Stay-behind
Stay-behind (na engleskom doslovno "ostati-iza") je izraz koji u najširem smislu označava pojedince, grupe i organizacije koje vlast neke zemlje oprema i obučava sa zadatkom da u slučaju rata i neprijateljske invazije djeluju na okupiranoj teritoriji, bilo kao gerilske paravojne formacije, bilo kao ilegalni pokret otpora koji bi trebao izvoditi različite subverzivne aktivnosti kao što su diverzije, sabotaže i sl. Neki od prvih primjera daje Drugi svjetski rat, kada je britanska vlada za slučaj eventualne njemačke invazije 1940. godine pripremila tzv. Pomoćne jedinice, SSSR organizirao vlastite partizanske odrede, a nacistička Njemačka pred sam kraj pokrenula tzv. Operaciju Werwolf.
U svom užem smislu se pod time podrazumijeva niz organizacija koje su za vrijeme Hladnog rata osnovane u Zapadnoj Evropi pod pokroviteljstvom NATO-pakta i logističku pomoć američke CIA-e, a čija je svrha bila gerilsko i subverzivno djelovanje protiv Sovjeta i njihovih saveznika za slučaj vojne okupacije u eventualnom Trećem svjetskom ratu. Od tih inicijativa je danas vjerojatno najpoznatija Operacija Gladio u Italiji, te se isti naziv ponekad koristi i za sve druge NATO-ve stay-behind operacije u to doba. Stay-behind mreže, čije je postojanje bilo držano u tajnosti sve do završetka Hladnog rata, su kasnije postali predmetom brojnih kontroverzi, odnosno optužbi da su se zloupotrebljavale za unutrašnjopolitičke spletke i obračune, odnosno kao ljudstvo koristile najradikalnije desničare i kriminalce, te bile odgovorne za brojne slučajeve nasilja i kršenja ljudskih prava. Takve su optužbe najčešće vezane uz Italiju u doba tzv. Olovnih godina, ali se odnedavno odnose i na Tursku gdje se NATO-v stay-behind danas često smatra pretečom današnje Duboke države.