Otvori glavni meni

Stane Dolanc (16. novembar 1925 - 13. decembar 1999) je bio Jugoslavenski komunistički političar iz Slovenije, jedan od nabližih suradnika predsjednika Tita i jedan od najutjecajnijih ljudi u jugoslavenskoj politici tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina. Bio je sekretar Izvršnog biroa Predsjedništva CK Saveza komunista Jugoslavije od 1971. do 1978., savezni sekretar za unutarnje poslove od 1982. do 1984. i član Predsjedništva SFRJ od 1984. do 1989. Bio je redovno imenovan za člana Saveznog savjeta za zaštitu ustavnog poretka kojem je i predsjedavao u drugoj polovici osamdesetih. U najvećem dijelu svoje političke djelatnosti Dolanc je zagovarao jaku autoritarnu vladavinu SKJ te se borio protiv nacionalizma iz raznih dijelova Jugoslavije uključujući i slovenski nacionalizam. Imao je velik utjecaj u jugoslavenskim sigurnosnim strukturama i pripisuje mu se pokretanje više politički motiviranih uhićenja, naročito u vrijeme kad je bio ministar unutarnjih poslova.[1]

Stane Dolanc
Stane Dolanc


Na dužnosti
15. maj 1982 – 15. maj 1984
Predsjednik vlade Milka Planinc
Prethodnik Franjo Herljević
Nasljednik Dobroslav Ćulafić

Na dužnosti
15. maj 1988 – 15. maj 1989
Predsjednik Raif Dizdarević
Prethodnik Raif Dizdarević
Nasljednik Borisav Jović

Rođen/a novembar 16 1925. (1925-11-16)
Hrastnik, Kraljevina SHS
Umro/la decembar 13 1999. (dob: 74)
Ljubljana, Slovenija
Politička stranka Savez komunista Jugoslavije (1944-1990)

Sadržaj/Садржај

MladostUredi / Уреди

Dolanc je bio rođen u radničku obitelj u slovenskom gradu Hrastnik, tada u Kraljevini SHS. Nakon završetka osnovne škole išao je u prestižnu Bežigradsku gimnaziju u Ljubljani. U Aprilu 1941, kad je Slovenija okupirana Njemačkom, Dolanc je nastavio školovanje u Grazu u Austriji. U 1944. se Dolanc pripojio jugoslavenskim partizanima i nastavio je vojničku karijeru i nakon rata. Obavljao je dužnost zamjenika tužitelja u ljubljanskom korpusu JNA i armiju je napustio 1960. kad je bio u činu pukovnika KOS-a.[1] Tijekom svoje vojničke karijere je Dolanc dobio univerzitetsku diplomu i šesdesetih je bio direktor političke škole vođene Savezom komunista Slovenije.

Drugi čovjek SKJUredi / Уреди

U 1965. je Dolanc postao član CK Saveza komunista Slovenije[2] i na devetom kongresu SKJ 1969. je bio izabran za člana CK SKJ. Dvije godine kasnije je Dolanc postao sekretar novoobrazovanog Izvršnog biroa Predsedništva CK SKJ,[3] iako je drugi nejutjecajniji čovjek u jugoslavenskom rukovodstvu do svoje smrti u 1979. ostao Edvard Kardelj, dugogodišnji suradnik predsjednika Tita. Dolanc je brzo stekao jak utjecaj u Partiji. Bio je jedan od glavnih organizatora sjednice partijskog Predsjedništva u Karađorđevu u decembru 1971. koja je rezultirala ostavkama vođa Hrvatskog proljeća. U novembru 1972. na plenumu CK SK Slovenije je tražio smjene pripadnika liberalnog krila slovenske Partije koje su na kraju i bile sprovedene.[4] Na partijskoj konferenciji u Splitu u septembru 1972. je iznio izjavu po kojoj je postao poznat:

"Treba nam biti potpuno jasno da smo mi komunisti u ovoj zemlji na vlasti. Jer ako ne bi bili mi, značilo bi da je netko drugi. A za sada to nije i neće nikad ni biti."[5]

U istom govoru je Dolanc izjavio da SKJ mora biti jedinstvena organizacija, nagovijestio je isključivanje onih članova SKJ koji nisu slijedili novu partijsku liniju i napao je srpski, hrvatski i slovenski nacionalizam.[5][6] Dolančevu govoru u Splitu izravno je prethodilo pismo potpisano njime i Titom upućeno mjesnim organizacijama SKJ u cijeloj Jugoslaviji. U pismu su Tito i Dolanc tražili jačanje jedinstva Partije i njezine vodeće uloge u društvu čime su stavili do znanja da je jugoslavensko rukovodstvo odlučno da nastavi borbu sa liberalizmom i nacionalizmom unutar SKJ. Ta je odluka, osim izmjena u hrvatskoj Partiji, na kraju dovela i do smjena i u srpskom i slovenskom rukovodstvu.[5]

Iako se nositelj dužnosti sekretara Izvršnog biroa trebao mijenjati svake godine, Dolanc ju je zadržao punih osam godina.[7] Dok je bio na toj poziciji, bio je često pominjan kao moguć Titov nasljednik.[8][9] Međutim, tijekom sedamdesetih se i u SKJ i u saveznim državnim organima razvio sistem rotirajućih kolektivnih rukovodstava koji je ostavljao male šanse za bilo kojeg pojedinca da postane novi lider nakon Tita. Na jedanaestom kongresu SKJ 1978. bio je ukinut Izvršni biro[10] i iako je Dolanc bio postavljen za sekretara Predsjedništva CK SKJ, on je napustio tu dužnost u maju 1979. Njegova ostavka se ponekad dovodi u vezu sa smrću Edvarda Kardelja iste godine, koji je prema nekim navodima Dolanca štitio.[3] Dolanc je ipak ostao član Predsjedništva CK i osim toga je juna 1979. bio ponovo izabran za člana Saveznog savjeta za zaštitu ustavnog poretka, tijela Predsjedništva SFRJ zaduženog za koordinaciju organa unutarnje sigurnosti.[11] Stoga je Dolanc zadržao važnu ulogu u jugoslavenskom komunističkom rukovodstvu i nakon Titove smrti u maju 1980.

Savezni sekretar za unutarnje poslove i član Predsjedništva SFRJUredi / Уреди

U maju 1982 je Dolanc postao savezni sekretar za unutarnje poslove u novom SIV-u vođenom Milkom Planinc. U maju naredne godine okrivio je disidentske intelektualce za podgrijavanje nacionalizma i neprijateljskih aktivnosti protiv komunističkog sustava.[12] Na proljeće 1984 dogodila su se dva slučaja politički motiviranih uhićenja koja se pripisuju Dolancu. U Beogradu je bilo privedeno 28 sudionika predavanja Milovana Đilasa. Jedan od njih je nekoliko dana kasnije pronađen mrtav dok se šestorici drugih sudilo, ali su na kraju dobili blage presude ili su bili oslobođeni. Jedan od sudionika predavanja Vojislav Šešelj je bio ponovo uhićen nakon nekoliko tjedna za nacionalistički sadržaj svog neobjavljenog eseja. Dolanc ga je javno kritizirao u intervjuu na televiziji i Šešelj je na kraju osuđen na nekoliko godina robije.[1][13]

Dolanca neki okrivljuju i za naređivanje atentata na političke aktiviste u emigraciji izvršene u inozemstvu jugoslavenskom tajnom službom, te za štićenje jednog od njezinih agenata, pripadnika srpskog podzemlja Željka Ražnatovića.[1] Povezuje se ponekad s atentatom na hrvatskog nacionalističkog emigranta Stjepana Đurekovića u Zapadnoj Njemačkoj izvršenim pripadnicima UDBA-e 1983., dok je prema suprotnom stavu ubistvo naručio tadašnji hrvatski komunistički vrh na čelu s Mikom Špiljkom.[14][15]

Od maja 1984. do maja 1989. je Dolanc bio slovenski član Predsjedništva SFRJ te predsjednik Saveznog savjeta za zaštitu ustavnog poretka. U 1988. i 1989. je bio jedan od onih u saveznom rukovodstvu koji su se neuspješno borili protiv antibirokratske revolucije smatrajući ju izrazom srpskog hegemonizma.[16] Istovremeno je bio rezerviran prema novoj liniji rukovodstva slovenske Partije usmjerenoj prema otcepljenju Slovenije.[17] Jedan od njegovih posljednjih javnih nastupa je bio intervju za liberalno-opozicioni magazin Mladina objavljen u maju 1989., u kojem je sam sebe opisao kao "zadnjeg Titoistu".[1]

Zadnje godineUredi / Уреди

Nakon isteka njegovog mandata u Predsjedništvu SFRJ Dolanc se povukao iz javnog života i preselio se u Gvozd Martuljek kod Kranjske Gore. Umro je u Ljubljani 1999. godine.

IzvoriUredi / Уреди

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 Svetlana Vasovic Mekina: Stane Dolanc, titoista. Vreme, br. 467, 18. decembar 1999
  2. Igor Mekina: Umro čuvar tajni. AIM Ljubljana, 15. decembar 1999
  3. 3,0 3,1 Slobodan Stankovic: Slovene Dolanc Resigns? Serb Dragosavac New Secretary of CC Presidium. Radio Free Europe Research, 17. maj 1979
  4. Slobodan Stankovic: After Slovenian Central Committee Plenum. Radio Free Europe Research, 8. novembar 1972
  5. 5,0 5,1 5,2 Moč in nemoč slovenskega liberalizma. Dokumentarac Radiotelevizije Slovenije, 2009; 61:10-63:50 ((sl))
  6. Slobodan Stankovic: Dolanc's Speech Indicates New Stage in Yugoslav Party. Radio Free Europe Research, 20. septembar 1972
  7. Slobodan Stankovic: Stane Dolanc's Unusual Press Conference. Radio Free Europe Research, 19. jun 1979
  8. Slobodan Stankovic: The Problem of the Succession to Tito. Radio Free Europe Research, 11. mart 1974
  9. Jože Pirjevec: Jugoslávie 1918-1992. Praha, 2000. S. 403
  10. Slobodan Stankovic: Yugoslavia in 1978. Radio Free Europe Research, 3. januar 1979
  11. Slobodan Stankovic: More Power for Army Generals in Yugoslavia. Radio Free Europe Research, 29. jun 1979
  12. Slobodan Stankovic: Hostile Activities Increasing, Yugoslav Interior Minister Complains. Radio Free Europe Research, 17. maj 1983
  13. Pirjevec 2000, p. 432-433
  14. Đurekovića ubili pripadnici beogradskog podzemlja po nalogu UDBE. Index.hr, 1. novembar 2005
  15. Anto Nobilo: Odluka o ubojstvu donesena je u Beogradu. Vecernji.hr, 30. jun 2013
  16. Raif Dizdarević: Od smrti Tita do smrti Jugoslávie. Praha, 2002. S. 205, 219, 225
  17. Dejan Jović: Jugoslavija - država koja je odumrla. Zagreb, 2003. S. 449