Staroslavenski jezik

(Preusmjereno sa Staroslovenski jezik)
Ne poistovećivati sa praslovenskim jezikom.

Staroslavenski jezik (словѣньскъ ѩꙁꙑкъ) prvi je književni slavenski jezik, kreiran na osnovi makedonskog govora iz okolice Soluna u 9. stoljeću.[1] Staroslovenska pisma bila su glagoljica i ćirilica.[2] Izvorno pismo sačinjeno za ovaj jezik je glagoljica,[3] koju je sastavio Konstantin Filozof.

staroslovenski jezik
ⰔⰎⰑⰂⰡⰐⰠⰔⰍⰟ ⰧⰈⰟⰊⰍⰟ
словѣ́ньскъ ѩꙁꙑ́къ
Države Slovenske države i oblasti u srednjem veku
Regija istočna Evropa
Izumro koristi se kao liturgijski jezik
Porodica indoevropski
Sistem pisanja glagoljica i ćirilica
Službeni status
Zvaničan Pravoslavne i istočne katoličke crkve
Reguliše niko
Jezički kodovi
ISO 639-1 cu
ISO 639-2 chu
ISO 639-3 chu
Naslovnica Jovanovog evanđelja iz Zografskog kodeksa, 10-11. vek

Staroslavenski jezik su kodifikovali hrišćanski misionari, braća Kiril i Metodij, radi prevođenja evanđelja s grčkog, opismenjavanje starih Slovena i uvođenje narodnog jezika u crkvu. Staroslovenski je tokom srednjeg veka bio književni jezik većine slovenskih naroda [4] i uticao na formiranje mlađih slovenskih jezika. Staroslavenska književnost uključuje mnoge religijske, pravne, istorijske i druge spise. Na primer, Žitije Konstantina Filozofa iz 9. veka opisuje širenje pismenosti među Slovenima, Beseda na jeres iz 10. veka opisuje pojavu bogumila na Balkanu, Povest vremenih let (11-12. vek) istoriju ruskih zemalja, a Zakonopravilo iz 13. veka je najstariji sačuvani srpski pravni akt.

Geneološki, staroslovenski jezik pripada grupi južnoslovenskih jezika, i ne sme se mešati s praslovenskim jezikom, drevnom maticom iz koje vode poreklo svi slovenski jezici.[2] Naslednik staroslovenskog je konzervativni crkvenoslovenski jezik, u liturgijskoj upotrebi u pravoslavnim i istočnim katoličkim crkvama slovenskih zemalja.[5] Pozajmljenice iz ovog jezika nazivaju se arhaizmi ili crkvenoslavizmi.

Danas postoji više pokušaja stvaranja novog slovenskog književnog jezika, temeljenog na staroslovenskom (novoslovenski, međuslovenski i drugi projekti).[6]

NazivUredi

 
Balkan u 9. veku. Braća Kiril i Metodij su Solunjani, "a svi Solunjani govore čisto slovenski".[7]

U starim se spisima taj jezik nazivao jednostavno slovenskim - slovĕnьskъ. U 5. glavi Žitja Metodova bizantski car Mihajlo III. govori Ćirilu i Metodu da su oni Solunjani, a da Solunjani vьsi čisto slovĕnьsky besĕdujǫtъ. U 15. glavi piše da je Metod preveo knjige otъ grьčьska języka vъ slovĕnьskъ, a u 17. da Metodovi učenici poslije njegove smrti latinьsky i grьčьsky i slovĕnьsky sъtrĕbišę, a isti naziv koristi i bizantski pisac Jovan Egzarh.

Staroslavenski se razvio na osnovi jednog makedonskog govora, stoga se često nazivao i staromakedonski te starobugarski.

Osim dvaju spomenutih naziva zbog narodne osnove, koristila su se još dva zbog uporabe - starocrkvenoslavenski i crkvenoslavenski. Naime, staroslavenski jezik bio je književni jezik liturgijskih spisa, usko vezan uz sakralnu književnost, nastalu prevođenjem grčkih izvornika (što se očitovalo u brojnim leksičkim, morfološkim i sintaktičkim grecizmima). No, staroslavenski jezik koristio se i za profane svrhe (pravni spisi i književnost općenito).

Neki razlikuju navedena dva termina pa starocrkvenoslavenskim nazivaju prvi zabilježeni period staroslavenskog jezika, doba kanonskih spisa 10. i 11. stoljeća, a crkvenoslavenskim jezik od 12. stoljeća nadalje, kad se počinju javljati prve redakcije.

Najčešći je naziv staroslavenski jezik. On ne ukazuje na narodnu osnovicu ni na uporabu te je neutralan i čest u uporabi. Staroslavenski jezik ne smije se miješati s praslavenskim jezikom, matice iz koje su se razvili svi slavenski jezici. Kronološki se staroslavenski poklapa s posljednjom fazom praslavenskog jezika.

StvaranjeUredi

 
Braća Ćirilo i Metodije sa učenicima

Još od traktata Crnorisca Hrabra (O pismenima) Slaveni nisu imali pisma te Hrabar govori o tri faze - nepoznavanju pisma, korištenju tuđeg pisma "bez ustrojenja" i korištenje svojeg pisma koje su stvorili Ćiril i Metod:

Prĕžde ubo slovĕne ne imĕhǫ knigъ, nǫ črъtami i rĕzami čьtĕhǫ i gataahǫ, pogani sǫĉe. Krъstivše že sę, rimskami i grъčьskymi pismeny nǫždaahǫ sę (pisati) slovĕnsku rĕčь bez ustroenia. (...) Aĉe li vъprosiši slovĕnskyę bukarę glagolę kto vy pismena stvorilъ estь ili knigy prĕložilъ, to vьsi vĕdętь. I otvĕĉavše rekǫtь. Svętyi kostantinъ filosofъ, naricaemyi kirъlъ. tъ namь pismena stvori i knigy prĕloži. i methodie bratъ ego.

Prije Slaveni ne imađahu knjiga, nego crtama i zarezima crtahu i gatahu bivajući pogani. Pokrstivši se nastojahu grčkim i latinskim pismenima kojekako pisati svoju riječ bez ustroja. (...) A ako zapitaš slavenske književnike govoreći tko vam je slova sastavio ili knjige preveo, to svi znaju i odgovorivši reći će: sveti Konstantin Filozof, zvani Ćiril, taj nam i slova sastavi i knjige prevede, i Metod, brat njegov.

Staroslavenska pisma bila su glagoljica i ćirilica. Prema mišljenju današnjih stručnjaka, glagoljica je starije pismo te ju je stvorio Konstantin Ćiril, a poslije je, prema Georgievu, nastala ćirilica zbog povijesnog procesa u kojem su sudjelovali mnogi, a sve je počelo od nesustavnog bilježenja slavenskih riječi grčkim i latinskim slovima (grčki alfabet i latinica).

Moravski knez Rastislav poslao je poruku caru Mihajlu da mu pošalje ljude koji bi naučavali njegov narod, širili pismo i pokrštavali na njihovu jeziku. Car je Konstantinu i Metodu rekao da su oni Solunjani, a da svi Solunjani dobro govore slavenskim jezikom. Naime, mnogo će im biti lakše naučavati jezikom poznatim narodu. Nakon brojnih prijašnjih misija, Konstantin pristaje, stvara pismo - glagoljicu - jer Slaveni ne imahu pisma i odlazi u Moravsku 863. godine s bratom Metodom.

Ondje ostaju tri godine, a potom odlaze i u Panoniju. Dok su ondje djelovali, preveli su s grčkoga jezika velik broj liturgijskih djela, a za Metoda se kaže da je nakon Konstantinove smrti preveo za osam mjeseci sve biblijske knjige, osim Knjige Makabejaca. Stvorili su također i prvi zakonski kodeks, Zakon sudnyj ljudem te prijevod Nomkanona.

Konstantin se bunio protiv tzv. trojezične hereze, da su jedina tri dostojna jezika za slavljenje liturgije latinski, grčki i hebrejski. U raspravi s akvilejskim svećicima rekao je poznate riječi:

Ne pada li kiša od Boga na sve jednako? Ili, ne sja li Sunce, također, na sve? Ne udišemo li svi isti zrak? A kako se vi ne stidite samo tri jezika priznavati, a hoćete da svi drugi narodi i plemena budu slijepi i gluhi

Vrijednost Ćirila i Metoda bila je neprocjenjiva - Slaveni su dobili tri stvari - pismo, jezik i Riječ (Bibliju).

Teorije o porijekluUredi

Staroslavenski jezik razvio se na osnovi makedonskog govora u okolici Soluna. No, bila je poznata i takozvana panonska teorija koju su posebno zastupali Franc Miklošič i Jernej Kopitar. Oni su tvrdili da se njemačka, latinska i mađarska obilježja staroslavenskog mogu objasniti samo činjenicom da je osnova staroslavenskome bio panonski govor. Ta je teorija nazvana panonskom. No, susreli su se i s problemima – kako objasniti tipične makedonske odraze št i žd (od praslavenskih *t’ i *d’). To su riješili tako da su pronašli mađarske posuđenice koje sadrže te glasove, a oni su ih mogli dobiti jedino posuđivanjem od panonskih Slavena.

Ali, to je opovrgnuo Vatroslav Jagić objasnivši da su Mađari primili te posuđenice u doba seobe, kad su se Bugari i Makedonci selili prema svojim današnjim domovinama. Tu je makedonsku teoriju učvrstio i njegov učenik Vatroslav Oblak organiziravši dijalektološku ekspediciju u okolici Soluna. 1896. svojim je Makedonskim studijama dokazao povezanost makedonskog govora sa staroslavenskim jezikom. Tako je nastala danas priznata makedonska teorija.

Slovenska azbukaUredi

 
Konstantin Filozof, poznat pod monaškim imenom Kiril (Ćiril), tvorac slovenske azbuke.
glagoljica ćirilica naziv latinica glagoljski
broj
[8]
ćirilični
broj
A азъ (azъ) a 1 1
Б бѹкꙑ (buky) b 2
В вѣдѣ (vědě) v 3 2
Г глаголи (glagoli) g 4 3
Д добро (dobro) d 5 4
Е, Є єсть (jestъ) e, je 6 5
Ж живѣтє (živěte) ž 7
, Ѕ ѕѣло (dzělo) dz 8 6
, З зємл҄ꙗ (zemlja) z 9 7
Ⰹ, Ⰺ И и/ижє (i/iže) i, j 10 8
І, Ї и/ижє (i/iže) i, j 20 10
дѥрв (đervь) đ, ǵ, ć 30
К како (kako) k 40 20
Л людиѥ (ljudije) l, lj 50 30
М мꙑслитє (myslite) m 60 40
Н нашь (našь) n, nj 70 50
О онъ (onъ) o 80 70
П покои (pokoi) p 90 80
Р рьци (rьci) r, rʲ 100 100
С слово (slovo) s 200 200
Т тврьдо (tvrьdo) t 300 300
Оу, оукъ (ukъ) u 400 400
Ф фрьтъ (frьtъ) f 500 500
Х хѣръ (hěr) h 600 600
Ѡ ѡмега (omega) o, /ɔ/ 700 800
Щ ща (šta) št 800
Ц ци (ci) c 900 900
Ч чрьвь (črьvъ) č 1000 90
Ш ша (ša) š
Ъ ѥръ (jerъ) ŭ (poluglas)
ⰟⰊ ѥрꙑ (jery) y
Ь ѥрь (jerь) ĭ (poluglas)
Ѣ ѣть (jatь) ě
(jo) jo
Ю ю (ju) ju
(ja) ja
Ѥ ѥ (je) je
Ѧ ѧсъ (ęsъ) ę (nazalno e) 900
Ѩ ѩсъ (jęsъ)
Ѫ ѫсъ (ǫsъ) ǫ (nazalno o)
Ѭ ѭсъ (jǫsъ)
Ѯ ѯи (ksi) ks 60
Ѱ ѱи (psi) ps 700
Ѳ ѳита (thita) th 9
Ѵ ижица (ižica) i, y, v 400

Praslovenski jezik nije imao glas f, a slova fert () i fita () korišćena su za prepisivanje reči grčkog porekla, kao i ižica () za grčko ipsilon.

RukopisiUredi

Tzv. "staroslavenski kanon" čini malen broj sačuvanih rukopisa iz 10. i 11. stoljeća, nastalih nakon smrti Kirila i Metoda. No, postoji obilje dela na staroslovenskom sačuvanih samo u novijim prepisima, koji čuvaju starije osobine jezika od najstarijih sačuvanih rukopisa "kanona".[9]

Najstariji rukopisiUredi

Spomenici pisani glagoljicom:

Spomenici pisani ćirilicom:

Spomenici pisani latinicom:

Sačuvani prepisiUredi

 
Jedan od sačuvanih prepisa Žitija Konstantina Filozofa

Mnogi staroslovenski rukopisi nisu sačuvani u originalu, već u prepisima. Neki od njih su:

Napomena: datum predstavlja nastanak književnog dela, ne starost rukopisa.

Rane redakcijeUredi

Redakcija je spontatno i nehotično mijenjanje staroslavenskog jezika, zbog utjecaja piščeva jezika i njegova lokalnog idioma, a recenzija je namjerno mijenjanje zbog jezika nekog kraja te se staroslavenski prilagođava području. Razlika katkad i nije najjasnija, ali općenito govorimo o redakcijama staroslavenskog jezika koje su se razvile na većim područjima.

Moravska redakcijaUredi

  1. umjesto staroslavenskih št i žd nalazimo odraze palataliziranog t i d > c i z (pomoštь > pomocъ, viždь > vizь)
  2. odrazi praslavenskih *stj i *skj, za razliku od stsl. št, daju šč
  3. u instrumentalu jednine o-deklinacije, glavne, srednjeg roda umjesto nastavka -omь dolazi -ъmь
  4. genitiv zamjenice azъ (ja) umjesto staroroslavenskog mene nalazimo mne (ispadanjem starog jora od mъne)

Spomenici: Kijevski listići, Praški listići, Reimsko evanđelje.

Preslavska redakcijaUredi

  1. prednji nazal ę iza č, ž i š te j prelazi u stražnji ǫ, a ǫ iza palataliziranih r, l i n (r', lj, nj) prelazi u ę
  2. ǫ katkad prelazi u ъ, a ĕ katkad u ja

Spomenici: Traktat Crnorisca Hrabra, Trnovsko evanđelje, Bojansko evanđelje, Vračansko evanđelje, Jovanovo evanđelje.

Ohridska redakcijaUredi

  1. ǫ prelazi u ę iza palataliziranih r, l i n (r', lj, nj) te iza kombinacije usnenog samoglasnika sa suglasnikom l (voljǫ > volję)
  2. jerovi se katkad vokaliziraju, ъ > o, ь > e
  3. ę i ĕ te e i ĕ miješaju se u korištenju
  4. katkad se ę mijenja s e, a ǫ s a, ъ i u
  5. št i žd se čuvaju

Spomenici: Ohridski apostol, Dobromirovo evanđelje, Asemanijevo jevanđelje

Kasnije redakcijeUredi

Staroslavenski je odigrao važnu ulogu u povijesti slavenskih jezika, razvijajući se prvo u zasebne redakcije, a potom i zasebne književne jezike.

Ruska redakcijaUredi

Glavni članak: Staroruski jezik
  1. stražnji i prednji nazali - ǫ i ę - mijenjaju se u u i ja
  2. prema staroslavenskim rь, lь, rъ, lъ između suglasnika dolaze ьr, ъr, ьl, ъl
  3. ra- i la- izvedeni od praslavenskog or i ol zamjenjuju se s ro- i lo- (rabota, lokъtь)
  4. staroslavensko žd daje ž, a št daje č (vižь, pečь)
  5. skupine nastale metatezom likvida, ra, la, rĕ, zamjenjuju se skupinama oro, olo, ere (gradъ > gorodъ, zlatъ > zolotъ, umrĕti > umereti)
  6. u genitivu jednine te nominativu i akuzativu množine ja-deklinacije te u akuzativu množine jo-deklinacije ę prelazi u ĕ (zemlĕ)
  7. u dativu i lokativu ličnih zamjenica umjesto e nalazi se ĕ (tebĕ)

Spomenici: Ostromirovo evanđelje, Arhangelsko evanđelje, Čudovski psaltir, Svjatoslavov zbornik.

Hrvatska redakcijaUredi

U nekim hrvatskim katoličkim biskupijama na otocima i na obali razvio se u hrvatsku redakciju koja je korištena u glagoljaškoj liturgiji zapadnog, rimskog obreda, sve do Drugog vatikanskog sabora, a u nekim svojim oblicima i sve do danas. Hrvatski tip staroslavenskog jezika ima sljedeća obilježja:

  1. stražnji i prednji nazali - ǫ i ę - mijenjaju se u u i e (rǫka > ruka, pęt > pet)
  2. jeri y mijenja se u i (byti > biti)
  3. grafem šta - ĉ / mijenja se u ć, šć ili rjeđe u št
  4. odrazi praslavenskih *stj i *skj, za razliku od stsl. št, obično daju šć
  5. zbog depalatalizacije, poluglasi (jor i jer) se vokaliziraju, u jakom položaju daju a (u kajkavskim govorima zatvoreno e), ali se prije toga izjednačuju (to vidimo u primjeru da su i jer (ь) i jor (ъ) dali isti odraz - sъnъ > sanь, san`, dьnь > dan, dan`). Poslije su se jerovi označivali štapićima i apostrofima te postupno nestali.

Neki spomenici staroslavenskoga jezika dokazane hrvatske redakcije: Humačka ploča kod Ljubuškog, Grškovićev odlomak apostola, Splitski misal, Divoševo evanđelje, Batalovo evanđelje, Hvalov zbornik, Mletački zbornik.

Srpska redakcijaUredi

Glavni članak: Srpskoslovenski jezik
  1. stražnji i prednji nazali - ǫ i ę - mijenjaju se u u i e
  2. jeri y daje i
  3. grafem šta - ĉ / mijenja se u ć ili rjeđe u št
  4. različit razvoj poluglasa; jor nestaje, a jer prevladava (ъ > ь)
  5. odrazi praslavenskih *stj i *skj, kao i u stsl. daju št
  6. jǫ daje ju, ali se ę i ję katkad mijenjaju s e
  7. palatalno r i meko s postaju tvrdima

Spomenici: Vukanovo evanđelje, Hilandarska povelja, Karejski tipik, Studenički tipik, Temnićki natpis, Matičin apostol, Miroslavljevo evanđelje.

Napomena: Neki naučnici pominju samo srpsko-hrvatsku redakciju, bez razlikovanja varijeteta unutar nje.[11]

GramatikaUredi

Glavni članak: Staroslovenska gramatika

Staroslovenski je fleksijski jezik s prilično bogatom gramatikom.

ImeniceUredi

U staroslovenskom jeziku imenice mogu biti menjane u tri gramatička roda (muški, ženski i srednji), tri broja (jednina, dvojina i množina) i sedam padeža:

GlagoliUredi

U staroslovenskom postoje sledeća vremena[12]:

BrojeviUredi

Glavni članak: Ćirilični brojevi
 
Д-titlo, označava broj 4

U staroslovenskoj azbuci, nisu postojali posebi znaci za brojeve, već su brojevi obeležavani slovima sa posebnom oznakom (titlom) iznad. Brojevi od 1 do 10 su se obeležavali sledećim ćiriličnim slovima[13]:

  • А = 1 единъ
  • В = 2 два
  • Г = 3 три
  • Д = 4 четыре
  • Є = 5 пѧть
  • Ѕ = 6 шесть
  • З = 7 седьмь
  • И = 8 осмь
  • Ѳ = 9 девѧть
  • Ї = 10 десѧть

Brojevi od 11 do 19 su bili sintagme. Dobijani su dodavanjem željenog broja na broj deset (npr. dva na desente - 12) i označavani su sledećim slovima, sa odgovarajućim titlom iznad:

 
Brojevi od 1 do 20 pisani starom ćirilicom.
  • АЇ = 11 единонадесѧть(e)
  • ВЇ = 12 дванадесѧть(e)
  • ГЇ = 13 тринадесѧть(e)
  • ДЇ = 14 четыренадесѧть(e)
  • ЄЇ = 15 пѧтьнадесѧть(e)
  • ЅЇ = 16 шестьнадесѧть(e)
  • ЗЇ = 17 седьмьнадесѧть(e)
  • ИЇ = 18 осмьнадесѧть(e)
  • ѲЇ = 19 девѧтьнадесѧть(e)

Od ovih brojeva su redukcijom vokala i vokalizacijom diftonga nastali savremeni srpskohrvatski oblici.

Crkvenoslovenski jezikUredi

Glavni članak: Crkvenoslovenski jezik

Staroslovenski jezik je kao živi književni jezik vremenom potisnut narodnim slovenskim jezicima, ali je konzerviran kao crkvenoslovenski, liturgijski jezik pravoslavnih i istočno katoličkih crkava slovenskih zemalja. Jezici slovenskih naroda čiji je bogoslužbeni jezik bio latinski razvijali su se uglavnom bez kontakta sa crkvenoslovenskim - taj je kontakt ili bio rano prekinut (kao kod Slovenaca, Čeha i Moravljana, a kod Hrvata nešto kasnije) ili nikada nije ni bio uspostavljen (na primer, kod Poljaka i Lužičkih Srba). Uporedo sa postojanjem crkvenoslovenskog, u kulturi nekih slovenskih naroda stvara se i književnost na osnovi narodnog jezika, što je imalo za posledicu dvojstvo unutar starosrpskog, staroruskog i starobugarskog, sa dosta jasno razgraničenim sferama upotrebe crkvenog i narodnog jezika. U XVI i XVII veku dolazi do istiskivanja crkvenoslovenskog jezika iz mnogih oblasti upotrebe.

LiteraturaUredi

IzvoriUredi

Vidi jošUredi

Vanjske vezeUredi