Surinam (Kraljevina Nizozemska)

Surinam
Suriname
Konstitutivna kraljevina Kraljevine Nizozemske
  
1954.1975.   
Zastava Grb
Zastava Grb (1959–1975)
Himna: "God zij met ons Suriname"
Lokacija Surinama
Lokacija Surinama
Glavni grad Paramaribo
Jezik/ci nizozemski jezik
Vlada Konstitutivna kraljevina
Kraljica
 - 1954.1975. Juliana
Generalni guverner
 - 1954.1956. Jan Klaasesz
 - 1956.1964. Jan van Tilburg
 - 1963.1964. Archibald Currie
 - 1964.1965. François Haverschmidt (v.d.)
 - 1965.1968. Henry Lucien de Vries
 - 1968.1975. Johan Ferrier
Premijer
 - 1954.1955. Archibald Currie
 - 1955.1958. Johan Ferrier
 - 1958.1963. Severinus Desiré Emanuels
 - 1963.1969. Johan Adolf Pengel
 - 1969. Arthur Johan May (v.d.)
 - 1969.1973. Jules Sedney
 - 1973.1975. Henck Arron
Historija Hladni rat
 - Povelja 15. prosinca 1954.
 - Nezavisnost 25. studenog 1975.
Valuta nizozemski gulden (1954–1962)
surinamski gulden (1963–1975)
Danas dio  Surinam

U razdoblju od 1954. do 1975. godine, Surinam je bio konstitutivna kraljevina u sklopu Kraljevine Nizozemske. To je u praksi značilo da je Surinam uživao potpunu autonomiju na svim poljima osim obrane i vanjske politike te da je ravnopravno sudjelova u politici Kraljevine zajedno s Nizozemskim Antilima i Nizozemskom. Prije toga, Surinam je bio kolonija, a dana 25. studenog 1975. godine stekao je punu nezavisnost od Nizozemske.

Do 1954. godine, Surinam je imao status kolonije te je u tom kontekstu bio u podređenom položaju u odnosu na ostale zemlje Kraljevine Nizozemske. Međutim, te je godine provedena velika administrativna reforma koja je svoje korijene imala u Atlantskoj povelji iz 1941. godine, kojoj je Nizozemska pristupila 1. siječnja 1942. godine, a koja je proklamirala pravo naroda da sami biraju vlast. Dana 7. prosinca 1941., kraljica Wilhelmina predložila je reforme tijekom radijskog govora te je, u ime Nizozemske vlade u egzilu, objavila kako smatra potrebnim da Nizozemska revidira odnose sa svojim kolonijama nakon rata. Izvorno, ovaj je govor imao gotovo isključivo propagandnu svrhu: Nizozemska je za cilj imala pridobiti populaciju svojih kolonija, imajući na umu gotovo isključivo Nizozemske Istočne Indije, te ostaviti bolji dojam u očima Sjedinjenih Država, koje su u tom periodu bile izrazito skeptične prema kolonijalizmu.

Nakon što je Indonezija stekla nezavisnost, službeni je Amsterdam smatrao kako bi federalni ustav bio prekompleksan jer su gospodarstva Surinama i Nizozemskih antila bila beznačajna u odnosu na nizozemsko. Zato je 1954. godine donesena Povelja kojom su i Surinam i Nizozemski Antili dobili svog opunomoćenog ministra koji je imao ured u Nizozemskoj i koji je ravnopravno sudjelovao na sjednicama vlade kada su se donosile odluke koje su se ticale cijele Kraljevine ili prekomorskih posjeda. Povelja je Surinamu i Nizozemskim Antilima dala dodatne predstavnike te pravo na izmjenu Temeljnih zakona, ali ne i pravo na jednostrano istupanje iz Kraljevine, iako je propisano pravo na obostrano istupanje iz Povelje.[1] Protivljenje punoj nezavisnosti Surinama nastavilo se sve do kraja 1950-ih godina, međutim situacija se počela značajno mijenjati u narednom desetljeću.

Prvi korak ka promjeni stava bila je kriza u Nizozemskoj Novoj Gvineji 1962. godine, a onda i ustanak na Curaçau 1969. godine. U tom su periodu gotovo sve nizozemske stranke počele podržavati ideju potpune nezavisnosti Surinama jer su im primjeri s Kariba pokazali kako su konstitutivne kraljevine samo opterećenje za proračnu te kako službeni Amsterdam više nije imao gotovo nikakvu kontrolu nad lokalnom upravom. Uz to, ideja o tome da je kolonijalizam pogrešan postajala je sve značajnija, što je također doprinijelo promjeni stava. Kada je 1973. godine postao premijer, Joop den Uyl obećao je kako će karipske zemlje steći punu nezavisnost za njegova mandata; Nizozemski Antili odbili su takav prijedlog, dok je Surinam bio spreman pregovarati. Iako je tadašnji premijer Jules Sedney rekao kako nizozemska vlada djeluje ishitreno i kako se nezavisnost Surinama mora dobro isplanirati,[2] njegov nasljednik Henck Arron prihvatio je den Uylov plan da Surinam postane nezavisan najkasnije do kraja 1975. godine. Nakon dugih pregovora i paketa pomoći od čak 3.5 milijuna nizozemskih guldena,[3] Surinam je 25. studenog 1975. godine postao nezavisna Republika Surinam i formalnopravno raskinuo sve političke i državne veze s Kraljevinom Nizozemskom.

Četiri dana ranije, statua kraljice Wilhelmine uklonjena je i zamijenjena surinamskom zastavom na trgu Oranjeplein, koji je ubrzo preimenovan u Trg nezavisnosti. Nizozemska zastava posljednji put je spuštena 24. studenog. Oko ponoći započela je velika proslava, a na sam dan proglašenja u Surinamu su bili princeza Beatrix, princ Claus i premijer den Uyl. Bivši kolonijalni upravitelj Johan Ferrier postao je predsjednik, dok je istovremeno u Den Haagu kraljica Juliana potpisala ugovor o suverenitetu Surinama.

Reference

uredi
  1. Meel 1999
  2. „Suriname was niet voorbereid op onafhankelijkheid” (nl). de Telegraaf via Nickerie.net. Pristupljeno 19 June 2020. 
  3. Oostindie & Klinkers 2003: str. 108

Literatura

uredi

Vanjske veze

uredi