Stanko Škerlj (Novo Mesto, Slovenija, 7. februar 189321. jul 1975, Ljubljana, Slovenija) lingvist, romanist i italijanist.[1] Docent i vanredni profesor Univerziteta u Beogradu, prvi nastavnik italijanistike Univerziteta u Beogradu.

Život uredi

Romanistiku i germanistiku studirao u Beču (1911—1916) i Firenci (1913—1914). Doktorirao u Beču 1916. Od 1917. do 1930. radi kao suplent i profesor u Ženskoj realnoj gimnaziji u Ljubljani. Profesorski ispit iz italijanskog položio 1918. u Beču, a iz nemačkog 1919. u Zagrebu. Naučno se usavršava u romanskoj filologiji od 1922. do 1924. u Parizu (Sorbonne, Collège de France, École pratique des Hautes Études), gde boravak okončava 1926. doktoratom. Godine 1930. postaje docent Univerziteta u Beogradu, gde od 1934. do 1946. radi kao vanredni profesor za italijanski jezik i književnost. U Ljubljani postaje 1946. redovni profesor romanske filologije, gde ostaje do umirovljenja 1960. Bio je dekan Filozofskog fakulteta u Ljubljani (1947—1948). Za redovnog člana Slovenačke akademije nauka i umetnosti primljen je 1969. Italija mu je 1970. uručila orden za zasluge »Grand’Ufficiale«.

Rad uredi

Škerlj se poglavito bavio sintaksom romanskih jezika, ponajviše italijanskom. U Parizu je 1926. doktorirao s temom „Sintaksa participa prezenta i gerundija u staroitalijanskom“ (Syntaxe du participe présent et du gérondif en vieil italien). Objavljivao je u mnogim vrhunskim naučnim časopisima svojega doba (L’Italia dialettale, Linguistica, Ricerche slavistiche, Cahiers Ferdinand de Saussure i dr.), sudelovao u glavnim naučnim sastancima i bio visoko cenjen. Bavio se i kulturnim odnosima Južnih Slovena i Italijana, pa u tom kontekstu i slavistikom. Pisao je o Čeliniju, Goldoniju, Da Vinčiju, Leopardiju, Makijaveliju, Petrarki, recepciji italijanske kulture u Slovenaca itd. Sarađivao u Letopisu Matice srpske, Stranom pregledu, Prilozima za književnost, jezik, istoriju i folklor, Belićevom zborniku itd. Bio je mentor drugom poznatom slovenačkom romanisti Mitji Skubicu, koji je pod vodstvom prof. Škerlja 1965. izradio doktorsku disertaciju „Prilozi za poznavanje preterita u italijanskom“ (Prispevki k poznavanju zgodovine preterita v italijanščini). Zajedno s Milanom Grošeljom osnovao je 1955. ugledni lingvistički časopis Univerziteta u Ljubljani Linguistica. Uredništvo toga časopisa posvetilo mu je posebno dvoknjižno izdanje u godini smrti (Linguistica. In memoriam Stanko Škerlj oblata, 1975).

Bibliografija uredi

Monografije

  • Syntaxe du participe présent et du gérondif en vieil italien : avec une introduction sur l'emploi du participe présent et de l'ablatif du gérondif en latin, Pariz, 1926.
  • Italijanski u 100 lekcija, Jugoistok, Beograd 1941. (preko sedam izdanja, od kojih tri za vreme rata; od 4. izdanja 1959. Prosveta, Beograd.)
  • Slovenačko—srpskohrvatski rečnik, (sa Radomirom Aleksićem i Vidom Latković), Prosveta—Delo, Beograd—Ljubljana, 1975. (2. dopunjeno izd.; 1. izdanje: Prosveta — Državna založba Slovenije, Beograd—Ljubljana, 1964.)

Prevodi

  • Benvenuto Cellini, Življenje: odlomki iz prve knjige, Merkur, Ljubljana 1938.

Izvori uredi