Otvori glavni meni
Roman Ulysses Jamesa Joycea danas se smatra jednim od najboljih primjera primjene tehnike struje svijesti u književnosti.

U teoriji književnosti, struja svijesti ili tok svijesti je narativna tehnika ili sredstvo koje se odnosi "na prikazivanje takva asocijativnoga mozaika misli, osjećaja i dojmova likova u književnom tekstu".[1] Jedan od naziva za ovu narativnu tehniku je i unutarnji monolog. Sam termin skovao je filozof i psiholog William James u svom djelu The Principles of Psychology iz 1890. godine, dok je pojam u književnom kontekstu prvi puta upotrijebila May Sinclair 1918. godine kada je raspravljala o djelima Dorothy Richardson.

DefinicijaUredi

Struja svijesti je narativna tehnika koja teži prikazivanju pisanog ekvivalenta misaonih procesa likova, bilo preko slabo povezanog unutarnjeg monologa, bilo u vezi s njihovim djelovanjem. Stil pisanja strujom svijesti uglavnom se smatra posebnim oblikom unutarnjeg monologa, a karakteriziraju ga asocijativni skokovi, dekonstrukcija sintakse te potpuni ili djelomični nedostatak interpunkcije.[2] Struja svijesti nije isto što i dramski monolog ili solilokvij, gdje se govornik obraća publici ili trećoj osobi, koji su karakteristični za poeziju i dramu. Kod romana struje svijesti, misaoni procesi lika su uglavnom prikazani kako se odvijaju samo u njegovoj glavi (ili su upućeni njemu samome); tu se radi o tehnici zapleta.

William James je u svom epohalnom djelu The Principles of Psychology iz 1890. godine skovao termin struja svijesti:

svijest, tako, samoj sebi ne izgleda razlomljeno na komadiće... ona nije ništa spojeno; ona struji. 'Tok' ili 'struja' su izrazi kojima se taj proces najprirodnije opisuje. Kada budemo nadalje govorili o tome, nazvat ćemo to strujom misli, svijesti ili subjektivnim životom.[3]

Navedeni primjeri iz Faulknerovog romana The Sound and the Fury ilustriraju različite načine primjene ove tehnike. Radi se o segmentima iz drugog dijela (2. lipnja 1910.), koji je prikazan iz perspektive Quentina Compsona i koji je gotovo u cijelosti napisan tehnikom struje svijesti:

"Samo zamišljajući onaj gaj činilo mi se da mogu čuti šapat potmulu plimu mirisati bubnjanje vruće krvi pod divljom neskrovitom puti promatrati ispod crvenih kapaka odvezane svinje koje u dvoje srljaju sparene u more a on mi miramo tek ostati budni neko vrijme i vidjeti kako se čini zlo nije to zauvijek a ja za hrabrog čovjeka to ne mora trajati čak ni toliko a on smatraš li to hrabrošću a ja da oče zar ti ne smatraš a on svaki je čovjek arbitar vlastitih vrlina smatraš li ti to hrabrim ili ne važnije je nego sam čin nego bilo koji čin inače ne bi mogao misliti ozbiljno a ja ti ne vjeruješ da ja mislim ozbiljno a on mislim da misliš previše ozbiljno a da bi mi dao razloga za zabrinutost inače ne bi osjetio potrebu da se utekneš lukavštini i da mi kažeš kako si počinio rodoskvrnuće a ja ja nisam lagao nisam lagao a on ti si htio sublimirati prirodnu ljudsku nepromišljenost u strahotu a onda je egzorcirati istinom a ja to je bilo zato da je izdvojim iz glasnoga svijeta tako da zazor od nas svijetu postane nužnost a tada bi sve zvučalo kao da nikad nije bilo a on jesi li je pokušao natjerati na to a ja bojao sam se bojao se da bi možda pristala a tada od toga ne bi bilo nikakve koristi ali kad bih ti ja mogao reći da smo to počinili bilo bi tako i onda drugi ne bi bili tako i tada bi svijet netragom othujao a on a sad ono drugo ti ni sad ne lažeš a još si slijep na ono što je u tebi na onaj dio opće istine na slijed prirodnih događaja i njihovih uzroka koji zasjenjuje čelo svakog čovjeka pa čaki benjyja ti ne razmišljaš o konačnosti ti misliš na apoteozu u kojoj će se privremeno stanje duha simetrično izdići iznad puti a svjesno i sebe i puti koju neće posve odbaciti nećeš čak zapravo biti ni mrtav a ja privremeno a on ne možeš podnijeti pomisao da te jednoga dana više neće ovako boljeti sada dolazimo na ono pravo čini se da ti to promatraš tek kao puki doživljaj od kojega će ti prekonoć osijediti kosa pritom takoreći uopće ne izmijenivši tvoj izgled ti to nećeš učiniti pod tim uvjetima bit će to igra na sreću a čudnovato je da se čovjek koji je slučajno začet i kojega je svaki dah novo kockanje dok su kocke već namještene protiv njega ne želi suočiti s onim konačnim bacanjem s kojim se što već unaprijed zna mora suočiti a da ne iskuša razne lukavštine koje sežu od nasilja do sitnih podvala kakve ne bi zavarale ni dijete dok jednog dana iz pukog gađenja ne riskira sve i na slijepo stavi sve na jednu kartu ni jedan čovjek to ne čini u prvom bjesomučnom naletu očaja ili kajanja ili tuge zbog gubitka on to čini samo kad je shvatio kako čak ni taj očaj ni kajanje ni bolni gubitak nisu posebno važni onom mračnom kockaru a ja privremeno a on teško je povjerovati da su ljubav ili tuga obveznice koje se kupuju bez plana i koje dospijevaju htio ti to ili ne i povlače se bez upozorenja da bi ih nadomjestili bilo kakvi papiri koje bogovi u to doba slučajno puštaju u opticaj ne ti to nećeš učiniti dok konačno ne povjeruješ da čak ni ona možda nije bila zapravo vrijedna očaja a ja to neću nikad nitko ne zna ono što ja znam a on mislim da je boje da smjesta odeš u cambridge možeš otići u maine na mjesec dana ti to sebi možeš dopustiti ako pažljivo raspolažeš s novcem ne bi bilo uopće loše razumna je štednja zaliječila više rana nego isus a ja recimo da shvaćam ono što ću po tome shvatiti ondje gore sljedeći tjedan ili sljedeći mjesec a on tada ćeš se sjetiti kako je san tvoje majke od kako si se rodio bio da ideš na harvard a ni jedan compson nije nikad razočarao damu a ja privremeno bit će bolje za mene i za sve nas a on svaki je čovjek arbitar vlastitih vrlina ali neka nitko ne propisuje što je dobro za drugoga a ja privremeno a on bilo je najtužnija riječ od svih ništa drugo nema na svijetu nije očaj dok nije vrijeme nije čak ni vrijeme dok nije bilo
Odzvonio je posljednji udarac." — William Faulkner, The Sound and the Fury (1929.)[4]
"jadni Quentin
naslonila se na laktove ruku stegnutih oko koljena
ti to nikad nisi učinio je li
što to nisam učinio
ono što sam ja što sam ja učinila
da da jesam mnogo puta s mnogim djevojkama
a tada sam zaplakao i njezina me ruka opet dodirnula a ja sam plakao naslonjen na njezinu mokru bluzu i onda je ona ležala na leđima i gledala iznad moje glave u nebo jasno sam vidio bijeli rub ispod njezinih šarenica otvorio sam nož
sjećaš li se onog dana kad je bakica umrla kad si sjela u vodu u gaćicama
da
držao sam joj vršak noža na grlu
trajat će samo sekundu tek sekundu a onda mogu svoje mogu onda svoje
dobro onda možeš svoje sam
mogu oštrica je dovoljno dugačka Benjy je sad već u krevetu
jest
trajat će samo sekundu nastojat ću da ne boli
u redu
hoćeš li zatvoriti oči
ne inače ćeš morati jače gurnuti
dodirni ga rukom
ali nije se pokrenula oči su joj bile širom otvorene i gledale kraj moje glave u nebo
Caddy sjećaš se kako se Dilsey uzrujala zato što su ti gaćice bile prljave
nemoj plakati
ne plačem ja Caddy
gurni ga hoćeš li
želiš li
da gurni
dodirni ga rukom
nemoj plakati jadni Quentine
ali nisam mogao prestati ona mi je držala glavu priljubljenu uz svoje mokre tvrde grudi jasno sam čuo kako joj srce kuca čvrsto i polako sad ne kao čekić i vodu kako grgolji među vrbama u mraku i valovi kozokrvine lebdjeli su u zraku moja ruka i rame bili su izvrnuti poda mnom
što je što radiš
njezini su se mišići skupili ja sam sjeo
moj nož ispustio sam ga
ona je sjela
koliko je sati
ne znam" — William Faulkner, The Sound and the Fury (1929.)[5]

Unutarnji monologUredi

Mada su izvori skloni nazvati struju svijesti i unutarnji monolog sinonimima, Oxford Dictionary of Literary Terms smatra kako se dva pojma mogu razlikovati kako psihološki tako i književno. U psihološkom smislu, struja svijesti je subjekt, dok je unutarnji monolog način prezentacije subjekta. U književnom smislu, unutarnji monolog doista uvijek prezentira misli lika 'direktno', bez intervencije nekog naratora, isti te misli ne kombinira nužno s impresijama i percepcijama niti nužno krši temelje gramatike ili logike, dok struja svijesti čini jednu ili čak obje stvari.[6] Isto tako i Encyclopædia Britannica Online, iako priznaje da se ovi pojmovi često isprepliću, naglašava kako unutarnji monolog, iako doista može zrcaliti sve polumisli, impresije i asocijacije koji postoje u svijesti lika, on može biti ograničen i na organiziranu prezentaciju racionalnih misli jednog lika.[7]

Povijesni razvojUredi

Iako se korištenje tehnike struje svijesti uglavnom povezuje uz moderni roman prve polovice XX. vijeka, postoji cijela serija primjera korištenja ove tehnike i u ranijim razdobljima, mada ne u čistoj formi kakva se pojavila u zrelom razdoblju. Povijesni razvoj tehnike može se promatrati kroz tri perioda:

1. Početno korištenje do 1922. godine
Među prvim primjerima korištenja ove tehnike spominje se Laurence Sterne, odnosno njegov psihološki roman The Life and Opinions of Tristram Shandy, Gentleman, objavljen još 1759. godine.[8] Kritičari su sugerirali kako je Edgar Allan Poe u svojoj priči "The Tell-Tale Heart" (1843.) najavio ovu tehniku.[9] Kao jedan od potencijalnih direktnih utjecaja na majstore tehnike Joycea i Woolfovu ističe se Édouard Dujardin, odnosno njegov roman Les lauriers sont coupés.[10] Neki kritičari isticali su kako se začeci tehnike mogu pronaći i kod Antona Čehova,[11] Knuta Hamsuna[12] i Henryja Jamesa.[13]
Kritičari danas sugeriraju kako je prvu cjelovitu uporabu tehnike struje svijesti primijenio austrijski pisac Arthur Schnitzler u svojoj priči "Leutnant Gustl" (1900.).[14] Razvoj tehnike došao je u avangardi, a među prvima koji je koristio takve segmente je Marcel Proust u svom ciklusu À la recherche du temps perdu,[15] dok je May Sinclair uočila te elemente u djelu Dorothy Richardson.
Korištenje unutarnjeg monologa prisutno je i u poemi "The Love Song of J. Alfred Prufrock" T.S. Eliota iz 1915. godine.[16]
2. Od 1922. godine do XXI. vijeka
Vrhunac primjene ove tehnike započeo je s 1922. godinom, kada je izdan epohalni Ulysses Jamesa Joycea. Daljnja primjena ove tehnike vidljiva je u romanima La coscienza di Zeno (1923.) Itala Sveva,[17] Mrs Dalloway (1925.) i To the Lighthouse (1927.) Virginije Woolf te The Sound and the Fury (1929.) Williama Faulknera.[18]
Unutarnji monolog u svojoj trilogiji Molloy, Malone meurt i L'Innommable koristi i Samuel Beckett, Joyceov prijatelj, mada je upitno koliko se radi o čistoj struji svijesti.[19]
Kritičari su sugerirali kako se ova tehnika pojavljuje i u djelima Salmana Rushdieja,[20] Sylvije Plath (njezin jedini roman, The Bell Jar)[21] te Irvinea Welsha.[22]
3. XXI. vijek
Iako u manjoj mjeri, struja svijesti pojavljuje se i u suvremenoj književnosti. Među značajnijim primjerima su romani A Heartbreaking Work of Staggering Genius Davea Eggersa,[23] Amuleto čileanskog pisca Roberta Bolaña[24] te Everything Is Illuminated Jonathana Safrana Foera.

ReferenceUredi

  1. Hrvatska enciklopedija - Struja svijesti
  2. Primjerice, Samuel Beckett, James Joyce i William Faulkner su u svojim djelima izostavljali točke i prijelome pasusa, mada je Beckett, za razliku od Joycea, zadržao apostrofe. Faulkner je izostavljao i zareze te zanemarivao pravopisna pravila, posebice pisanje malog i velikog slova, a znao je i potpuno uniptavati sintaksu.
  3. (I, str.239-43) citirano u Randall Stevenson, Modernist Fiction: An Introduction. (Lexington, Kentucky: University of Kentucky, 1992), str.39.
  4. Faulkner, William, Buka i bijes, Školska knjiga, Zagreb, 2003., prijevod: Nada Šoljan, str. 154-156
  5. Faulkner, William, Buka i bijes, Školska knjiga, Zagreb, 2003., prijevod: Nada Šoljan, str. 133-134
  6. ed. Chris Baldick, Oxford: Oxford U.P., 2009, str.212.
  7. "interior monologue." Encyclopædia Britannica. Encyclopædia Britannica Online. Encyclopædia Britannica Inc., 2012. Web. 24. rujna 2012. <http://www.britannica.com/EBchecked/topic/290310/interior-monologue>.
  8. J. A. Cuddon, A Dictionary of Literary Terms. (Harmondsworth: Penguin, 1984), str. 661
  9. <http://www.britannica.com/EBchecked/topic/1785800/The-Tell-Tale-Heart>.
  10. Randell StevensonJ Modernist Fiction. Lexington: University of Kentucky, 1992, p.227 fn 14; J. A. Cuddon, A Dictionary of Literary Terms, str. 661.
  11. James Wood, "Ramblings". London Review of Books. Vol.22, no. 11, 1 June 2000, str. 36-7.
  12. James Wood. "Addicted to Unpredictability." November 26, 1998. London Review of Books. November 8, 2008 <http://www.lrb.co.uk/v20/n23/wood02_.html>
  13. M. H. Abrams, A Glossary of Literary Terms. New York: Harcourt Brace, 1999), str. 299.
  14. <http://www.britannica.com/EBchecked/topic/133295/stream-of-consciousness>
  15. Stream of Consciousness in the Modern Novel (Berkeley & Los Angeles: University of California, 1954), str. 4.
  16. William Harmon & C. Holman, A Handbook to Literature (7th edition). (Upper Saddle River: Prentice Hall, 1996), str.272.
  17. [untitled review], Beno Weiss, Italica,Vol. 67, No. 3 (Autumn, 1990), p. 395. [1]
  18. Oxford Dictionary of Literary Terms, p.212.
  19. Karine Germoni, '"From Joyce to Beckett: The Beckettian Dramatic Interior Monologue'". Journal of Beckett Studies,;Spring2004, Vol. 13 Issue 2.
  20. John C. Hawley, Encyclopedia Of Postcolonial Studies (Westport: Greenwood, 2001), str. 384.
  21. American Literature, Vol. 65, No. 2, Jun., 1993, str.381.
  22. Sarah Keating, "Tales from the Other Side of the Track". Irish Times 3 May, 2012.
  23. "The agony and the irony", Stephanie Merritt. The Observer, Sunday 14 May 2000.
  24. "Amulet by Roberto Bolaño", John Banville. The Guardian, Saturday 12 September 2009.

IzvoriUredi