Sultan Valad
Muhammed Sultan Baha al-Din Walad (perz. بها الدین محمد ولد), poznatiji kao Sultan Veled ili Sultan Valad, je bio najstariji od Rûmîjevih sinova i jedan od osnivača Mevlevija. Bio je veliki učenjak i mistik.
| Sultan Veled | |
|---|---|
 | |
| Biografske informacije | |
| Rođenje | 11. 5. 1226. Karaman |
| Smrt | 19. 11. 1312. Konya |
| Obrazovanje | |
| Zanimanje | filozof, pjesnik, propovjednik |
| Opus | |
| Književni pravac | Mevlevije |
| Jezik | turski |
| Znamenita djela | |
| Inspiracija | |
Od | |
Biografija uredi
Sultan Valad je bio najstariji sin Rûmîja, njegova majka je bila Jowhar Hatun, kći Lala Sharaf-ud-Dina iz Samarkanda a dobio je ime po djedu Baha al-Din Waladu[α 1][1], u znak odanosti i poštovanja Rumija prema svome ocu[2]. Rûmî je ga poslao sa svojim drugim sinom, Ala al-Din Muhammadom, u Alep i u Damask da studira vjerske nauke. Stoga je Rûmî je se probrinuo za obrazovanje sina, stoga je Valad rano stekao znanje i mudrost pod očevim utjecajem[2]. Bio je vrlo blizak sa svojim ocem i imali su veliko međusobno povjerenje. Kasnije je bio vezan za Rûmîjeve halife, Selâhaddinom Zerkûbom i Hüsameddinom Çelebijom[1]. On je taj koji će tražiti Šemsa Tebrizija[α 2], tj. derviša koji je inicirao Rumija, kada bude čudno nestao.
Oženio je na Rûmîjev zahtjev Fatimu Hatun, kćerku zlatara Salah al-Din Zarkuba[1]. Imali su dvije kćeri, Mutahhara Hatun i Şeref Hatun, i jednog sina, Jalal Ali-Din Arifa[α 3]. Poslije smrti Fatime Hatun, oženio se svoje konkubine Nusretu Hatun i Sünbüle Hatun, s kojim je imao još djece[1].
Teško je pretrpio očevu smrt[1] (1273.) a potom je se zbližio sa šeikom Kerîmüddinom[α 4]. Podigao je mauzolej u čast Rumija, koji će postati središte bratstva. Zapravo počeci Mevlevijskog reda, njihova pravila i običaji datiraju iz vremena kada je sultan Valad preuredio bratstvo zajedno sa nasljednicima svog oca. Poslije Kerîmüddinove smrti, preuzeo je vodstvo reda i osigurao je širenje sekte s kalifima koje je poslao u razne gradove u Anadoliji. Süleyman Türkmani je osnovao mevlevijsku ložu istočno od Kırşehira, dok su Hüsameddin Hüseyin i Alaeddin iz Amasije neki od halifa koji su poslati u Erzindžan[1].
Umro je u Konyi 1312. u dobi oko svoje devedesete godine. Sahranjen je s očeve desne strane[1]. Slavu će dostići nešto kasnije, jer je dugo živio u sjeni svog oca.
Djela uredi
- Divan
- Velednâme (ili Knjiga početka)
- Rebâbnâme
- İntihanâme
- Maârif (Waladjeva Gnoza)
Divan uredi
Valadov divan sakuplja njegove pjesme na arapskom, na perzijskom, na turskom i na grčkom jeziku. Djelo su objavljili u 20. stoljeću Feridun Nafiz Uzluk, Asgar-i Rabbani i Veyis Değirmençay[1].
Velednâme uredi
Veledname je prva od njegovih tri masnavija, napisana u mješavini stihova i proze oko 1291. godine. Djelo je se zvalo također İbtidânâme jer je počinje riječju «ibtida». U djelu imamo najpouzdanije podatke o okruženju Rumijevih kalifa.
Rebâbnâme uredi
Djelo nosi ime po prvoj riječi prvog stiha[α 5], sastoji se od 8124 dvostiha i pisano je na arapskom, turskom i na grčkom. Napisan je 1301.
İntihanâme uredi
Djelo govori o Rumijevim životu i djelima, o njegovom odnosu prema Šemsi Tebriziju.
Maʿārif uredi
Jedino perzijsko prozno djelo sultana Veleda, sastoji se od pedeset i šest poglavlja i uglavnom ponavlja teme koje je ispričao u svojim masnavijama.