Sudbina je, prema narodnom verovanju, sila koja određuje život svakog pojedinca i od koje se ne može umaći. Sudbina je ono što je nekom predodređeno, pogotovo najznačajniji događaji u životu, uključujući čas i način smrti.[1] Događaji koje čoveka snalaze smatraju mu se dosuđenim, a ono željeno koje i pored uloženog truda ostaje neostvareno, smatra ce nesuđenim.[2]

Hebrejski rukopis iz 14. veka prikazuje uticaj zodijačkih znakova na čoveka.

U filozofskom smislu, sudbina je nužni red u svetu kojem je podvrgnuto svako biće. Sudbina nije slepa ili slučajna kao usud (lat. fatum), nego racionalna premda je nepoznata pojedincu koji u njoj učestvuje[3]. Tokom istorije, mnogi ljudi su bili nezadovoljni samo fizičkim objašnjenjima teških bolesti, raznih nesreća i prerane smrti, pa su pretpostavili natprirodni uzrok nevoljama koje dolaze bez obzira na zasluge. Verovanje u sudbinu čini život podnošljivijim time što čoveku omogućuje prihvatanje racionalnost univerzuma uprkos očiglednim nepravilnostima i nepravdama.[1]

Postoje veštine i pseudonauke koje nastoje da spoznaju ljudsku sudbinu. Tako, astrologija tvrdi da raspored zvezda u vreme rođenja određuje sudbinu, dok neki oblici gatanja imaju za pretpostavku da se sudbina može otkriti iz linija dlana ili pomoću snova. Previše izraženo verovanje u nepromenjivost sudbine naziva se fatalizam.

Etimologija uredi

Slovenska reč sudbina dolazi od korena sud, suditi. Grčka reč moira, arapska maniya i latinska fatum odnose se na ono što je predodređeno ili suđeno, a sanskritska reč daivam se na sličan način odnosi na ono što dolazi od božanskog.[1]

Sudbina u mitologiji uredi

Još u drevnim indo-arijskim verovanjima se govori o tri žene koje sede ispod drveta u središtu sveta i ispredaju sudbine ljudi.[1]

Slovenska mitolotija uredi

Glavni članak: Suđaje

Sudbina je u slovenskom verovanju najčešće čas smrti, mesto i način umiranja koji je odredio usud; ređe, udes koji svakog čoveka prati u značajnim okolnostima njegova života, u sreći i nesreći.[4]

U slovenskoj mitologiji, suđaje, suđenice ili rođenice su natprirodna ženska bića koja određuju sudbinu novorođenog deteta. Ova božanstva sudbine poznaju skoro svi Sloveni.[5] Veruje se da se treće veće po rođenju kod novorođenčeta okupe tri suđenice i tada mu određuju sudbinu za ceo život. Što suđenice tada reše, veruje se da će tako i biti i da od toga niko ne može pobeći ili se spasti. Suđenice određuju ne samo koliko će vremena dete živeti, već i kakvom će smrću umreti. Običaj je da se suđenice dočekaju sa urednom i čistom kućom. Majka i dete se takođe to veče obavezno obuku u čisto. Pored deteta se često ostavljala hrana i piće da bi se suđenice poslužile posle napornog puta.

Grčka mitologija uredi

Glavni članci: Mojre, Ananka, i Tiha
 
Tri suđaje (Mojre)

Sudbina (gr. moira) je igrala veoma značajnu ulogu u drevnom grčkom mišljenju. Grčki pojam sudbine ima značenje onog što je svakom čoveku ponaosob dodeljeno, što određuje šta će biti od jednog novorođenčeta. U Homerovim epovima se o sudbini govori u jednini; ona je bezlična sila jednaka bogovima, pa povremeno čak i nadilazi bogove stavljajući ih pod svoju kontrolu. U staroj Grčkoj je postojala veza sudbine i kocke (odnosno sudbine i slučaja). Kocka ili žreb je smatrana nepristrasnim sudom kome je prepuštena odluka u mnogim važnim pitanjima: raspodeli važnih zvanja i službi, ratnog plena, novoosvojenih zemalja itd.[6]

Grčka mitologija je sudbinu personifikovala u vidu tri stare žene (mojre - suđaje) koje ispredaju ljudske sudbine. Prva mojra je Klota (»Prelja«), koja ispreda nit života, druga je Lahesa (»Deliteljica sudbe«), koja odmerava dužinu svake pojedinačne niti, treća je Atropa (»Neumitna«), koja preseca nit života izazivajući smrt.[4] U staroj Grčkoj, proročanstva igraju važnu ulogu u saopštavanju ljudske sudbine.[1] Jedno od najpoznatijih je bilo Apolonovo proročište u Delfima, gde je Pitija, udišući isparenja iz zemlje, u zanosu izricala svoja često zbunjujuća predskazanja. U grčkim tragedijama, ljudska sudbina se često ispunjava nasuprot svesnog delanja i namera, kao u mitu o Edipu. Sudbinu ponekad oličavaju i erinije, boginje osvete i smrti.

Sudbina u religiji uredi

U monoteističkim religijama, pojam sudbine obično se podvodi pod pojam božanskog predodređenja.

Hinduizam uredi

 
U nekim kulturama se sudbina čita sa stopala.

Većina hinduista veruje da su mnoge stvari u životu, npr. društveni položaj, zdravlje, supružnik, broj dece i čas smrti, utvrđeni pre rođenja, bilo sudbinom ili našim ranijim ponašanjem. Jedan od izraza za sudbinu u hinduizmu jeste daivam (»od bogova«, »božansko«), što je vremenom poprimilo značenje »onoga što su odredile neke natprirodne sile«.[1] Južnoindijski Tamili tradicionalno veruju da je sudbina utvrđena još pre rođenja i da je nevidljivo ispisana na čelu, što može odgonetnuti samo vešt čitač sudbine.[1] U hinduizmu, velika sreća ili nesreća u životu pojedinca se može objasniti bez pozivanja na sudbinu, već pomoću karme. Tako se nelogični događaji u nečijem životu mogu objasniti kao posledica postupaka iz ovog ili prethodnog života.

Islam uredi

Znaj da ono, što te je promašilo, nije te ni moglo pogoditi, a ono što te je pogodilo, nije te ni moglo mimoići.[7]

– Muhamed

Arapski pojam sudbine (maniya) vuče korene iz preislamske arapske poezije. Maniya (od korena mny - brojati, odmeriti, odrediti) se često javljala u staroj arapskoj poeziji, obično u kontekstu predodređene smrti.[1]

U bliskoj vezi s pojmom sudbine jeste arapski pojam kadar (qadar), koji ima značenje ukaza, a znači i ono što je »ukazom određeno«, u smislu sudbinske predodređenosti. Shvatanje po kome Bog određuje sve što se ljudima dogada, i dobro i loše, predstavlja suštinski deo islama. Za sve aktivnosti ljudi i životinja u Kuranu se kaže (npr. 10:62) da su zapisane u nebeskoj knjizi, što podrazumeva da je u njoj zapisan čas smrti svakog čoveka. Hadisi prenose da, dok je beba još u materici, jedan anđeo po Božjem diktatu zapisuje buduću sreću, dužinu života, pol i poziv pojedinca. Anđeli čuvaju ovaj zapis i ništa mu se ne može dodati niti oduzeti.[1]

Sudbina u filozofiji uredi

Filozofsko poimanje sudbine svodi se na neumitni zakon, odnosno nužni red u svetu kojem je podvrgnuto svako biće. Po definiciji, sudbinsko je ono što je izvan našeg uticaja, na šta ne možemo uticati svojim delovanjem, bez obzira da li stoga što nas je zaskočio slučaj, ili što smo pod uplivom sila koje izvan naše kontrole.[6] Pojam sudbine je igrao ključnu ulogu u stoičkoj filozofiji. Stoici su smatrali da mudar čovek treba da prihvati svoju sudbinu, ma kakva ona bila, umesto da pokušava da joj se opire.

Sudbina vodi one koji na nju pristaju, a vuče one koji joj se protive.

Vidi još uredi

Izvori uredi

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 1,6 1,7 1,8 Sudbina, Enciklopedija živih religija, Nolit, Beograd, 2004. ISBN 86-19-02360-8
  2. Bojan Jovanović, Duh paganskog nasleđe u srpskoj tradicionalnoj kulturi, Novi Sad, Svetovi, 2000.
  3. Sudbina, Filozofski rečnik (filozofija.org)
  4. 4,0 4,1 4,2 Sudbina, Branko Pavlović, Filozofski rečnik, Plato, Beograd, 1997.
  5. „Spasoje Vasiljev, Slovenska mitologija”. Arhivirano iz originala na datum 2009-03-24. Pristupljeno 2011-08-04. 
  6. 6,0 6,1 „Dušan Pajin, Sudbina i delanje”. Arhivirano iz originala na datum 2012-12-16. Pristupljeno 2011-08-04. 
  7. Hadisi - Muhammedove izreke

Spoljašnje veze uredi