Stajićevo se nalazi na lesnoj terasi između Potiske aluvijalne ravni na zapadu i Tamiškog platoa na istoku, na 12 km magistralnog puta Zrenjanin- Beograd uz levu obalu Begeja.
Agrarna reforma (1918—1941) imala je za cilj da se izmeniti vlasnička struktura zemljišta i ispuni obećanje Kralja Petra Karađorđevića dato dobrovoljcima na Krfu, da će ih sve nagraditi određenom površinom obradive zemlje.[1] Oduzeta zemlja od vlastele u V. Bečkerečkoj županiji deljena je srpskim dobrovoljcima iz Bosne, Like, Dalmacije, Srbije, Vojvodine i drugih krajeva. Srpski živalj iz ovih krajeva, bivši kmetovi, sluge i bezemljaši mogli su dobiti određenu površinu zemlje u zakup. Njihova nesreća bila je u tome što nisu imali novca da plate zakupninu niti su imali osnovna sredstva za rad u poljoprivredi.
Videvši kako mu se parohijani, inače vredni ljudi, muče i teško žive, paroh elemirski Sava Stajić je pokrenuo neobičnu akciju da se izvrši kolonizacija srpske sirotinje iz sela V. Bečkerečke županije na rudinama Raravac, Gornja i Donja Petra i Pavlovo koje je bilo u posedu Altruističke banke iz Beča. Rođeni Bečkerečan gde je i maturirao gimnaziju, Sava Stajić je bio vrlo uman i poštovan među velikodostojnicima novonastale države. Završivši Pravne nauke u Gracu apsolvirao je bogosloviju u Sremskim Karlovcima. Bio je član Velikog duhovnog suda Pećke patrijaršije i eparhijske konzistorije u V. Kikindi. Lični prijatelj je episkopa Temišvarskog dr. Georgija Letića i dr. Dušana Grgina, narodnog poslanika V. Bečkerečke županije, a tadašnjeg načelnika u ministarstvu za agrarnu reformu. Obojica su mu dali blagoslov i odobrenje da započne kolonizaciju srpske sirotinje iz Elemira, Aradca, Farkaždina, Ečke, Taraša, Kumana, Botoša i Orlovata. Dana 1.10.920. godine primivši svoje kolonističke kompetencije, kolonisti su počeli obradu ove zemlje. Svi kolonisti su bez izuzetka dobili 8 kj. i 1100 kv. hvati kvalitetne oranice. Broj kolonista se do 1922. g. popeo na 231. porodicu. Iste godine izvršena je eksproprijacija zemljišta za izgradnju naselja.
Selo
Selo je projektovano i izgrađeno kvadratnog oblika odnosno 1x1 km, sa pet ulica pravca istok-zapad i jednom poprečnom koja deli selo na polovinu pravca sever-jug. Sve ulice se seku pod pravim uglom i izmedju sebe čine osam istovetnih kvartova a svaki kvart ima 30 istovetnih kućnih placeva veličine 100 x 26 metara. Dodela placeva za izgradnju kuća kao i dozvola za početak izgradnje izvršena je 26.7.1922. godine. Zahvaljujući povoljnim državnim kreditima kao i kreditima građevinskih preduzeća i trgovina u V. Bečkereku i Titelu, dobro organizovanoj Agrarnoj zajednici kao i sprezi i međusobnoj pomoći, do 1925. g. izgrađeno je oko 200 kuća u kojima je živelo oko 1000 stanovnika srpske nacionalnosti, pravoslavne veroispovesti. Selo je tada dobilo naziv Stajićevo, po svome osnivaču g-dinu Savi Stajiću.
Škola
Prva zajednička briga svih kolonista bila je izgradnja škole, koja je započeta već 1923. g. Zgrada od jedne školske dvorane i učiteljskog stana završena je i osveštana 5.10.1924. g. Škola je bila četvororazredna i imala je 84 učenika. Deset godina kasnije 1934. g. gradi se nova škola sa dve učionice, školskom dvoranom i zbornicom za učitelje. U kontinuitetu ta škola je pretrpela do danas velike dogradnje i adaptacije. Početkom 1960. počinje izgradnja još dve učionice pa školske 1962/63. g. škola radi kao osmogodišnja.
Izgradnjom 4 prostorije za kabinetsku nastavu i terena za male sportove 1990. g. kao i 75 m² pomoćnih prostorija u 2000. g. škola poprima današnji izgled. Uz školu je izgrađena zgrada za predškolski uzrast dece i kotlarnica. Školu je 2000. g. pohadjalo 220 učenika i 30 predškolaca. Uz najbolju opremljenost kabinetskih učila i izgradnju sale za fizičko vaspitanje, mogla bi se svrstati u red savremenih, konfornih škola.
Crkva
Druga zajednička briga kolonista bila je izgradnja pravoslavnog hrama. Prilozima meštana u novcu i radu, izgradnja crkve od nabijene zemlje započeta je 24.08.1926. g. Završetak radova i osveštavanje hrama obavljeno je 3.11.1926. g. Crkva je posvećena uspenju Presvetle Bogorodice (Velika Gospojina ), 28. avgusta što je ujedno i Hramova i seoska slava. Njegovo prevosveštenstvo. dr. Georgije Letić episkop temišvarski dolazi po drugi put na koloniju 1.12.1934. g. i tom prilikom osveštava novo izgrađenu školu i polaže kamen temeljac za novu crkvu. Gradnja crkve u kasnovizantijskom stilu bila je prava retkost u Banatu i trajala je dve godine. Kako se u Orlovatu u to vreme gradila takođe nova crkva za koju je nov ikonostas igradio naš poznati slikar Uroš Predić, stari ikonostas koji se nalazio u staroj crkvi a koji je rađen 1772. g. Orlovaćani poklanjaju Stajićanskoj novoj crkvi. Crkva je završena i osvećena na dan hramove i seoske slave 28.08.1936. g. Svojom duhovnošću i toplinom ali i stilom i monumentalnošću ona je ponos meštana koja ni slučajnog prolaznika ne ostavlja ravnodušnim. U selu postoje nazareni, adventisti, katolici ali oni svi ne prelaze 1% od ukupnog broja stanovnika.[2]
U naselju Stajićevo živi 1599 punoletnih stanovnika, a prosečna starost stanovništva iznosi 38,8 godina (37,6 kod muškaraca i 40,0 kod žena). U naselju ima 627 domaćinstava, a prosečan broj članova po domaćinstvu je 3,19.
Ovo naselje je velikim delom naseljeno Srbima (prema popisu iz 2002. godine).