Otvori glavni meni
Stevan Radić

Stevan Radić (Mohač, 1863. - Irig, 1917), književnik, pedagog, društveni i kulturni radnik. U rodnom mjestu završio je srpsku osnovnu i mađarsku višu narodnu školu. Učiteljsku školu s odličnim uspjehom završio je u Karlovcu.

Pedagoški radUredi

Nakon završetka preparandije 1882. godine dobija mjesto učitelja u komunalnoj školi u Trpinji kod Vukovara. Došavši u to mjesto, zatekao je školu u vrlo lošem stanju, "nepatosanu i s propalom trskom pokrivenu". Na njegovu inicijativu mještani, mahom seljaci, sazidali su novu školu. U istom mjestu je zatim osnovao i Pevačko društvo te je zaveo svetosavske besede. U Trpinji je proveo deset godina, podigavši društveni i kulturni život na zavidan nivo.

U Irig, "prestolnicu Fruške gore", došao 1892. godine kad je izabran za učitelja i upravitelja opštinske osnovne škole "Sveti Sava".

Kulturni radUredi

I u Irigu, kao vispreni učitelj, osnovao je Pevačko društvo i bio mu, punih sedam godina, besplatno horovođa. Kad se 1903. godine stvorila u Irigu "Dobrotvorna zadruga Srpkinja", našao se u tom društvu da bi 1905. bio izabran za njenog sekretara. S tom zadrugom osnovao je zabavište i "Krajcarsko društvo", postigavši s tim lokalnim institucijama dobre rezultate. U međuvremenu radio je na ideji da se u Austro-Ugarskoj stvori Savez Srpkinja, a to mu je pošlo za rukom 1910. godine kad je u Sremskoj Mitrovici, na prvom sastanku okolnih dobrovoljačkih zadruga Srpkinja u Austro-Ugarskoj, uspio postići da se usvoji statut i formira savez. Za pregalački rad na stvaranju saveza njemu je, kao priznanje, dodijeljen status počasnog člana u Nadzornom odboru. Godine 1912. ostvarila se dugo očekivana ideja, koja je potekla od ženskih zadruga, da se podigne spomenik srpskoj pjesnikinji i književnici Milici Stojadinović Srpkinji. Čast da ga svečano, uz pozdravni govor, u prisustvu nekoliko hiljada ljudi, u blizini manastira Ravanice u Vrdniku, na Vidovdan, preda u amanet svojim sunarodnicima, pripala je tom čovjeku i humanistu. Bio je zagovornik i ideje da se Jovanu Jovanoviću Zmaju podigne dostojan spomenik na Iriškom vencu, najvišem dijelu Fruške gore, no ta je ideja ostalo samo zamisao.

Književni radUredi

Svoj je književni rad Stevan Radić, za ono vrijeme veoma obrazovan, počeo još 1883. godine humoreskama i šalama u Zmajevom Starmalom. Zatim je, u Srbobranu 1895, a kasnije i u Zastavi i Braniku, u periodu od 1898. do 1904, objavljivao svoje putopise iz Baranje, Crne Gore i Srema, kao i mnoštvo modernih i poučnih tekstova u istim listovima pod nazivom Popisna praksa. Pisao je i pripovijetke u Javoru i Stražilovu u periodu od 1895. do 1909, kad se posljednji put javlja u Braniku, opisujući svoj put po Češkoj i boravak u Pragu, gdje je kao delegat zastupao srpsko učiteljstvo na Sveslovenskom kongresu u "zlatnom gradu", te 1909. godine, kad je postao dopisni član Saveza čeških učiteljskih društava.

Književna djelaUredi

Sudeći prema elektronskom katalogu Biblioteke Matice srpske, Stevan Radić je 1898. godine u Sremskim Karlovcima izdao knjigu "Baranjčice : priče iz života Srba Baranjaca", godine 1910. u Rumi pripovijetku "Ni iz čega" (136 str.) te esej "Srpska žena" (1910, 2 str., bez oznake mjesta i izdavača), u kome "poziva srpske žene da prikupe ručne radove za izložbu u Pragu 1910. godine" i "kratko govori o tradiciji ručnog rada u nas".

Pozorišni amaterizamUredi

Pored svog velikog uticaja na narod u Irigu i okolini živom riječju, kad je koristio svaku priliku da ga pouči svemu korisnom, bavio se i "daskama koje život znače". Naime, kad se "Diletantsko pozorišno družestvo" izdvojilo iz iriške Srpske čitaonice, bio je od 1894. do 1901. godine njegov neposredni rukovodilac, a samim tim i režiser. Režirao je u tom amaterskom ansamblu predstave Monastarliju i Boj na Kosovu i s njima gostovao diljem Srema, šireći ljubav prema još jednoj "sporednoj stvari" na tim prostorima.

SmrtUredi

Oronulog zdravlja, iznenada umire relativno mlad u 54. godini, ostavljajući iza sebe mnoge neostvarene lucidne ideje, na žalost mještana Iriga i tog dijela Fruškogorja. Sahranjen je na Nikolajevskom groblju u Irigu 1917. godine.

IzvoriUredi