Stari vukovarski vodotoranj

45°21′05″N 19°00′14″E / 45.351324°N 19.003990°E / 45.351324; 19.003990

Stari vukovarski vodotoranj, 2012.

Stari vukovarski vodotoranj, armiranobetonski vodotoranj visok 19 m izgrađen 1913. u Vukovaru nedaleko od ušća Vuke u Dunav. Građevinske radove izvela je tvrtka Banheyer i sin prema projektu vukovarskog inženjera Frana Funtaka. Izrađen u kasnosecesijskom stilu, vodotoranj ima kapacitet od 50 000 litara vode. Nakon oštećenja tokom rata u Hrvatskoj (1991–95) obnovljen je u gotovo izvornom obliku.

Opis građevine uredi

 
Stari vukovarski vodotoranj prije obnove, 2010.

Podignut u centru Vukovara na desnoj obali Vuke nesporedno uz njezino ušće u Dunav, vatrogasni toranj izgrađen je od armiranog betona s kapacitetom od 50 000 litara vode. Ukupna visina vodotornja iznosi 22 m pri čemu su temelji duboki 3 m, a nadzemni je dio visok 19 m. Temeljenje je izvedeno na heksagonalnoj ploči visine 0,3 m i promjera 8 m. Nadzemni dio izveden je u dva dijela tako da je uže postolje visoko 12 m, a na njega se nastavlja širi vodospremnik visok 5,1 m. Na vrhu plitke kupole koja presvođuje vodospremnik nalazi se šesterokutna lanterna visine 1,9 m.

Postolje vodotornja počinje dvjema stubama na koje se nastavljaju dodatne dvije stube izvedene samo ispred ulaza uz južno pročelje vodotornja. Sada zakriveno zemljanim nanosom, postolje ima visoki sokl koji doseže gotovo do sredine visine portala. U tlocrtu postolje ima oblik pravilnog šesterokuta kojega vrhove čine vertikalne armiranobetonske grede odnosno pilastri što omeđuju šest vrlo jednostavnih pročelja. Armiranobetonske grede isturenije su u donjim dijelovima, a prema vodospremniku isturenost im se smanjuje. U donjim dijelovima grede su raščlanjene trima, a pri vrhu dvama plitkim horizontalnim udubljenjima. Na južnom pročelju s portalom postolje je dvjema horizontalnim pojasnicama podijeljeno u tri dijela tako da donji dio zauzima portal, a gornja dva dijela po jedan prozor. Osim južnoga, još dva pročelja, sjeverozapadno i sjeveroistočno, imaju po dva jednako razmještena prozora tako da se pročelja s prozorima izmjenjuju s onima bez njih. Ispod svakog prozora izvedena su dva plitka horizontalna udubljenja. Svako pročelje postolja pri vrhu završava četirima horizontalno poredanim pravokutnim zupcima. Armiranobetonske grede završavaju konzolama koje drže vodospremnik.

Vodospremnik se nalazi 12 m od zemlje i zajedno s lanternom ima visinu od 7 m. Vanjska površina raščlanjena je sa šest pilastara koji se vertikalno nastavljaju na grede postolja. U donjem dijelu pilastri su raščlanjeni plitkim horizontalnim udubljenjima, a pravokutnim zupcem u gornjem. Površine između pilastara su jednostavne i u središtu sadrže po jedan plitak disk. Pri bazi i vrhu vodospremnik je nešto širi, a presvođen je plitkom kupolom sa šesterokutnom lanternom koja se sa svake strane otvara prozorom. Rješenje lanterne ostvareno je s osloncem na kasnu secesiju, pa i art déco.

Interijer vodotornja je jednostavan i utilitaristički, u skladu s osnovnom namjenom građevine. Postolje je izvedeno dvoetažno tako da se granica etaža poklapa s horizontalnom pojasnicom koja izvana obaseže svih šest strana postolja. Pristup gornjoj etaži moguć je putem zidnih ljestava. Odande se koso položenim ljestvama može uspeti unutar vodospremnika koji je oblika šupljeg valjka visine 3 m, promjera 5 m i volumena 50 000 L.

Historijat uredi

Početkom 20. stoljeća Vukovar je imao vodotoranj koji je služio za spremanje vode u slučaju požara te za polijevanje prašnjavih ulica tokom ljeta kada se voda iz Vuke nije mogla upotrebljavati zbog niskog vodostaja i zamuljenosti. Budući da je zbog dotrajalosti stari vodotoranj postao previše trošan i opasan za ljudske živote, vođa penjačkog odjela pri vukovarskom vatrogasnom društvu Emerik Šterl inicirao je 1906. podizanje novog vodotornja. Trgovišno zastupstvo u Vukovaru prihvatilo je Šterlovu sugestiju na sjednici održanoj 16. srpnja 1908. i odlučilo da se vodotoranj sagradi na Zvonimirovu trgu, gdje se u to vrijeme nalazila glavna gradska tržnica. Prema prijedlogu Trgovišnog zastupstva, prvotni projekt uključivao je izgradnju drvenog vodotornja koji je trebao graditi domaći graditelj Andrija Tokoš koji je već bio prikupio potrebni materijal. Prigovor na zaključke Trgovišnog zastupstva o gradnji drvenog vodotornja na Zvonimirovu trgu uputila je Kraljevska kotarska oblast u Vukovaru koja je iznijela primjedbe na lokaciju, nacrt i materijal od kojeg bi vodotoranj bio napravljen, zahtijevajući da se građevina barem djelomice izvede u opeci umjesto u drvu. Nesuglasice između kotarske oblasti i poglavarstva odgodile su početak gradnje vodotornja.

Dobrovoljno vatrogasno društvo u Vukovaru pokrenulo je 1911. novu inicijativu za gradnju vodotornja. Zaključivši da se ovaj predmet više ne može odlagati, odbor DVD-a povjerio je tada izradu projekta inženjeru Franu Funtaku kao jedinom obrazovanom domaćem graditelju koji je također bio specijaliziran za armirani beton, materijal od kojeg se vodotoranj trebao graditi. Osim toga, zaključeno je da visina vodotornja bude oko 20 m i da u njem bude spremnik za 50 000 litara vode. Predviđeni troškovi procijenjeni su na 11 500 kruna. Dobrovoljno vatrogasno društvo uputilo je svoj zaključak Općinskom zastupstvu koje je na sjednici održanoj 12. listopada 1911. pozitivno odgovorilo na njihovu molbu za pomoć i istodobno u proračunu za 1912. osiguralo predviđenih 11 500 kruna u tu svrhu.

Budući da je valjalo provesti javni natječaj za izgradnju vodotornja, Trgovišno zastupstvo u Vukovaru potvrdilo je u travnju 1912. odluku o gradnji i osnovalo komisiju za raspisivanje jeftimbe za gradnju vatrogasnog tornja. Sredinom lipnja 1912. objavljen je natječaj koji je određivao da kapacitet spremnika ima 500 hektolitara, da dno spremnika bude 12 metara od tla, da temelji budu dublji od sedam metara i da konstrukcija tornja mora biti od armiranog betona, a sâm spremnik može biti i od metala. Nakon što je 6. srpnja 1912. natječaj okončan, posao je dobila vukovarska tvrtka Josip Banheyer i sin u kojoj je kao projektant od 1905. radio Funtak.

Projekt za novi vukovarski vodotoranj Funtaku nije bio prvi jer je već 1909. u Vinkovcima projektirao građevinu sličnog tipa, ali dosta manjih dimenzija. Baveći se dotad isključivo projektiranjem mostova za vukovarsku tvrtku Josip Banheyer i sin, Funtaku je rad na projektiranju i izvedbi vinkovačkog vodotornja omogućio da projektu vukovarskog vodotornja pristupi s potrebnim znanjem i iskustvom. Projekt za novi vodotoranj u Vukovaru Funtak je očito dovršio već 1911. Izvedbeni radovi na vukovarskom vodotornju odvijali su se različitim intenzitetom od druge polovice 1912. do kraja 1915. Budući da je 1914. došlo do raspada tvrtke Banheyer i sin, gradnju su do posvete tornja 1916. vodili Fran Futak, koji je od 1914. radio kao samostalni projektant, i Viktor Karlovsky, jedan od prijašnjih suvlasnika tvrtke Banheyer i sin. Iako je najveći dio radova završen u prve dvije godine gradnje, što svjedoči natpis o godini gradnje iznad portala na južnom pročelju vodotornja, završni radovi odužili su se do kraja 1915.

Svečana posveta vatrogasnog tornja u Vukovaru održana je 3. siječnja 1916. Posvetu je vodio vukovarski gvardijan Gjuro Bencetić, a nazočili su joj Imbro pl. Hideghetty, župan srijemski, Nikola Žažinec, predstojnik Kraljevske kotarske oblasti u Vukovaru, Mato Kitičić, načelnik Trgovišnog poglavarstva u Vukovaru, Vjekoslav Gretschl, predsjednik Hrvatskog pjevačkog i glazbenog društva »Dunav«, i mnogi drugi.

Ukupni troškovi gradnje vodotornja iznosili su naposljetku 25 000 kruna od čega je najveći dio osiguralo Trgovišno poglavarstvo, izdvojivši u proračunu za 1912. i 1913. dvokratno po 11 500 kruna. Ostatak od 2000 kruna skupljen je prilozima građana te iz sredstava samoga vatrogasnog društva.

Stari vukovarski vodotoranj upotrebljavao se sve do Drugog svjetskog rata nakon čega je zbog neupotrebe dugo vremena bio prilično zapušten. Kao jedna od dominantnih vertikala grada u prvoj polovici 20. stoljeća, savršeno se uklapao u ondašnji trg na kojem se nalazila stara tržnica i koji su okruživale niske prizemnice prema Dunavu te zgrada nove tržnice i ribarnice izgrađena prema Vuki. Rušenjem svih građevina oko trga sredinom 1960-ih, izgradnjom hotela »Dunav« te rušenjem i premještanjem tržnice, vodotoranj je prestao biti dominantna vertikala grada. Budući da je prepoznat kao iznimno vrijedan primjer industrijske secesijske arhitekture i gradski simbol, obnovljen je u sklopu temeljite pregradnje prostora uz ušće Vuke u Dunav odnosno uređenja gradskog centra tokom 1970-ih i 1980-ih. Vodotoranj je dosta stradao tokom rata u Hrvatskoj (1991–95), no vukovarska tvrtka Planum sanirala je krajem 2010. oštećenja i obnovila ga u gotovo izvornom obliku.[1]

Vidi još uredi

Izvori uredi

  1. „Umjesto javnog toaleta i golubinjaka - suvenirnica”. Glas Slavonije. 9. listopada 2010. Pristupljeno 24. ožujka 2017. [mrtav link]

Literatura uredi

Eksterni linkovi uredi