en) Tarikhi, Parviz (2015). The Iranian Space Endeavor: Ambitions and Reality. Springer-Praxis books in Space Exploration. Cham, Switzerland; Chichester, UK: Springer; Praxis Publishing. str. 182. i 186-187. DOI:10.1007/978-3-319-05347-9. ISBN 9783319053462. OCLC 888545140. 
  3. (en) Lele, Ajey (2013). Asian Space Race: Rhetoric or Reality?. New Delhi: Springer; Institute for Defence Studies & Analyses (IDSA). str. 33. DOI:10.1007/978-81-322-0733-7. ISBN 9788132207320. OCLC 828197935. 
  4. 4,00 4,01 4,02 4,03 4,04 4,05 4,06 4,07 4,08 4,09 4,10 4,11 4,12 4,13 4,14 4,15 4,16 4,17 4,18 4,19 4,20 4,21 4,22 4,23 4,24 (en) Hildreth, Steven A. (6. 12. 2012). Iran’s Ballistic Missile and Space Launch Programs. CRS report for Congress. R42849. Washington, DC: Congressional Research Service (CRS), Library of Congress. str. 13-14, 32, 39-44. i 57-58. OCLC 822732797. [mrtav link]
  5. 5,0 5,1 5,2 5,3 (en) Harding, Robert C. (2013). Space Policy in Developing Countries: The Search for Security and Development on the Final Frontier. Space Power and Politics. Milton Park, Abingdon, Oxfordshire; New York: Routledge. str. 131. ISBN 9780415538459. OCLC 773023787. 
  6. 6,00 6,01 6,02 6,03 6,04 6,05 6,06 6,07 6,08 6,09 6,10 6,11 6,12 6,13 6,14 6,15 6,16 (en) Vick, Charles P. (11. 3. 2013). „Iran’s Ballistic Missile Test Ranges & Satellite Launch Corridor (2)”. Alexandria, Virginia: Global Security. Pristupljeno 21. 12. 2015. 
  7. 7,0 7,1 7,2 7,3 (en) Vick, Charles P. (21. 7. 2011). „Iran’s Ballistic Missile Test Ranges & Satellite Launch Corridor (1)”. Alexandria, Virginia: Global Security. Pristupljeno 21. 12. 2015. 
  8. 8,0 8,1 8,2 8,3 8,4 8,5 8,6 8,7 8,8 (fa) ISNA (7. 10. 2015). „تاسیس پایگاه پرتاب ماهواره «امام خمینی»/تکمیل ماهواره بر«سیمرغ»وماهواره «طلوع»تا پایان 95”. Tehran: Iranian Students News Agency. Pristupljeno 21. 12. 2015. 
  9. 9,00 9,01 9,02 9,03 9,04 9,05 9,06 9,07 9,08 9,09 9,10 9,11 9,12 9,13 9,14 9,15 9,16 9,17 9,18 9,19 (en) Vick, Charles P. (6. 12. 2013). „Iranian Expanded First & Building Second Space Launch Center”. Alexandria, Virginia: Global Security. Pristupljeno 21. 12. 2015. 
  10. 10,0 10,1 (en) Chipman, John; Fitzpatrick, Mark (10. 5. 2010). Iran's Ballistic Missile Capabilities: A Net Assessment. IISS Strategic Dossiers. London: International Institute for Strategic Studies (IISS). str. 47. ISBN 9780860792055. OCLC 639344298. 
  11. (en) Samore, Gary (2005). Iran's Strategic Weapons Programmes: A Net Assessment. IISS Strategic Dossiers. London: Routledge; International Institute for Strategic Studies (IISS). str. 83. ISBN 9780415385510. OCLC 62221397. 
  12. 12,0 12,1 12,2 (en) Garver, John W. (2006). China and Iran: Ancient Partners in a Post-Imperial World. Seattle, Washington; London: University of Washington Press. str. 186-187. ISBN 9780295986319. OCLC 827736244. 
  13. 13,0 13,1 13,2 13,3 13,4 13,5 13,6 (en) Arnett, Eric Hall (1997). Military Capacity and the Risk of War: China, India, Pakistan, and Iran. SIPRI Monographs. Oxford, England; New York: Oxford University Press; Stockholm International Peace Research Institute (SIPRI). str. 187. ISBN 9780198292814. OCLC 36185995. 
  14. 14,0 14,1 14,2 14,3 14,4 14,5 14,6 14,7 14,8 (en) Harvey, Brian; Smid, Henk H. F.; Pirard, Théo (2010). Emerging Space Powers: The New Space Programs of Asia, the Middle East and South-America. Springer-Praxis books in Space Exploration. Berlin; New York; Chichester, UK: Springer; Praxis Publishing. str. 254, 277-282, 288. i 293. DOI:10.1007/978-1-4419-0874-2. ISBN 9781441908735. OCLC 401159925. 
  15. 15,0 15,1 (en) Frolov, Andrei (2007). Iran's Delivery Systems Capabilities. Security Index: A Russian Journal on International Security. 13. 2. (82). Abingdon, Oxfordshire; Moscow: Routledge, Taylor & Francis; PIR Center. str. 36-37. ISSN 1993-4270. OCLC 4902406310. Arhivirano iz originala na datum 2016-03-05. Pristupljeno 2015-12-22. 
  16. 16,00 16,01 16,02 16,03 16,04 16,05 16,06 16,07 16,08 16,09 16,10 16,11 16,12 16,13 16,14 16,15 16,16 16,17 16,18 16,19 16,20 16,21 16,22 16,23 16,24 16,25 16,26 16,27 16,28 16,29 16,30 16,31 16,32 16,33 16,34 16,35 (en) IHS Jane's (sep. 2012). „Analysis: Iran's satellite launch programme”. Coulsdon, Surrey: Jane's Intelligence Review. ISSN 2048-349X. Pristupljeno 21. 12. 2015. 
  17. 17,0 17,1 17,2 (en) Nemets, Alexandr V.; Kurz, Robert W. (2009). The Iranian Space Program and Russian Assistance. The Journal of Slavic Military Studies. 22 (1). London: Frank Cass, Taylor & Francis. str. 91-92. DOI:10.1080/13518040802697304. ISSN 1351-8046. OCLC 4893174686. Arhivirano iz originala na datum 2013-02-17. Pristupljeno 2015-12-22. 
  18. 18,0 18,1 18,2 (en) Tarikhi, Parviz; Abbassi, Mohammad; Ashrafi, Maryam (2013). „9. Iran's Aerospace Technology”. u: Soofi, Abdol Siavash; Ghazinoory, Sepehr. Science and Innovations in Iran: Development, Progress, and Challenges. New York: Palgrave Macmillan. str. 200-202. ISBN 9781137030092. OCLC 798615506. 
  19. 19,00 19,01 19,02 19,03 19,04 19,05 19,06 19,07 19,08 19,09 19,10 19,11 19,12 19,13 19,14 19,15 19,16 19,17 19,18 19,19 19,20 19,21 (en) Vick, Charles P. (11. 3. 2013). „Iran’s Space Satellite Launch Infrastructure”. Alexandria, Virginia: Global Security. Pristupljeno 21. 12. 2015. 
  20. 20,0 20,1 20,2 (en) Press TV (2. 2. 2015). „Iran successfully places domestically-made Fajr satellite into orbit”. Tehran: Press TV. Arhivirano iz originala na datum 2016-02-28. Pristupljeno 21. 12. 2015. 
  21. 21,00 21,01 21,02 21,03 21,04 21,05 21,06 21,07 21,08 21,09 21,10 (fa) ARI (17. 12. 2014). „تاریخچه کاوشگر ایرانی: پژوهشکده سامانههای فضانوردی و یکدهه سابقه پرتاب محمولههای فضایی”. Tehran: Pažohešgah-e Havafaza-je Iran (ARI). Arhivirano iz originala na datum 2013-12-19. Pristupljeno 21. 12. 2015. 
  22. 22,00 22,01 22,02 22,03 22,04 22,05 22,06 22,07 22,08 22,09 22,10 (en) Vick, Charles P. (5. 4. 2013). „Iran's Static, Dynamic Test Stand on the Semnan, Launch Site Infrastructure”. Alexandria, Virginia: Global Security. Pristupljeno 21. 12. 2015. 
  23. (en) Cordesman, Anthony H. (2014). Iran's Rocket and Missile Forces and Strategic Options. Lanham, Maryland; Washington, DC: Rowman & Littlefield; Center for Strategic and International Studies (CSIS). str. 84, 97. i 128-129. ISBN 9781442240650. OCLC 907956573. 
  24. (fa) MOD (3. 2. 2015). „معاون وزیر دفاع از ورود دوربینهای ایرانی برای اولین بار به فضا خبرداد”. Tehran: Vezarat-e Defa va Poštibani-je Niruha-je Mosalah. Arhivirano iz originala na datum 2015-05-11. Pristupljeno 21. 12. 2015. 
  25. 25,0 25,1 25,2 25,3 25,4 25,5 25,6 25,7 (en) Eshel, Tamir (24. 4. 2016). „Simorgh First Launch – an Iranian Success or Failure?”. Qadima: Defense Update. Pristupljeno 28. 7. 2017. 
  26. 26,0 26,1 26,2 26,3 26,4 (en) Press TV (27. 7. 2017). „Watch moment Iran successfully launches Simorgh satellite carrier”. Tehran: Press TV. Pristupljeno 28. 7. 2017. 
  27. (fa) ISNA (15. 6. 2014). „ایستگاه دریافت اطلاعات ماهواره در چهار شهر راهاندازی میشود”. Tehran: Iranian Students News Agency. Pristupljeno 21. 12. 2015. 
  28. (fa) Iranetavana (25. 2. 2014). „متخصصان ایرانی ایستگاه زمینی دریافت تصاویر ماهواره ای ساختند”. Tehran: Iran-e Tavana. Arhivirano iz originala na datum 2015-10-22. Pristupljeno 21. 12. 2015. 
  29. 29,0 29,1 (fa) ISRC (17. 2. 2015). „جدیدترین دستاوردهای فضایی پژوهشگاه فضایی ایران در نمایشگاه فناوری فضایی”. Tehran: Pažohešgah-e Fazai-je Iran (ISRC). Arhivirano iz originala na datum 2015-10-29. Pristupljeno 21. 12. 2015. 

Vanjske veze uredi

Ostali projekti
 U Wikimedijinoj ostavi ima još materijala vezanih za: Svemirski centar Imam Homeini